Istodobno mali i veliki
17. Hrvatski festival jednominutnih filmova, Požega, 29. i 30. svibnja 2009.
-
Jedna minuta može biti dovoljna ne samo da se ispriča štos (što je najčešće slučaj u ovoj maloj formi), nego i prava drama – uvod, zaplet, kulminacija, preokret, rasplet. Mehanizam odlučivanja o nagradama je sljedeći – odgledaju se svi filmovi, publika glasa za favorita, projicira se deset koje je odabrao žiri i publika, odvrte se nagrađeni i potom se sazna tko je dobio koju nagradu. Grand Prix ove je godine otišao na Island Börkuru Sigthórssonu i njegovom timu za film Support (Potpora). Iako postoje i drugi filmovi koji su mogli biti nagrađeni najvišom nagradom, činjenica je da taj film ima sve odlike pravog filma – u bolničkoj sobi leže dva bolesnika, jednom je dosadilo životariti i odlučuje isključiti aparate… Dok kamera snima njegovo lice, shvaćamo da se nešto nepredviđeno dogodilo. U sobu ulijeću liječnici. Pogreškom je isključio aparate bolesnika pokraj sebe!
Osobno sam imala druge omiljene filmove poput poljskog Marša Bartosza Gajde, Slobodnog dana Eve Walentek iz Njemačke, Ispovijedi članova Kino kluba Zagreb Lorik Sopi i Maria Špoljarića, Paranoje Petera Magata iz Slovačke, Squabble bugarskog autora Vladimira Ileva ili slovački film Jana Kuske Jednostavno sretan.
Publika vrlo često svojim glasovima odabere domaćeg autora, pa je tako bilo i ovoga puta: Otompotom brani Požegu istoimene zagrebačke grupe predvođene Ivanom Klepcom i Slavetom Lukarovim. Parodija na poznati ratni film Walter brani Sarajevo s dobro odabranim likovima i duhovitom režijom dopao se i žiriju koji mu je dodijelio Brončanu plaketu. Također su dobitnici usluga Plavog filma. Srebrnom plaketom nagrađen je Luis Rocha Antunes za film Bientot, a Zlatnom Rui Avelans za film Šampion (O campeāo). Nagradu UNICA-e dobio je Zoran Mudronja za film Viša sila.
Premda su filmovi bili zanimljivi, osjećala se blaga malaksalost u organizaciji, ali s dobrim željama očekujemo sljedeći, 18. festival jednominutnih filmova u Požegi.
© Olga Vujović, KULISA.eu, 31. svibnja 2009.
Piše:
Olga
Vujović
Vujović