Drugi svjetski rat oduvijek je privlačio Hollywood kao neiscrpan izvor priča u rasponu od nebrojeno puta čutih, sve do zaboravljenih, ali svakako zanimljivih i vrijednih pozornosti, koje iziskuju valorizaciju, te je protekle godine snimljeno nekoliko filmova na tu temu. Američki se film ionako oduvijek volio gotovo fetišistički zanositi velikim i ozbiljnim pričama, hrabrim i junačkim djelima, nastojeći potvrditi da dobri i plemeniti ljudi ipak postoje, preda je sve u konačnici često završavalo kao krajnje melodramatski kič, koji je znalački nastojao manipulirati osjećajima gledatelja.
Edward Zwick (Legenda o jeseni, Posljednji samuraj) odlučio je gledateljima održati lekciju o plemenitosti i požrtvovnosti te preživljavanju humanosti u najtežim uvjetima, a kroz priču o židovskoj braći Bielski. Oni su tijekom Drugoga svjetskoga rata u bjeloruskim šumama osnovali svojevrsni izbjeglički kamp za Židove koji su uspjeli pobjeći od nacističkoga terora, a njihovo je djelo u konačnici omogućilo da tisuću i dvjesto ljudi preživi. Zwick se, poradi opsežnosti materijala, odlučio usredotočiti samo na najopasnije i najturbulentnije prve dvije godine njihove borbe za opstanak.
Kolikogod redatelj nastojao ozbiljno pristupiti materijalu i autentično rekonstruirati egzistencijalne uvjete protagonista te iznijeti snažan društveni komentar i reinterpretirati sliku o Židovima kao pasivnim žrtvama Drugoga svjetskoga rata, koju je nastojala petrificirati filmska produkcija u zadnjih pola stoljeća, prikazujući ih kao one koji su se odlučno i hrabro borili za vlastiti opstanak, konačni je rezultat poprilično plošan.
Film je, nažalost, nefokusiran. S jedne strane osjeća se težnja da se snimi opora ratna drama o preživljavanju u nehumanim uvjetima, koja je nudila mogućnost da se stvore intrigantni i višeslojni odnosi među likovima, a s druge strane glavni akter Tuvia (Daniel Craig), konfuzne koncepcije, na trenutke djeluje poput posljednjeg akcijskoga junaka, pa su dramski intonirani dijelovi filma prošarani poprilično dobro insceniranim akcijskim prizorima, koji umanjuju dramsku napetost cjeline jer odvlače pozornost od odnosa među likovima. Tuvia je pritom prikazan kao izniman pojedinac koji se moralnim i etičkim vrijednostima, nevelikim obrazovanjem ali praktičnom životnom mudrošću izdiže iznad okoline te predstavlja koncept idealnoga vođe. Odbija sukob te ne želi postati ubojica poput njegovih progonitelja pa nasilju pribjegava samo kad je nužno. Smatra da treba krasti od onih koji imaju, ali samo onoliko koliko je potrebno za puko preživljavanje. Međutim, njegove duševne dvojbe i moralna kolebanja oko nužnosti osvete i nastojanja da osigura puko preživljvanje ljudi poprilično su jednolično i deskriptivno iznesene, bez prijeko potrebnoga višeslojnoga psihološkoga nijansiranja.
Psihologija grupe, koja se našla u gotovo bezizlaznoj situaciji, a povezana je s vođom koji nameće kolektivni nad ja u svrhu preživljavanja te zahtijeva suzbijanje agresivnih i narcističkih poriva te odricanje od svih zadovoljenja osim onih koja su usmjerena na puko preživljavanje trebao je, čini se, predstavljati srž filma i redatelj je zaista imao dobru priliku za seciranje psihologije mase, premda se sve naposljetku svelo na niz klišeja o nezahvalnim pojedincima koji sebično stavljaju sebe na prvo mjesto nauštrb kolektiva. Postoje zanimljivi segmenti filma, primjerice kada Tuvia dopušta ljudima da svoj bijes i frustracije iskale na zarobljenom njemačkom vojniku, ne spriječavajući ih u njegovom ubojstvu, jer shvaća da im je potreban svojevrsni ispušni ventil za preživljene strahote, ali redatelj nije nikada dovoljno hrabar i odrješit u psihologiziranju.
Kao što postoji globalni ratni sukob koji uvjetuje položaj likova, tako postoji i paralelan sukob između dvoje braće. Zus (Liev Schreiber) čista je suprotnost Tuviji, mnogo je realističniji, smatra da se treba boriti, a ne mirno čekati na spasenje koje možda neće doći. Taj je odnos u filmu ponovno podosta plošno oslikan jer se Zus, nakon razočaranja u Crvenu armiju u kojoj je bilo podosta antisemitski nastojenih vojnika, ponovno vraća bratu te se miri s njime, međutim u njihovom odnosu nikada nema dovoljno dramske napetosti.
Film je vizualno besprijekoran i ušminkan, ali se čini da je redatelj katkada toliko impresioniran kadrovima šumskoga krajolika da sasvim zanemaruje realističke intencije cjeline. Posrijedi nije funkcionalan kontrast koji bi podrctao raskorak između idilične okoline i brutalnih životnih uvjeta, nego više redateljevo meditiranje nad prirodom, koje svakako umanjuje oporost cjeline.
Prkos u konačnici upada u tipičnu zamku filmova snimljenih prema istinitome događaju jer pretjerani patos i emocionalnost pršte iz svih pora filma, pri čemu gledatelj ima dojam da dobiva izravnu povijesnu lekciju o požrtvovnosti i humanosti, a pretjerana tendencioznost i didaktičnost narušavaju dojam. Katakada se čini da je redatelju mnogo više stalo do melodramatskih efekata, napose kroz ljubavne priče protagonista, nego do uvjerljivosti i višeslojnosti cjeline. Tome je možda ponajviše kriv slab scenarij samoga Zwicka i Claytona Frohmana, jer dijalozi odišu pretjeranim patosom i moraliziranjem pa se na trenutke čini da likovi ne razgovaraju nego iznose moralno-etičke tirade ili mudre maksime o životu.
Prkos je standardan holivudski film snimljen prema istinitom događaju, nikada dovoljno hrabar u pristupu materiji kojom se bavi, poprilično plošnih karaktera te u cijelini nepotrebno razvučen.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 11. travnja 2009.
