Kako to obično biva u opusu Rona Howarda, nakon jednoga visokokaloričnoga popcorn filma namjenjena najširim slojevima gledatelja, poput sasvim traljavoga Da Vincijeva koda (2006), uslijedio je jedan od onih opasno kalkulantskih filmova koji bi trebali redatelju, jednom od bitnih potpornih stupova suvremenoga mainstream Hollywooda, vratiti umjetnički prestiž. Po tome je poprilično sličan Stevenu Spielbergu, čiji opus također neprestano varira između težnji da zadovolji široku publiku i nastojanja da pribavi kritičarski kredibilitet te potvrdi status pravoga filmskog umjetnika. Potonji je ipak mnogo maštovitiji, premda ih u konačnici, kada se radi o njihovim ozbiljnijim naslovima, veže ista tendencija prema pretjeranom patosu, emocionalnosti pa čak i moralnoj tendenciji, koja često narušava ukupan dojam o filmu.
U filmovima koji ulaze u spektar ambicioznijih Howardovih ostvarenja naglasak je uvijek na velikim ili epskim sadržajima: osvajanju američkoga zapada kojeg su provodili irski doseljenici u Dalekim horizontima, tragediji svemirske misije Apollo 13 u istoimenom filmu, ekranizaciji životne priče kontroverznoga matematičara Johna Nasha u Genijanom umu, pa Frost/Nixon, nastao prema drami Petera Morgana koji ju je i sam prekrojio u filmski scenarij, svakako nije iznimka.
Stoga se ovaj put redatelj pozabavio sramotnom pričom iz američkoga političkoga života te situacijom koja je nastala kada je Richard Nixon dobio nezavidnu čast da, nakon afere Watergate, postane prvi predsjednik u povijesti Sjedinjenih Država koji je morao podnijeti ostavku. Međutim, u Frostu/Nixonu naglasak nije stavljen na rekonstrukciju zbivanja koja su dovela do političke afere i predsjednikove ostavke, nego prvenstveno na studiju dvaju karaktera te proizvodnju moći, koji su isprepleteni oko četiriju intervjua koje je britanski televizijski voditelj David Frost (Michael Sheen) vodio s Richardom Nixonom (Frank Langella) 1977. godine.
Howard je ovaj put začudo izbjegao sasvim nepotrebno moraliziranje, nastojeći zaokružiti karaktere, prikazati ih kao osobe koje su nosioci niza pozitivnih i negativnih osobina te rezultat različitih režima koji su se ukrštali kroz njih. Tijekom filma dva se karaktera zapravo otrkivaju u međusobnoj konfrontaciji, projicirajući osobine jedan kroz drugoga. Iako nesumnjivo kompleksna ličnost s nizom negativnih osobina i pregršt osobnih frustracija koje su ga navele na krive poteze, Nixon u filmu nije nikada demoniziran nego njegovi postupci svjedoče o njemu samome, iscrtavajući i njegov karakter krajnje konzervativnoga političara koji nije birao sredstva kada je bio u pitanju ostanak na vlasti i nastojanje da se stekne povjerenje mase.
Paralelizam između Frosta i Nixona svakako je zanimljivo iznijansiran u filmu i premda imaju različite backgroundove, sličnost među njima veća je nego što bi oni htjeli. Naime, i jedan i drugi žele moć, žele postati predmetom žudnje drugih – onih koji ih promatraju. David Frost kao televizijski voditelj popularnih talk showova, kojega je pratio glas zabavljača koji je popularnost stekao bez imalo talenta, vidio je u razgovorima s Nixonom priliku za samoostvarenjem, afirmacijom te stjecanjem toliko željenoga ugleda koji bi mu priskrbila titula uspješnog i relevantnoga novinara. S druge strane, Nixon je u konfrontaciji s Frostom, koji je prema njegovu mišljenju bio izvrstan suparnik jer je intelektualno i obrazovanjem bio inferiorniji, vidio priliku za vlastitom političkom revitalizacijom te mogućnost da ponovno stekne naklonost mase. U konačnici, dakle, Frostova namjera nije bila razotkrivanje istine za kojom je masa tragala, kao što niti Nixonova namjera nije bila otkrivanje istine koja ga je mogla samo dodatno potkopati, nego prije svega u vlastitim pobudama, jer za afirmacijom su težili podjedanko i jedan i drugi.
Kroz njihove pripreme i samo sučeljavanje razotkrivaju se dva karaktera koja su dobila posljednju priliku da se dokažu, no to je tek prizma kroz koju redatelj secira proizvodnju i kontrolu moći putem medija. Stoga i film nastoji postići formu dokudrame jer su pripreme za razgovor kao i sam razgovor te ono što je uslijedilo ispresijecani izravnim obraćanjem u kameru sudionika događaja koji komentiraju zbivanja prikazana u filmu, kao i svoje viđenje onoga što se događalo iza kulisa razgovora kao i tijekom samoga intervjuiranja.
Već samom formom filma, koja nastoji pastiširati obrasce dokumentarnoga filma, Howard nastoji podcrtati odnos medija i moći, mogućnosti sugestije, ekspresivnu funkciju kadra te montaže. Naravno, forma filma nije osobito inventivna, to su činili mnogi redatelji prije Howarda, niti ju je on povezao s novim mogućnostima. Posrijedi je standardan havardovski film, jednostavne, pregledne naracije, gdje su svi segmenti pažljivo, štreberski i lijepo posloženi, ali nažalost krajnje konvencionalni.
Iako je redatelj izbjegao pretjeranu emocionalnost i patos, kao i nepotrebnu tendencioznost, što su često opterećivali njegove uratke, ipak nije osobito duboko zagrizao u materiju; tek onoliko koliko to ne bi zahtijevalo odveć velik intelektualni angažman njegovih gledatelja.
Najveće vrline filma leže u dobro evociranoj atmosferi vremena u kojem se radnja odvija te izvrsnim glumačkim kreacijama. I Micheal Sheen (Underworld: Pobuna Likana) i Frank Langella (Laku noć. I, sretno!) izvrsni su – prvi u ulozi Frosta, a drugi u ulozi Nixona, kojega je glumio i u kazališnoj verziji, te snaga filma izbija upravo iz njihovim međusobnih konfrontacija i poigravanja. Trebalo bi svakako spomenuti i vrlo dobroga Olivera Platta (Kinsey), Sama Rockwella (Ispovijedi opasnoga uma), Kevina Bacona (Mistična rijeka) te Matthewa MacFaydena (Ponos i predrasude), premda su njihovi karakteri u određenoj mjeri zapostavljeni i odveć statični.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 10. ožujka 2009.
