Samoća izjeda dušu. Strah od samoće egzistencijalna je ljudska tjeskoba. No, osim što je egzistencijal, ovaj je osjećaj neizbježan i u opipljivoj svakodnevnici. Biti s nekim, biti s nekim tko te razumije, biti s nekim s kime ćeš podijeliti svoje strahove i brige, konačno, biti s nekime tko te voli, sve su te želje temeljne za smislenost našeg obitavanja u ovoj dolini suza. Redateljski prvijenac talijanskog filmaša Andree Molaiolia bavi se tim željama. Naoko, tek tvrdokuhani krimić Djevojka iz jezera (La ragazza del lago, 2007), postaje ispitivanje smislenosti naših egzistencija u sveotuđujućem okruženju. U ultimativnom trenutku smrti, nameću se pitanja: Zašto? Kako? Ima li uopće nekog značenja u našim krajnjim postupcima kojima prekoračujemo granice?
Policijski inspektor Giovanni Sanzio (Toni Servillo) dobiva obavijest da je na obali planinskog jezera pronađen leš djevojke. Naoko, nema nikakvog motiva. Svima omiljena osoba ubijena je i ostavljena mrtva kao znak misterija. Sanzio kreće u otkrivanje te zagonetne smrti. Pojavljuju se likovi potencijalnih krivaca. Ubojice mogu biti svi stanovnici malog sela u podnožju planine. Retardirani mladić, roditelji djeteta kojega je nesretna Anna (Alessia Piovan) čuvala, njezin mladić Roberto, trener hokejaškog tima u kojem je igrala, sve do invalidnog oca retardiranog mladića.
Klasični whodunnit pretvara se u studiju karaktera stanovnika provincijskog mjesta. Istodobno zastrašujući, ali i predivni pejzaži sjevernog dijela Italije, odnosno Frulije donose, s jedne strane uzvišenost prirode, no s druge, niskost i bešćutnost ljudi. Smješten u regiju između gradova Udina i Comma, ovaj film otkriva jednu drukčiju narav talijanskog čovjeka od one uobičajene. Umjesto strasti i vreline, dobivamo distanciranost i hladnoću. Otuda i začudni karakter Djevojke iz jezera.
Molaioli – inače čest asistent poznatijih redatelja – ostvario je intimistički krimić. Poput Nannija Morettija, umjetnika kojemu je bio suradnik na nekolicini projekata, autoru su mnogo važnije unutrašnje tjeskobe protagonista od samog narativnog tijeka filma. Opsesije su važnije od djelovanja. Misli od akcije. Unutarnje od izvanjskoga. In ultima linea, metafizika od fizičkoga.
Želimo li se upustiti u tipsku karakterizaciju protagonista, policijskog inspektora, onda je on chandlerovski lik prepun dilema i nesigurnosti. Toni Servillo jedan je od najdojmljivijih talijanskih glumaca srednje generacije. Svojim je odsutnim pogledom i kontemplativnom šutljivošću postao prepoznatljivim tumačem muškaraca na prekretnici njihovih života, likova izgubljenih u vremenu i prostoru. Prestarih za radikalne promjene u životu, a premladih da bi od njih olako odustali! Svatko tko je vidio prva dva sjajna filma Paola Sorrentina – Suvišan čovjek (L’uomo in più, 2001) i Posljedice ljubavi (Le conseguenze dell’amore, 2004) – susreo se s ovom neobičnom fizognomijom. Servillo je i tamo tumačio likove koji se nevoljko, ali postojano suočavaju s prijelomnim životnim tegobama.
Inspektor Sanzio i sam je otac djevojke sličnih godina onoj ubijenoj. Samohrani je roditelj. Naime, njegova je supruga oboljela od neizlječive bolesti i boravi u sanatoriju polako zaboravljajući svoje najbliže – muža i kćer. Sizifovski podnoseći ovaj usud, Sanzio želi povratiti izgubljenu bliskost barem u odnosu s kćerkom Francescom (Giulia Michelini). Na neki način, ubijena djevojka u njemu pobuđuje osjećaj i njegove bespovratno izgubljene, umrle bliskosti sa svojim djetetom. Istražujući niz uzročnika Annine smrti, on istodobno istražuje i svoju podsvijest kako bi, barem s kćeri, izbjegao ono što je doživio u odnosu sa suprugom – emotivnu smrt.
Detekcija se poklapa s psihološkom introspekcijom. Kriminalistika s moralkom! Istražiteljska se katarza dešava istodobno s onom psihološkom. Pročišćen, inspektor Sanzio nagovaranjem muža kolegice da prisustvuje njezinu porodu, nastoji ispraviti vlastito otuđivanje od obitelji. Upravo će pomirenje biti ključnom riječi Djevojke iz jezera. Smrt djevojke iz preživjelih će protagonista filma izvući osjećaj mirenja s neumitnošću, ali i mirenja s obitelji. U svakome slučaju, inspektor Sanzio, nakon istraživanja ubojstva, ali i vlastite duše, pomirit će se sa sudbinom. Nakon bespovratnog gubitka supruge, ostaje mu da se zbliži sa kćerkom.
Glumački, Toni Servillo savršeno utjelovljuje lik protagonista. Isti se scenaristički uzdiže iz tipa ljermontovskih suvišnih ljudi, izgubljenih iluzija, prema pokajniku gotovo kršćanskih motiva. Glavni lik, isprva posve odbojan i hladan, redateljskom invencijom iznenada će oživjeti kao topao i human. Naratološka konstrukcija Molaioloija i njegova scenarista Sandra Petraglie iskazuje osebujnu filmsku potragu za licem i naličjem moralnosti. U formi kriminalističkog, detekcijskog filma preispituju se osjećaji samoće i izgubljenosti.
Fizionomija protagonista Djevojke iz jezera pomalo podsjeća na onu Krzysztofa Kieślowskog. Autorova srodnost s Kieślowskim, ocrtava se na licu Tonija Servilla. Zanišljeno, nepronično lice inspektora Sanzia u Molaioloijevu filmu podsjetilo me na posljednje fotografije Kieślowskog, snimljene u bolnici, netom prije njegove smrti. Iza prividne hladnoće tih lica, zbiva se strastvena transgresija prema krajnjim moralnim pitanjima!
Detekcijskom filmu Molaioli je udahnuo dimenziju psihološke drame. No bez težine što ju ta odrednica često ima. Molaiolijev je film istodobno sjetan, ali i vedar. Sanzijev konačni odlazak s kćeri iz sanatorija, daje nam osjećaj pomirenja. Svojevrsni amor fati!Nakon što nestane bilo kakve napetosti, ostaje nam samoća koju moramo prevladati. Prihvaćanje najbliskijih omogućuje pristup i smislu naše egzistencije. Molaiolijev redateljski prvijenac ponudio je puno toga iza pokrova puke detekcije. Djevojka iz jezera obećava u budućnosti još jednog osebujnog talijanskog autora.
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 30. travnja 2009.
