Niti redateljski veteran Costa Gavras (Z, Nestali) nije ostao imun na egzilske fetiše koji su postali česta tematsko-motivska preokupacija, napose u filmovima mediteranskoga kulturnoga kruga – područja miješanja različitih utjecaja i interkulturnih srazova. Dakako, nametnut ili dobrovoljan egzil stalni je topos od početka kako književnosti tako i filmske umjetnosti, a traganje za boljim životom, egzistencijalnom puninom i samoostvarenjem tema je koja neprestano proganja filmaše. Gavras se pak odlučio za nešto apstraktniji pristup pa su sve bitne sastavnice njegove priče apstrahirane i simbolizirane kako bi ostavile dojam imigrantske bajke, premda u njegovu ostvarenju postoje brojne reference na Odiseju – lutanja glavnoga lika, ali i Voltairova Candidea s kojim Elias (Ricardo Scamarcio) dijeli dozu naivnosti, ali stječe i životno iskustvo te shvaća da stvari zapravo ne funkcioniraju uvijek onako kako smo zamišljali.
Filmski univerzum počiva na dijadnom odnosu istok-zapad. Pritom je istok oznaka za tradicionalnost, konzervativnost, zatvorenost te nemogućnost ostvarivanja egzistencijalne punine, to je prostor koji se žudi napustiti pod svaku cijenu, nauštrb priča o boljem životu negdje s druge strane, premda se, kako to obično biva, sve podjele na ove ili one strane naposljetku pokažu suvišnima. Zapad označava modernost, otvorenost, urbanost, lokus koji pruža brojne mogućnosti samoostvarenja te postizanja egzistencijalne punine. To nije konkretan prostor, nego mnogo više zamišljena, izmaštana ideja stvorena na temelju različitih dalekih priča koje raspiruju maštu bajkovitim sadržajem o utopijskoj zemlji mogućnosti. Zapad je lokus proizvodnje žudnje, mjesto koje može pojedinca (imigranta) učiniti potpunim, odaje dojam mjesta pristojne egzistencije, premda će se to u kontekstu Gavrasova protagonista pokazati u sasvim drugačijem svjetlu jer zapad nije niti malo rajski kako ga je zamišljao Elias, pa i sam naslov filma trebamo shvatiti ironično. Međutim, koliko god redatelj nastojao taj odnos istok-zapad promatrati ironično, ipak ne uspijeva sasvim izbjeći stereotipan pristup.
Film započinje sekvencom koja se odvija na brodu punom imigranata, negdje nasred Mediterana. Elias, spašavajući se s broda kojega je presrela policija, skače u more i završava u mondenom ljetovalištu na Azurnoj obali. Cijeli je film tako sazdan od niza sekvenci koje predstavljaju različita iskustva kroz koja Elias prolazi na putu od ljetovališta do Pariza, u kojem nastoji pronaći mađioničara koji ga je angažirao tijekom svoga nastupa u ljetovalištu te izrazio želju da mu se javi ako ga put nanese u taj grad.
U sljedećim kadrovima Gavras portretira različite situacije s kojima se ilegalni useljenici susreću u obećanoj zemlji. Luksuzno ljetovalište presjek je buržujske elite Europe jer tamo dolaze bogati pripadnici iz različitih europskih zemalja, a za dobar tretman potrebno je imati samo pun novčanik. Situacija u kojoj se Elias tamo našao u oštrom je kontrastu spram tradicionalnog kulturnog kompleksa kojega je donio iz svoga neznanog kraja pa mu naoko slobodoumno ponašanje raskalašenih i dekadentnih europskih buržuja djeluje iznenađujuće. Međutim, Gavras je tek salonski pozer koji se zapravo ne usudi zagrebati dublje ispod površine, libeći se ostvariti snažnu društvenu kroniku. Ljetovalište je napučeno stereotipnim likovima: novopečeni ruski bogataš i njegova trofejna manekenka bez mozga, upravitelj homoseksualnih sklonosti koji ne može odoljeti Eliasu, pseudoliberalna Njemica koja mu želi pomoći iz sažaljenja, ali kada situacija postaje ozbiljnija popušta.
Čak i prizor u kojem upravitelj, kako bi spasio svoj posao nakon što je policija počela tražiti brodolomce po dvorištima ljetovališta, organizira igru – lov na imigrante, neku vrstu ljudskoga safarija – ostaje tek na razini dosjetke. Radnja u kojoj stranci bez papira rade za minimalan iznos novca, rasistički nastrojeni organi reda... sve je to i predobro poznato, a Gavras nije ponudio ništa novo. Niže situacije, ali ne sagledava uzroke i posljedice. Pritom Pariz postaje svojevrsni narativni simbol, raj iz naslova, koji korespondira s likom mađioničara, a Eliasova fiksacija u završnici će ga dovesti samo do još većega razočaranja.
Na taj način Gavras gradi parabolu o odnosu istoka i zapada te egzilskih iskustava nebrojenih prebjega u zapadnu Europu, da bi u konačnici poentirao cijelu situaciju nakon za Eliasa ipak nepovoljnoga susreta s mađioničarom te pesimistično zaokružio svoju moralku. Na zapadu nema ničeg rajskog, a sve priče o boljem životu tek su mokri snovi onih koji dolaze u potrazi za boljim životom, a završavaju kao građani zadnjega reda.
Znakovito je da gledatelj osim imena ne zna ništa o protagonistu – njegovo porijeklo, background, sve to ostaje nepoznanicom. Takvim apstrahiranjem Elias postaje simbol svih ilegalnih useljenika s istoka te je sveden tek na niz ideja i predstavljen je kao zbunjeni mladić koji doživljava kulturni šok u novom okruženju te naivno i idealistički vjeruje da je Pariz obećano mjesto. Kako bi u potpunosti izbjegao bilo kakvu mogućnost konkretizacije karaktera, redatelj je za njega čak izmislio jezik kojim on govori sa svojim prijateljem na brodu te kasnije u Francuskoj sa svojim zemljakom, koji ga upozorava da je uzalud dolazio. Konačno, film je vrlo dobro odglumljen, no ostavlja dojam da je materijal zahtijevao nešto hrabriji i slojevitiji pristup.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 31. srpnja 2009.
