U rukama usuda

Lornina šutnja (Le silence de Lorna), red. Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne

  • Lornina šutnja (Le silence de Lorna), red. Jean-Pierre Dardenne, Luc DardenneJean-Pierre i Luc Dardenne napoznatija su redateljska braća europskog filma. Na neki način, njihov je autorski rad usporediv s onim što u američkom filmu rade Joel i Ethan Coen. Dok jedan režira, drugi producira i obrnuto. No, ipak, oni su i sasvim različiti od Coenovih. Kako izgleda film braće Dardenne? Bez akcije, glazbe, dinamične montaže, s naturščicima, bez glumačkih zvijezda, bez atraktivnih fiziognomija protagonista bez ijednog senzacionalnijeg oblika filmskog zapisa. No, ipak, to su filmovi navlastite filmičnosti. Možda nijedan filmski autor nije poput njih prepoznatljiv upravo po toj odrednici. Naime, filmičnosti. Zašto?

    Ponajprije stoga što svaka slika, kadar, sekvenca u tim filmovima ima težinu. Težinu značenja i smisla, ukratko, znakovno-slikovnog jezika koji je navlastit filmu. Naravno, ako film smatramo medijem, odnosno umjetnošću prenošenja smisla i značenja. A to je upravo ideja koju želim slijediti. Prije Lornine šutnje (Le silence de Lorna, 2008) vidio sam tek dva filma braće Dardenne. Oba su u naslovima sadržavala tek po jednu riječ: Dijete (L`enfant, 2005) i Sin (Le fils, 2002). Već na toj razini susreta i prepoznavanja nameće se temeljni osjećaj, osjećaj jednostavnosti. S druge strane, prisutna je gotovo opipljiva metafizička težina ovih jednostavnih riječi. I Sin i Dijete biblijske su parabole. Naime, radi se o djetetu koji mijenja život protagonistima u oba filma. I dok se u Sinu radi o pronalaženju davno izgubljenog djeteta, u Djetetu će tema filma biti rođenje novog života, kako metaforički tako i doslovno. Nimalo nije slučajno da je protagonist u filmu Sin, Olivier Gourmet, po struci tesar, baš kao biblijski Josip, dok će Jérémie Renier iz Djeteta začeti još nerođeni život u Lorninoj šutnji!

    Lornina šutnja (Le silence de Lorna), red. Jean-Pierre Dardenne, Luc DardenneLorna (Arta Dobroshi) albanska je imigrantica u Belgiji koja je pred ostvarenjem životnog cilja. Ona želi sa svojim voljenim, sunarodnjakom Sokolom (Alban Ukaj) otvoriti mali restoran. Za to joj je, naravno, potrebno belgijsko državljanstvo. Kako bi ga dobila, ona i njezin odabranik moraju se udružiti s podzemljem belgijskog društva. Njega, pak, čine, također stranac, taksist Talijan, koji se bavi sklapanjem brakova iz interesa (radi dobivanja državljanstva) i njegov šutljivi belgijski asistent (Morgan Marinne), Sin iz istoimenog filma. On će, po svemu sudeći, biti i egzekutor ubojstva Lornina muža.

    Lorna je oličenje pritajene ljepote, ali i onoga iskonski dobrog. Premda se za narkomana Claudyja (Renier) udala iz interesa, pokušat će mu pomoći da se izvuče iz smrtonosne ovisnosti. Iz čina samilosti, s njime će začeti i dijete koje će posve promijeniti njezin život. Na taj način prekršivši strogo pravilo kriminalnog miljea uz koji je vezana, i svoj će život dovesti u pitanje. Iako se čini da će Lorna sve podnijeti kako bi ostvarila svoje želje uz Sokola, ona odlučuje sačuvati dijete s drugim čovjekom.

    Lornina šutnja (Le silence de Lorna), red. Jean-Pierre Dardenne, Luc DardenneNakon strpljivog građenja dramatike na suspensu u prve dvije trećine filma, u posljednjem se dijelu dešava obrat. Jean-Pierre i Luc Dardenne ne bi bili ono što jesu da se ne priklone svojim već spomenutim biblijsko-metafizičkim motivima. Sva se usredotočenost naslovne junakinje filma na ostvarenje dotadašnjih snova jednostavno slama. Interes i novac pokazuju da je Lorna bila u zabludi i glede Sokola. Njegovo je, pak, razočaranje, ipak, razumljivo. Lorna ga je prevarila s belgijskim narkomanom. No Lorna mu to neće oprostiti. Njezin će krajnji cilj biti očuvanje ploda te posmrtno otkrivene ljubavi iz samilosti.

    Pokazat će se da je ovo pripovijest o Lorni i Claudyju. Oboje će, najprije spojeni tek brakom iz interesa – ona u svrhu dobivanja državljanstva, on za financiranje narkomanskih seansi – steći jednu dimenziju iskonske srodnosti i kršćanske povezanosti. Naime, oboje su žrtve. Lorna je žrtva sustava u kojemu se mora podvrći patnji i kriminalnom miljeu kako bi jednostavno preživjela, dok će Claudy i doslovno biti žrtvovan radi održavanja samog sustava koji traži njegovo smaknuće. Upravo će pojam žrtve biti nosivi za Lorninu šutnju. Lorna će šutjeti kako bi se žrtvovala za dijete koje nosi. To će biti njezin dug nevinoj žrtvi njezina usudnog muža.

    Lornina šutnja (Le silence de Lorna), red. Jean-Pierre Dardenne, Luc DardenneZdravorazumski, možda će se nekome ova žrtva učiniti dramaturški neuvjerljivom, ili jednostavno besmislenom. pak, poznavajući autorski svijet braće Dardenne, takav će ishod filmske priče biti i jedinim mogućim. Kršćanska samilost i spoznaja vlastite ljudskosti nosivi su i u filmovima koji prethode Lorninoj šutnji – i Sinu i Djetetu. Međutim, još je jedna dimenzija važna za iščitavanje značenja filma braće Dardenne. Problem imigracije.

    Desetci tisuća ljudi iz nerazvijenih dijelova svijeta danas se pokušava izboriti za državljanstvo u (neo)liberalnim demokratskim zemljama Zapada. Imigranti, egzilanti, beskućnici, apatridi, nomadi svih provenijencija postali su prepoznatljivim znakom svijeta u kojem živimo. Njihova težnja da se negdje zaustave i počnu normalno živjeti konstanta je upravo takvog univerzuma. U njemu, dakle, postoje uključeni i isključeni. I upravo će ovi isključeni omogućiti onima uključenima da uopće budu! Naravno, odmah se uspostavlja jasna asocijacija na biopolitičke koordinate svijeta u kojem živimo.

    Lornina šutnja (Le silence de Lorna), red. Jean-Pierre Dardenne, Luc DardenneBraća Dardenne tako će u odabiru teme za čije su uobličenje lani u Cannesu nagrađeni za najbolji scenarij, slijediti slične motive iz nekih filmova Michaela Hanekea. Na srodan način o ovoj bolnoj temi, naime, govore i njegovi francuski filmovi Skriveno (2005) i raniji Nepoznati kod (2000). Protagonistica oba spomenuta ostvarenja, Juliette Binoche, i likom će podsjetiti na sjajnu Lornu Arte Dobroshi, inače Albanke s Kosova. Kako smo svi mi danas, reći će Giorgio Agamben, svojevrsni homines sacri, isključeni ljudi bez prava, što ih se smije ubiti a da se za to ne bude kažnjen, tako i ovaj film govori o stalnom izvanrednom stanju koje je postalo pravilom u tom i takovom svijetu. I jedan detalj iz filma koji tomu svjedoči. Naime, Sokol, Albanac iz filma, pristat će proboraviti jedan dan u nuklearnom reaktoru u Kölnu, kako bi zaradio tisuću eura. Bit će, doslovno, sudionikom u znanstvenog eksperimenta. Ima li jasnijeg dokaza za Agambenovu tvrdnju da je logor, a ne grad biopolitička paradigma današnjeg Zapada?

    Lornina šutnja (Le silence de Lorna), red. Jean-Pierre Dardenne, Luc DardenneDramaturgija najnapetijeg trilera
    s(p)retno je spojena i s metafizičko-teološkim motivima. Ako smijem do kraja biti slobodan u interpretaciji, nameću mi se i neke filozofske usporedbe. Kada Lorna, s još nerođenim djetetom, sklonište nalazi u kolibi usred šume, kao da prisustvujemo hajdegerovskom iskonskom traženju smisla iz čistine (Lichtung) Lornine šutnje. Jer i u njegovim Holzwege, upravo na šumskim putovima čekamo nadolazak i Događaj bitka. Nadalje, treći stadij razvoja duha iz Nietzscheova Zaratustre bit će upravo Dijete.

    Onkraj tih ničeovsko-hajdegerovskih asocijacija i značenjskih dimenzija Lornina šutnja, ostaje zanimljiv spoj žanrovskog trilera i poetske studije o neuhvatljivosti ljubavi. Film se gleda jednako s napetošću oko toga što će se u njemu zbiti, ali i s »otpuštanjem u dublje sfere smisla« ljudske egzistencije. Odatle i moja tvrdnja o filmičnosti s početaka ovoga napisa!

    Braća Dardenne iznjedrili su još jednom osebujnu umjetnost samo njima navlastite poetike. Ostvarenje sa smislom i značenjem. Upravo stoga vrijedno je bilo pogledati ovaj filmičan film kako bismo sačuvali – ne samo doslovno nego i metaforički! – baš ono Dijete u nama.

    © Marijan Krivak, KULISA.eu, 28. travnja 2009.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji