Simbolog Robert Langdon (Tom Hanks) vratio se na veliko platno po drugi put kako bi pomogao Vatikanu u razrješenju velikoga zločina, premda je proši put trčkarao uzduž i poprijeko Pariza te bio velika prijetnja crkvenim dogmama i tajnama. Osobno nikada nisam uspio razumjeti čemu tolika buka oko sasvim bezazlenih i trivijalnih romana Dana Browna koji se zaboravljaju odmah nakon što ih pročitate. Isto tako nisu mi bile razumljive niti kontroverze oko Howardove ekranizacije prvoga romana iz serije – Da Vincijeva koda (2006), jer je redatelj znatno i ziheraški ublažio sve moguće kritičke oštrice implicitno prisutne u tekstovnom predlošku nauštrb podilaženju širokoj publici, pa je u konačnici posrijedi bio sasvim bezazlen, kalkulantski popcorn film čiji je najveći problem bila traljava, gotovo rutinska Howardova režija. Howard je prije svega zabavljač koji se nije odvažio, niti ikada hoće, poput recimo Scorsesea u izvrsnom Posljednjem Kristovu iskušenju (1988), propitkivati kršćansku mitologiju bez da se zamara što će netko o tome misliti. S druge strane, Brown se odlučio poigrati katoličkim mitovima i legendama te dobro prodati svoju robu, a to su neki shvatili kao bogohuljenje i navođenje neistinitih tvrdnji o neupitnim vjerskim dogmama, ali nekima je isto značilo i kada su djeca diljem svijeta gutala knjige o čarobnjaku Harryju Potteru J. K. Rowling.
Anđeli i demoni ipak su za nijansu bolji film od prethodnika. Barem što se tiče redateljskoga pristupa samoga Howarda. Njegova je režija mnogo manje rutinska, premda ne osobito maštovita. Akcijske potjere, otkrivanje kompleksnih zagonetki, atraktivne lokacije, demonski negativci, zavjere i legenda o iluminatima – dakle, posrijedi je provjerena formula koja nastoji gledatelje gotovo dva i pol sata držati prikovane za sjedala, međutim u tome baš i ne uspijeva.
Ron Howard nikada nije bio osobito sklon sižejnom eksperimentiranju i neobičnim redateljskim rješenjima. Stoga su Anđeli i demoni klasična i skupa blockbuster produkcija koja teži biti što bombastičnija i atraktivnija publici. Pritom priča treba biti što jednostavnija i nenametljivija kako bi neprimjetno tekla bez pretjeranog intelektualnog angažiranja gledatelja. Za sve moguće nedoumice i zagonetke zadužen je glavni lik, koji nije nikakav veliki junak nego dosadni sveučilišni profesor. On će primjenom svoga znanja pridonijeti razrješavanju zagonetke. Njegova razrješenja pak igraju na kartu nemaštovitih klišeja jer uvijek u najnezgodnijem trenutku, minutu do isteka roka, doživi prosvjetljenje. Čini se kako scenaristi niti sami nisu znali na koji način bogatu događajnost predloška prekrojiti u zadovoljavajući filmski scenaarij pa su se odlučili za brzopotezna rješenja, što može proći tek u manje zahtjevnih gledatelja.
Film je prije svega predugačak i da je kojih četrdeset i pet minuta kraći, zasigurno bi bio efektniji. U scenariju Davida Koeppa (Jurski park, Nemoguća misija) i Akive Goldsmana (Da Vincijev kod, Genijalni um) jednostavno nije bilo materijala za toliku duljinu filma. Čak i za popcorn film, Anđeli i demoni odveć su konvencionalni u dosadnoj linearnosti, dok sami karakteri stoje na rubu banalnosti pa ostavljaju dojam da se razvikani scenaristi nisu osobito zamarali njihovim koncipiranjem. Otac Patrick McKenna (Ewan McGregor) tako je sveden na puku karikaturu, kao i znanstvenica Vittoria Vetra (Ayelet Zurer) čiji je lik sasvim nefunkcionalan i uveden kako bi Langdonu u izričito muškom okruženju parirao ženski lik, premda do razvoja ljubavne priče nikada ne dolazi. Plaćeni ubojica koji obavlja prljave poslove za Vatikan sasvim je nezanimljiv i suvišan.
Izbor Toma Hanksa za glavnu ulogu pokazao se dobrim jer je kao glumac jednako bezličan i monoton kao i protagonist kojega tumači. Međutim, njegov lik nikada ne uspijeva zaintrigirati publiku, nedostaje mu smjelosti, ironije i sarkazma – onoga što očajnički nedostaje i filmu koji sebe preozbiljno shvaća.
Cijela je struktura filma postavljena na zanimljivoj i aktualnoj premisi – sukobu znanosti i religije. Povijest je nebrojeno puta posvjedočila kako je Crkva zbog konzervativnosti i zatvorenosti imala nepremostivih poteškoća prihvatiti različita znanstvena otkrića te slijediti znanstveni napredak jer se to kosilo s njezinim nepisanim pravilima, što je u konačnici znalo dovesti do besmislenih i nepravednih procesa protiv znanstvenika. U Howardovu filmu također imamo dva pola – vatikanski, kojega predstavljaju crkveni velikodostojnici, te znanstveni, kojega uz Langdona čini Vittoria Vetra. Redatelj i njegovi scenaristi ovaj su segment u potpunosti zanemarili pa on više djeluje kao svojevrsni efekt na kojem priča počiva jer im je za kompleksniju analizu toga fenomena nedostajalo hrabrosti, što se moglo odraziti i na gledanost filma. Kukavički Howardov pristup ogleda se u jednom sasvim jednostavnom prizoru. Otac Patrick McKenna pita Langdona vjeruje li u boga, a on mu plaho odgovara kako je on ipak akademski građanin. Glavnog je junaka, dakle, strah javno reći da je ateist jer autori računaju na nepobitnu komercijalnu činjenicu da će se potencijalna široka publika možda teško poistovjetiti s likom koji ne dijeli njihovo vjersko mišljenje. Spomenuti prizor amblematski je za pristup Rona Howarda koji nikada u redateljskoj karijeri nije dovoljno odrješito i kompleksno prodro u materiju kojom se bavio. A priča je nudila zaista mnogo mogućnosti, jer masa na trgu u Vatikanu neprestano kao da potvrđuje Freudovu tezu kako je religija kolektivna neuroza čovječanstva.
Stoga su Anđeli i demoni prenapuhani balon koji puca u doslovno i metaforički bombastičnoj završnici filma, zaogrnutoj nepodnošljivim velom patetike, koja je najnepotrebniji završni efekt viđen u posljednje vrijeme na velikom platnu, nakon čega ostaje tek puka praznina – napose ona idejna i dramaturška.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 19. svibnja 2009.
