Znakovita je sekvenca iz Raimijeva Spidermana II kada teta Petera Parkera objašnjava da su narodu superjunaci jednostavno potrebni da bi se osjećao bolje, kako bi u kriznim situacijama ili vremenima ipak opstala doza optimizma koja će sugerirati da nakon nezavidne sadašnjosti slijedi bolja budućnost. Sadašnjost je tako tek trenutačno stanje, nešto što čini luk između blistave prošlosti i obećavajuće budućnosti, u koju treba krenuti s velikim očekivanjima i nadama.
Uostalom, Bryan Singer to možda i ponajbolje zna jer se svojim filmovima X Men 1 i 2 priklonio sveopćem trendu ekraniziranja stripovnih predložaka sa superjunacima kao glavnim likovima, toliko karakterističan za Hollywood u razdobljima kada su republikanci na vlasti u Sjedinjenim Državama, gdje su ovakvi protagonisti redovito bili servirani kako bi odvratili pozornost od onoga što se oko gledatelja zaista u stvarnosti događa. Iako njegovi mutanti, kao radikalno Drugi, nisu branili američki način života poput Supermana ili se poput Ramba (koji možda nije stripovski superjunak, ali ipak po svim karakteristikama ulazi u to okrilje) borili diljem svijeta (Vijetnam, Afganistan) protiv američkih državnih neprijatelja, ipak su se suprotstavljali krajnjim negativcima koji su željeli iskoristi ovaj svijet za svoje egocentrične pobude, nastojeći svojom borbom dokazati da se, iako odstupaju od normativne većine, ipak bore za univerzalna načela dobrote i tolernancije koje trebaju biti u temelju pozitivnoga društva. Stoga se u njihovoj pozadini, što je i bila Singerova novina u kontekstu stripovskih ekranizacija, nije krila retrogradna desničarska retorika, nego humano načelo o potrebi prihvaćanja različitosti.
Gledajući Operaciju Valkira, koja tematizira jedan od dvadesetak neuspjelih pokušaja atentata na Hitlera tijekom Drugoga svjetskog rata, nisam se mogao otrgnuti dojmu da isto pokušava i Tom Cruise, koji se našao u sličnoj situaciji kao i Singerovi stripovski mutanti. Doduše, oni su od normativne većine odstupali prije svega tjelesnim karakteristikama i nadnaravnim sposobnostima, a Cruiseov poručnik Claus von Stauffenberg svojim razmišljanjima. Međutim, u konačnici se ipak nalaze na istom terenu. Jedni i drugi pokušavaju dokazati da se bore za univerzalna načela na kojima bi trebao počivati ovaj svijet – prvi pokazujući da Druge ne treba shvatiti kao prijetnju, a Von Stauffenberg da svi Nijemci nisu bili nacisti te da je dobar dio njemačkoga naroda bio svjestan koliko je Hitlerov stravični režim zapravo bio bolestan i perverzan. Von Stauffenbergov pogled na svijet također je sazdan od ideje o nezavidnoj sadašnjosti, utjelovljenoj u Hitlerovom režimu koji je za Njemačku označavao stranputicu, ali koju treba prevladati u ime bolje budućnosti koja može uslijediti samo ako se diktator ukloni, a njemački narod prihvati tekovine za koje se zalaže preostali dio europskih zemalja.
Međutim, problem nastaje u trenutku kada redateljev ambiciozan projekt s terena povijesne drame sklizne u akcijski triler te njegov junak, umjesto da bude zaokružen lik, postaje akcijski junak, vrlo blizak Cruisevu tajnom agentu Ethanu Huntu iz zabavne de Palmine Nemoguće misije, gdje se mora probijati kroz niz spletki i zakulisnih igara ne bi li ostvario namjere i spasio svijet od propasti, čime gledatelj dobiva dojam da gleda inačicu De Palmina filma smještenu u povijesno ruho. Činjenica da junak ne uspijeva te na kraju biva pogubljen ne mijenja bitno stvar jer je to redatelju poslužilo samo da dodatno podigne patos i heroizira papirnati lik pa on djeluje kao svojevrsni superjunak smješten u povijesni kontekst, čime se također bitno ne razlikuje od spomenutih mutanata iz prethodnih dvaju Singerovih filmova. Stoga i njegova obiteljska situacija predstavljena u filmu djeluje kao dramaturški višak jer ne pridonosi razvoju psihologije i dvojbi, nego je tek umetnuta radi efekta, ali nikada uistinu razrađena.
Povijesni kontekst Drugoga svjetskoga rata stoga više služi kao kulisa, odnosno dekor u kojem će se inscenirati raskošni akcijski triler s likom koji se katkad ponaša kao da je posljednji akcijski junak, infiltiran u neprijateljske redove kako bi mogao postići svoj krajnji cilj. Međutim, Singerova je režija ovdje neuobičajeno traljava zbog raskoraka između spomenute težnje da snimi ozbiljnu povijesnu drama i baratanja žanrovskim konvencijama akcijskoga trilera. S jedne strane ne uspijeva oblikovati zaokružene likove te ostvariti njihovo kompleksno portretiranje, a s druge strane, u trenutku kada je atentat izvršen, čini se da redatelj gubi konce iz ruku te nastaje zbrka kojoj nedostaje nužno – suspense.
Autentična rekonstrukcija povijesnih zbivanja postaje tek maska, zastor iza kojega Von Stauffenberg trči naokolo s deklamatorskim frazama na usnama i pun patosa izriče ideje o potrebi promjene. Međutim, kao lik nikada ne uspijeva uistinu zaživjeti te zaintrigirati gledatelje jer je tek skiciran, tako da se gledatelj inetektualno ili emocionalno ne može saživjeti sa situacijom koja se odvija na velikom platnu. Isti problem se javlja i s ostalim likovima filma, koji su također mahom tek skicirani te svedeni na niz klišeiziranih replika o potrebi spašavanja Njemačke i cijeloga svijeta i to je sva njihova psihologija. U konačnici se sve svodi na trčkaranja po hodnicima Ministarstva rata Trećega Reicha te lažne uzbune, što nakon nekog vremena postaje zamorno.
Redatelju na ruku nije išao niti pogrešan izbor beskrvnoga Toma Cruisea, čija se glumačka kreacija bitno ne razlikuje od njegovih preostalih akcijskih uloga. Ostatak glumačke postave, koju među ostalima čine Kenneth Branagh (Henry V), Terence Stamp (Priscilla – kraljica pustinje), Tom Wilkinson (U zamci), Bill Nighy (Pirati s Kariba), impresivan je, ali u potpunosti neiskorišten.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 14. ožujka 2009.
