Balkanske duše i američki led

Buick Riviera, red. Goran Rušinović

• Prelaskom granice postaje se Europljanom. U posljednjih nekoliko godina upravo su hrvatski filmaši tomu ponajviše pridonijeli. Umjetnost ruši barijere i granice. Postaje europskom. Kako? Crpeći na izvoru balkanskoga! Note bene: Hrvatska nije samo srednjoeuropska i mediteranska nego i balkanska zemlja. U najpozitivnijem značenju te riječi. Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu vežu duboke povijesne i kulturne sveze. Identiteti su im međuprožeti. Povijest slična. Sudbine bliske. Hrvatska kinematografija spoznala je to još prije nekoliko godina. Ponajveći uspjesi domovinske nam kinematografije povezani su s jugoistočnim susjedom. Armin, Sve džaba, Grbavica, pa sve do oscarovske Ničije zemlje izrasli su iz ove plodne veze.
  
  A Buick Riviera? Gdje tu stoji najnoviji dugometražni film Gorana Rušinovića? Ima li njegov uradak u sebi balkansko, ali i svjetsko? Nasreću, ima! Surađujući zadnjih nekoliko godina s rođenim Dobojlijom, a u ovdašnjem kontekstu dušom Zagreb film festivala, Borisom T. Matićem, Rušinović je na neki način postao Bosancem. Naravno, on je hrvatski redatelj i ne bih ga želio oteti korpusu nacionalne mu kinematografije. No, preko osebujnog dokumentarca Bosnavision (2000) na neki je način iniciran i u drugu, umjetničku domovinu.
  
  Ove se tajne veze između BiH i Hrvatske nastavljaju i preko proze. Miljenko Jergović – štogod mislili o njegovoj medijskoj pojavi i aktivizmu – dobar je pisac. Ili barem priznat, čitan, prevođen, prisutan. Piscu ovih redaka, međutim, najbliži svojim ranim Sarajevskim Marlborom. Poduhvativši se Jergovićeva literarnog predloška, i sam je Rušinović dobio drukčiju dramaturšku potku negoli ju je imao u prva dva dugometražna ostvarenja. I dok je nemilice hvaljeni Mondo Bobo imao tek kulturološku važnost u vrijeme tuđmanizma, Svjetsko čudovište bizarna je travestija, na polu tek žanrovskog ekscesa.
  
  Buick Riviera prvi je Rušinovićev ozbiljan film. Njegovo odrastanje kao autora. Pod ozbiljan i odrastanje mislim na to da je prvi put pokušao uhvatiti emociju protagonista. Učiniti ih opipljivima, od krvi i mesa. Jednostavno, učiniti ih dramskim karakterima.
  
  Hasan (Slavko Štimac) Sarajlija je koji je iz rodnog grada pobjegao nakon što su mu ubijeni najbliži. Vuko (Leon Lučev), pak, Dobojlija je koji je napustio bijedu Republike Srpske iz egzistencijalno-avanturističkih razloga. Njih se dvojica nalaze na praznoj cesti negdje u bespuću Sjeverne Dakote. Svijet je malen! Nakon što Hasan sleti s ceste, mučen mòrama i sjećanjima, poveze ga Vuko, netom pobjegao iz sretnog braka. Počinje priča postavom mnogo bliskija teatru. S tek tri lika (Hasanovu suprugu Angelu tumači Aimee Klein), film ima komorno ozračje.
  
  Po tome je, kako rekosmo, bliskiji kazališnom postavu, primjerice, Sama Sheperda ili Davida Mameta. U tom je smislu Buick Riviera ne samo bosansko-hrvatski nego i američki film. Podžanrovski, to je road-movie. Hasanova je Amerika utjelovljena u naslovnom toponimu, old-timer automobilu nikakve materijalne, ali neizmjerne simboličke vrijednosti. Vukov je, pak, snažni terenac, invazivan uljez u alegorijskom postavu dramskog predloška i filma.
  
  Tu nalazimo mogući moment stereotipizacije psihološke drame. Vuko, »Srbin jedan kroz jedan«, kako će se sam okarakterizirati, ekstrovertan je tip koji mentalno muči prošlošću predodređenog Hasana. On je uljez, kako u doslovnom tako i u metaforičkom smislu. Sekvenca u kojoj Vuko zastaje pored napuštenog Hasanova Buicka, da bi zatim u njega ušao i vozio u prazno, alegorija je današnje Bosne u kojoj Republika Srpska drži Bosnu u leru! Kasniji Vukov dolazak u Hasanovu kuću, kao i verbalno zavođenje njegove supruge, bit će indikator tragičnog kraja filmske pripovijesti. Ponižavanje na vjersko-nacionalnoj osnovi uzrokovat će trilerski suspense.
  
  Rušinović je uspio i na eminentno filmskoj razini realizirati dramsku katarzu. Neke su reference dramske situacije iščitljive iz holivudske tradicije, primjerice motiv iz Wylerovih Sati očaja (Desperate Hours, 1955), dok je ambijent američke provincije u snježnom okružju blizak remek-djelu braće Coen Fargo (1995). Čak je preuzet i lik policajke (koju u Fargu igra Frances McDormand).
  
  Vizualno mutan i prošaran flešbekovima, Buick Riviera donio je i dvije kontrapunktalno postavljene glumačke kreacije. Leon Lučev nametljivom pričljivošću uvjerljivo portretira lik hohštaplera i provokatora (pri čemu je nevažna njegova nacionalnost). Slavko Štimac je u svojoj fizionomiji mračan, a njegovo lice odaje staturu nikad prevladane boli i gorkog ressentimenta. Iako teatarski postavljen, dijalog između dvojca ima i filmsku uvjerljivost koja vodi trilerskom završetku. Unatoč mjestimice prenaglašenim crno-bijelim flešbek slikama, u cjelini je patetika umjerena. Film nije predug, a prenosi dramsku tenziju. Njegova je alegorika suvislo ukomponirana u cjelinu ostvarenja. Sam je, pak, Jergović naglasio da je zadovoljan Rušinovićevom transkripcijom svog literarnog predloška. Zašto to onda ne bismo bili i mi?
  
  © Marijan Krivak, KULISA.eu, 9. ožujka 2009.

Piše:

Marijan
Krivak