Ljubavne igre odraslih

Kino Tuškanac: Pauline na plaži (Pauline à la plage), red. Eric Rohmer

• Pauline na plaži (Pauline à la plage, 1983) treći je nastavak Rohmerova niza Komedije i izreke (Comédies et proverbes). Istodobno, film je i maestralna sublimacija njegova redateljskog i autorskog stila. Netom razvedena Marion (Arielle Dombasle) dolazi se smiriti u ljetovalištu kraj Granvillea na obali Bretanje. Društvo joj čini petnaestogodišnja rođakinja Pauline (Amanda Langlet). Rohmer uokviruje i zaokružuje filmsku pripovijest statičnim kadrom zatvorenih vrata imanja, koja ostaju kao prva i posljednja slika u filmu. Iza tih zatvorenih vrata pokazat će se, nasuprot Sartreu, da "pakao nisu oni Drugi", nego mi sami – sebi samima. Tim izokretanjem Rohmer se iskazuje kao »autentični moralist bez moraliziranja«, a u koje će povremeno upadati već spomenuti egzistencijalist-marksist poput Sartrea.
  
  Odmah na početku Marion i Pauline u dugom razgovoru otvaraju dušu, povjeravajući jedna drugoj ljubavna iskustva, ali i čežnje i želje. Sljedećeg dana na plaži susreću Marionina davnašnjeg prijatelja Pierrea (Pascal Greggory), a malo zatim društvu se priključuje i nešto stariji – te vidno životno iskusniji – antropolog Henri (Féodor Atkine). Četverokut likova kasnije će biti nadopunjen prostodušnom prodavačicom s plaže Loiusette (Rosette) te dječakom Sylvainom (Simon de La Brosse), koji će biti i svojevrsnim katalizatorima odnosa među ravnopravnim multiplim protagonistima filma.
  
  U prvom zajedničkom razgovoru – a o čemu drugom doli o ljubavi – Marion će se razotkriti kao željna "izgaranja u ljubavnoj strasti". I doista, ona će najprije izgorjeti u trenutačnom bacanju u zagrljaj zavodniku Henriju. On ju, pak, nije mogao odbiti jer Marion »ima savršeno tijelo«!
  
  S druge strane, mlađi od njega, Pierre nema uopće šanse u realizaciji obnovljene zaljubljenosti u Marion. Pretpostavljamo, čekat će cijeli život na onu pravu, odabranicu svog čistog srca! Henri je, nasuprot njemu, nepopravljivi cinik i bonvivan. Svojim dinamičnim načinom života zavodi Marion do koje mu zapravo uopće nije stalo. Vrlo brzo će je iznevjeriti s priglupom prodavačicom. Odlazeći bez pozdrava, Marion će ostaviti u njezinoj iluziji o pravome muškarcu.
  
  Naspram Marion, Rohmer će postaviti mlađu protagonisticu, koja je i dala ime filmu. U svojemu flertu, Pauline će odabrati vršnjaka Sylvaina. Njihov će odnos biti mnogo čišći i neviniji, ugrožen tek spletkama starijih. Kroz taj će moment Rohmer iskazati i nedvosmislenu kritiku interesima i iluzijama posve zaokupljenih tzv. odraslih. Kada je ljubav u pitanju, naime, nema kompromisa i proračunatosti.
  
  Stoga Rohmer i zadržava Pauline na plaži kao naziv filma. Upravo će Pauline, upoznajući na plaži Marionine udvarače, sresti i vršnjaka Sylvaina, s kojim će katarktički posložiti i istodobno prezreti prijetvorne ljubavne igre odraslih. Dakle, desit će se, kroz tek nekoliko dana, osebujno sazrijevanje Pauline na plaži!
  
  Rohmer osebujnim pristupom suprotstavlja ljubavne i intelektualne igre. Usredotočivši se na intimne odnose među likovima, pružit će nam i beskrajno intelektualno zadovoljstvo, otvarajući gotovo voajerski užitak pristupom u njihove emotivne iskaze i, nadasve, slabosti. No rijetkim darom Rohmer ne moralizira nego doista podučava. On likove ne osuđuje, nego ih prikazuje krhkima i posve nespremnima na sebe preuzeti tu beskrajnu tajnu i misterij umijeća dostizanja bliskosti i ljubavi. Nakon što mu je u prvome serijalu Moralnih priča sugovornik bio Marmontel, ovdje mu je to Alfred de Musset. Motto Pauline na plaži otkriva još jedan intelektualni uzor, vikonta De Troyesa.
  
  Naime, »riječi mogu uništiti svaku emociju i osjećaj zaljubljenosti«. Tu spoznaju Rohmer gradi na upravo maestralan način! Njegov je pristup gotovo ne-filmski, a opet posve primjeren mediju. Uzori iz literature bezbolno se utjelovljuju u žive karaktere na filmskome platnu.
  
  Naravno, iza ovoga stoji beskrajan rad i zajedničko disanje sa svim glumcima. Danas to možemo usporediti možda jedino s onime što sa svojim glumačkim, pa onda i autorskim suradnicima, radi Mike Leigh. Pomno pripremanje dijaloga, savršen odabir fizionomija te beskrajno uvježbavanje improvizacije na zadanu glavnu temu scenarija, čine da se Rohmerovi filmovi gledaju sa suspenseom gotovo kao u kakvom krimiću!
  
  Scenografija filmova postavljena je gotovo pa uvijek u prirodno okružje i svjetlo, pa se filmovi čine kao zabilješke o svakodnevici. Kod Rohmera gotovo da ne bilježimo začudnije oblike filmskoga zapisa, nego dramski sukob najčešće proizlazi iz nesumjerljivosti iskaza likova s njihovim kasnijim djelovanjem. Iznimke tek potvrđuju pravilo!
  
  Rohmer ne podliježe niti iskušenju da protagoniste postavi u jasne opreke: pozitivno-negativno, iskreno-lažno, prirodno-namješteno, pa čak niti u spolno-rodne opozicije, prema bilo kakvim stereotipima. Svaki je od njegovih scenarističkih predložaka dovoljno usložnjen, kako bi otvorio mogućnost beskrajnih varijanti ljubavnih, ali i intelektualnih igara i igrica. Iako ponekad podsjeća na bogatu nacionalnu tradiciju vodvilja i farse, ovdje se radi o "ontološkim dubinama" kartezijanskog duha. Ali i o razigranosti Beaumarchaisa!
  
  Ukratko, Rohmer je modernist koji već naslućuje sve jezične igre postmodernizma.
  
  © Marijan Krivak, KULISA.eu, 5. lipnja 2009.

Piše:

Marijan
Krivak