Premisa filma Christophea Honoréa (prikazanog u Zagrebu i Rijeci u okviru programa Queer Zagreb) jednostavna je. Dvoje mladih ljudi, Ismaël (Louis Garrel) i Julie (Ludivine Sagnier), koji se očito jako vole, osjetili su zamor u vezi pa su odlučili u nju uključiti i treću stranu, Ismaëlovu kolegicu s posla Alex (Clotilde Hesme). Vesela i bezbrižna trojka živi i spava zajedno sve do trenutka kada Julie iznenada, prilikom večernjega izlaska, umire od srčanoga zastoja u jednom pariškom klubu. Nakon toga za Ismaëla i njezinu obitelj kreće težak put žaljenja, melankolije i oporavka.
Honoréov film zapravo je lijepa moderna bajka koja svoja nadahnuća crpi na nekoliko izvora – francuskom novom valu, žanrovskoj tradiciji mjuzikla u francuskoj kinematografiji te prostoru.
U prvom slučaju nije posrijedi stvaranje novoga filmskoga jezika, niti je riječ o kritici ili analizi postojećega društvenoga stanja. Društvene silnice sasvim su zanemarene nauštrb postizanja izvanvremenskoga štiha urbane bajke. Protagonisti su uronjeni u društveni prostor, ali se ne razmatra njihov odnos prema društvenim normama i pravilima. Oni žive onako kako im odgovara. Utjecaj se prije svega ogleda u samoj koncepciji Ismaëlova karaktera jer on je svojevrsni romantičarski društveni otpadnik iz dvadeset i prvoga stoljeća, podjednako u sukobu sa samim sobom kao i sa užom okolinom, jer se ne može sasvim uklopiti u nju. Ne zna gdje mu je mjesto, kako se nositi s novonastalom situacijom i u čemu pronaći uporište ako ono uopće postoji, isto kao što ne zna kako se ponašati prema obitelji svoje preminule djevojke koja od njega dosta očekuje jer je veza s njim jedan od načina da barem prividno zadrže prisutnost preminule kćeri i sestre.
Redatelj je lako mogao priču iznijeti u jednostavnoj (melo)dramatskoj formi. Umjesto toga Ljubavne pjesme posložio je oko četrnaest pjesama francuskoga kantautora Alexa Beaupaina. Gledajući film stječe se dojam da pjesme zapravo nisu proizašle iz filmske priče, nego obrnuto, da priča proizlazi iz pažljivo složenih pjesama koje vjerno oslikavaju raspoloženja i emocije likova u rasponu od prvobitne sreće i vrckavosti, mladenačkoga zanosa, preko boli i melankolije zbog gubitka te konačnoga Ismaëlova iskupljenja na mjestu gdje se ponajmanje nadao. Pjesme izvrsno dočaravaju emocionalnu skalu kojom protagonisti prolaze na putu pronalaska osobne sreće. Na taj način redatelj vješto koristi žanrovske obrasce mjuzikla za prevrednovanje novovalovske koncepcije svoga junaka, povezujući je s novim mogućnostima, pa Ljubavne pjesme naposlijetku postaju film o nijansama ljubavi u svim mogućim inačicama, o potrebi da se bude voljen i prihvaćen te da se voli.
S treće strane, urbani je segment također nezaobilazan, a i sam je francuski novi val često snagu crpio iz urbaniteta jer likovi su se uvijek prožimali s urbanom džunglom u koju su bili uronjeni. Tako Ismaël u kompleksnim emocionalnim preturbacijama neprestano luta pariškim ulicama ne bi li negdje pronašao tračak utjehe. Kao što pjesme korespondiraju s njegovim trenutačnim raspoloženjem, ali i raspoloženjem ostalih likova s kojima dijeli egzistencijalni prostor, te oslikavaju atmosferu, tako i urbani kompleks dočarava atmosferu melankolije i izgubljenosti, što je prvenstveno postignuto sugestivnom fotografijom Rémyja Chevrina, koji je znao uhvatiti toplinu pariških ulica, ali i njihovu hladnoću, kaotičnost te notu tuge i osamljenosti kao u trenutku kada u predvečerje Chiara Mastroianni pjeva Au parc. Grad tako uvijek zrcali trenutačna raspoloženja i osjećaje protagonista, kao svojevrsno platno na koje se projicira njihov unutrašnji svijet te prestaje biti puki lokus otuđenja i postaje dinamičan prostor koji pulsira zajedno s nutrinom likova.
Naposljetku treba spomenuti izvrsnu i razigranu glumačku ekipu koju čine Louis Garrel (Sanjari), Ludivine Sagnier (Bazen, Državni neprijatelj br. 1), Chiara Mastroianni, Clotilde Hesme i Grégoire Leprince-Ringuet (Bez izlaza), čija dobra interakcija svakako doprinosi šarmu filma.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 21. svibnja 2009.
