Jednom sam, pišući kratak portret Davida Finchera, ustvrdio da je on zapravo duhovni otac svih ovozemaljskih (filmskih) darkera, pesimista, otuđnih poluegzistencija koje ne znaju što bi same sa sobom. Tada je Fincher savršeno znao pogoditi ukus izgubljenoga i zbunjenoga čovjeka s kraja dvadesetoga stoljeća, usudivši se postati njegovim najzahvalnijim kroničarem. Ono što me kod toga filmaša uvelike fasciniralo jest činjenica da je uspio iskoristiti bezlični holivudski mainstream kako bi govorio o osobnim preokupacijama te stvarima koje su ga zanimale i koje su njemu kao autoru bile važne, jer rijetko se koji srednjostrujaški filmaš s takvom žestinom i hrabrošću usudio portretirati izgubljenu generaciju na prijelazu stoljeća te progovoriti o njezinim paranojama, problemima, otuđenju, kontroliranim ideološkim silama koje potiru svako nastojanje pojedinca da im se odupre.
Ako je Fincher svojim prethodnim filmom, izvrsnim trilerom Zodiac (2007), napravio puni krug i vratio se gotovo na početak vlastite karijere u okrilje Sedmice (1994), ali dodatno usložnjavajući svoju idejnu potku stvarajući svojevrsnu parabolu o egzistencijalističkoj potrazi koja se ostvaruje kroz opsesivnost subjekata te u konačnici samu apsurdnost egzistencije, možda je i bilo za očekivati ili je bilo samo pitanje vremena kada će promijeniti kurs. To se upravo dogodilo s Neobičnom pričom o Benjaminu Buttonu, ekranizacijom manje poznate priče F. Scotta Fitzgeralda, koja ove godine uvjerljivo vodi po broju nominacija (trinaest) za Oscara. Znači li to da je Fincher napokon morao postati konvencionalan ne bi li se svidio anakronom biračkom tijelu Akademije?
Sudeći po ovome filmu, odgovor bi trebao biti potvrdan. Jer priča filma svakako bi više odgovarala nekom sveameričkom redatelju poput Roberta Zemeckisa ili Rona Howarda, a ne bezobraznom i provokativnom Fincheru. Naravno, to ne znači da nije nudila potencijala da redatelj ostane dosljedan sebi, no on je ipak odlučio ziheraški igrati na one njezine aspekte koji svakako mogu podilaziti ukusu široke publike. U tome opet ne bi bilo ništa loše da je odlučio ostati vjeran svojim preokupacijama, umjesto da ih u potpunosti zanemari. Uostalom, ne bi mu bio prvi put da čini kompromise, sjetite se samo Sobe panike (2002) koja je ipak bila popcorn film, ali sasvim vrlo dobar, u kojem se redatelj nije pretjerano opterećivao nespretnim i ne osobito maštovitom scenarijem Davida Keoppa pa je mnoge rupe u njemu nastojao nadomjestiti stiliziranom režijom: brzim vožnjama, voajerističkom penetracijom kamere kroz zidove, mnoštvom krupnih i detalj planova te efektnim korištenjem glazbe.
Gledajući Neobičnu priču o Benjaminu Buttonu, imate dojam da gledate film Rona Howarda (Genijalni um). Težnja za jednostavnom, preglednom naracijom, često pretjeranom emocionalnošću, a katkada i infantilnom fantazijom te nastojanje da se bude prijemčiv širokim slojevima gledatelja, lišenost bilo kakvih sižejnih poigravanja ili kompleksnije simbolike jer sve treba biti jasno i objašnjeno, karakteristike su filma koje u velikoj mjeri podsjećaju na Howardova ostvarenja. Filmu nije svrha da gledatelja intelektualno ili estetski angažira, nego naglasak treba biti na emocionalnoj recepciji ili čistoj zabavi, gdje će gledatelj tijekom gotovo tri sata provedena u kinodovrani moći isključiti mozak i prepustiti se imaginarnom svijetu redatelja, koji pak nikada nije dovoljno maštovit u redateljskim rješenjima, nego prije standardno konvencionlan.
U konačnici, Neobična priča o Benjaminu Buttonu i djeluje kao jedan od kalkulantskih kičastih oskarovskih filmova. Narativna struktura odaje nebrojeno puta korištenu konvenciju. Film naime ima uokvirenu narativnu strukturu s naracijom prvoga i drugoga stupnja. Naracija prvoga stupnja odvija se u sadašnjosti i prati odnos između kćeri Caroline (Julia Ormond) i njezine smrtno bolesne majke Daisey (Cate Blanchett) kojoj Caroline čita dnevnik ljubavi njezina života, naravno naslovnoga subjekta, a kroz spomenuto iščitavanje pratimo naraciju drugoga stupnja koja predstavlja Buttonovu (Brad Pitt) životnu priču od rođenja do smrti.
Naravno, ta će priča uvelike utjecti na odnos kćeri i majke, s tim da se iz filma može naslutiti da će do konačnoga spajanja Benjamina i Daisey doći tek u onostranosti, što neodoljivo priziva u sjećanje identičnu narativnu strukturu Cameronova Titanica (1997). Međutim, redatelj ima problema i s ritmom, film mu je predugačak i nepotrebno razvučen i zasigurno bi bio efektniji da je kojih tridesetak minuta kraći. Također, glumačke interpretacije Brada Pitta i Cate Blanchett su razvikane. Čini se da je Pitt doživio više kozmetičkih nego glumačkih preobrazbi, a Blanchett djeluje odveć anemično.
Posrijedi je zapravo krajnje simplificirana šetnja suvremenom američkom poviješću, što je tek dodirna točka s Zemeckisovim Forrestom Gumpom (1994), jer oba su junaka – prvi zbog obrnutoga tijeka odrastanja (od starosti prema mladosti), a drugi zbog svoga sniženoga kvocijenta inteligencije – outsideri koji su se našli u kolopletu različitih povijesnih i društvenih zbivanja. Naravno, Fincher je perfidno odstranio iz filma sve ono što bi film moglo učiniti kompeksnijim i nagnati njegovu publiku na razmišljanje. Stoga ovdje imamo potpunu težnju prema emocionalnom poistovjećivanju publike s likovima, što je nažalost ostalo njegovom jedinom preokupacijom.
Međutim, konvencionalna Fincherova režija samo je jedna strana problema. Scenarij Erica Rotha, koji je adaptirao i spomenutoga Forresta Gumpa, te Robin Swicord (Male žene, Sjećanja jedne gejše) nije osobito maštovit. Roth je ponovno na forestgampovskom terenu i kao iz rukava sipa svoje naoko dubokoumne maksime na tragu one da je život poput bombonjere jer nikada ne znaš što ćete unutra dočekati. Nažalost, u slučaju Benjamina Buttona spomenuto djeluje prije kičasto, negoli ozbiljno i pametno. Potencijalno zanimljiva priča o starenju i pomlađivanju, traganjem za vječnom mladošću, narcističkim impulisima samih subjekata filma sasvim su zanemareni nauštrb pričanja razvodnjene ljubavne priče, i tek su ponešto dotaknuti u kontekstu Daiseyina lika, premda je sve ostalo tek na razini stereotipne dosjetke o ženi koja se boji starenja.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 12. veljače 2009.
