Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća Gus Van Sant malim filmovima kao što je Moj privatni Idaho, uz Todda Haynesa, Gregga Arakija, Isaaca Juliena i druge, postaje jednom od uzdanica New Queer Cinema te progovora o anksioznim životima društvenih otpadnika i marginalaca nastojeći, poput spomenutih filmaša, afirmirati queer kulturu, propitkivati heteronormativne postulate društva te razbiti stereotipan pristup u portretiranju seksualnih manjina koji je karakterizirao većinu srednjostrujaške filmske produkcije toga vremena. Osobita vizualna stila, ali ipak ne naoko nihilističkoga pristupa poput Gregga Arakija, Van Sant je bio dovoljno hrabar, nekonvencionalan i potrebno bezobrazan da stekne kultni status kod mlade generacije stasale na ruševinama ultrakonzervativne ere Ronalda Reagana, Georgea Busha starijeg i Margaret Thatcher. Međutim, redatelj nije želio ostati getoiziran u okrilju nezavisnoga filma pa je katkada imao i više (Dobri Will Hunting) ili manje (U potrazi za Foresterom) uspjele mainstream izlete, kada je osebujan i karakterističan vizualni stil i oporost suspregnuo i zaigrao na kartu emocionalne recepcije gledatelja, premda nikada nije upao u zamku da postane frustrirani nezavisnjak, kao što je to bio slučaj s nekim drugim autorima.
Gore navedeno spomenuo sam jer Milk djeluje poput kompromisa između nezavisnoga Van Santa iz prve polovice devedesetih i onoga iz faze Dobroga Willa Huntinga, a pritom to mislim u sasvim pozitivnom smislu.
Film o životu političara i borca za prava seksualnih manjina Harveyja Milka, koji je postao prvi deklarirani gay političar izabran u gradsko vijeće San Francisca, naoko djeluje kao standardni biopic, međutim, redatelj vješto izbjegava zamke materijala jer ga ne zanima toliko po čemu je Harvey Milk postao poznat i zašto je važan, premda je to neodvojivo od samoga lika, nego naglasak prvenstveno stavlja na samu osobu, njezin karakter, osobnost, poticaje, čime stvara višeslojnu studiju karaktera. Pritom je veliku pomoć imao od izvrsnog Seana Penna, čija odmjerena i sugestivna glumačka kreacija u isto vrijeme otkriva čovjeka koji se odlučio boriti za ono što mu je bitno, ali koji i sam ima određene sumnje te shvaća da u političkoj areni mora balansirati između različitih opcija. Uz Penna, svakako treba spomenuti i uvjerljvoga Josha Brolina, kao konzervativnog i duševno nestabilnog Milkovoga poltičkoga protivnika, te vrlo dobroga Emila Hirscha.
U rukama manje vještoga filmaša Milk je lako mogao skliznuti u vode političke propagande no Van Sant vješto nijansira Milkov karakter, ne prikazuje ga kao sveca niti mu pridaje idealne osobine. Za njega je naslovni lik prvenstveno idealist, optimist, strastveni borac koji je imao i nedostataka i koji je sam iskusio egzistencijalne probleme, što mu je često bio povod da pomogne drugima koji su se našli u sličnoj situaciji.
Na drugoj razini filma, kroz prizmu studije karaktera, zrcali se složena društvena problematika koja je rezultirala političkim pokretima za prava različitih manjinskih skupina i čiji su rezultati u krajnjoj liniji možda i omogućili fimašima poput Van Santa, Haynesa i Arakija da koje desetljeće kasnije snime svoje filmove. Štoviše, čini se da Van Sant vješto stvara reference na društvenu situaciju u Sjedinjenim Državama u vrijeme osmogodišnje vladavine Busha mlađeg, kada je religijska desnica sve više uzimala maha, osvrćući se na križarku Anitu Bryant i senatora Johna Briggsa.
Na taj način redatelj vješto povezuje intimnu, odnosno osobnu priču protagonista, koja je uvijek u dosluhu s kolektivnim, s društvenom freskom, uvjerljivo evocirajući atmosferu turbulentnoga razdoblja.
Stoga u filmu, s obzirom na Van Santov redateljski rukopis, postoje dva pristupa – jedan u stilu njegovih malih, nezavisnih filmova te drugi, mnogo konvencionalniji, kakav je koristio u Dobrom Willu Huntingu i U potrazi za Foresterom. Prva je četvrtina filma snimana u stilu dokudrame, čime se stvara ozračje vremena, društvenih kretanja i promjena, skicira način života mladih ljudi nezadovoljnih društvenom situacijom u kojoj žive. Tu se redatelj bavi onim što mu je i u dosadašnjem opusu bio predmet zanimanja – društvenim otpadnicima, teškim outsiderima, delikventima i homoseksualcima. U trenutku kada Milk shvaća da kao sredovječni gay-hipi neće moći prodrijeti u heteronormativne strukture te homofobno društvo promijeniti nabolje, uvlači se u kožu političara, a svoj isprani jeans zamjenjuje elegantnim odjelima, pri čemu se i Van Santov pristup mijenja. Njegov subjekt prodire u mainstream strukture pa time i redateljev rukopis postaje konvencionalan poput odijela koje Milk nosi. Ova distinkcija je svakako značajna u kontekstu filma jer jasno razdvaja dva društvena pola – marginalni, koji se ne uklapa u kanone većine, od većinskoga koji ima moć odrediti što je društveno poželjno ili nepoželjno.
Film sugerira, a što je i sam Milk dobro shvaćao, da se danas protiv struktura moći može boriti samo ako se infiltrira u njihove redove te na taj način raditi na promjenama, nastojeći afrimirati marginalizirane. Tu se film pak kreće fukoovskim terenom jer, kako smo vidjeli, Milk shvaća da se revolucija više ne vodi na ulicama jer ne postoji centar moći protiv kojega se može boriti, nego treba mijenjati cijelu strukturu. To je moguće ako se prodre u nju, dakle iznutra, tako da čimbenici po kojima se skupine određuju kao marginalne djeluju na datosti mainstream društva, čime bi se ono obogatilo a time i promijenilo.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 1. ožujka 2009.
