Mnoštvo je stripovskih ekranizacija kojima nas Hollywood zasipa zadnjih godina. Uz naprednu računalnu tehniku koja omogućuje da se i najveće vratolomije dojmljivo dočaraju na filmskom platnu, razlog tomu jest i pokušaj igranja na sigurno. Dugovječni stripovski serijali stvorili su mnoštvo obožavatelja koji su već u startu sigurna publika, a za ostalo se brinu reklamni strojevi filmskih majora. Najnoviji je uradak stripovsko-filmske proizvodne trake Iron Man. Svjesni da im je scenarij poprilično klimav, producenti su izabrali poznate glumce no ne i superzvijezde (s izuzetkom Gwyneth Paltrow), glumce čija karizma može nadograditi slabašni materijal a likove pretvoriti u koliko-toliko punokrvne.
Robert Downey Jr. odličan je kao cinični superbogati industrijalac Tony Stark koji se uspješno zavarava da oružje koje proizvodi njegova kompanija služi isključivo obrani zemlje, no u trenutku kad počne izrađivati metalno odijelo Iron Mana, stripovska estetika potpuno će preuzeti film i pretvoriti ga dobrim dijelom u animirani proizvod. Gotovo neprepoznatljivi Jeff Bridges očito uživa u ulozi prepredena zlikovca koji se krije iza maske brižnog skrbnika i zapravo jedini pronalazi pravu mjeru između dramskog i stripovskog; Gwyneth Paltrow iznimno je atraktivna, što je marketinški odlično iskorišteno, ali ljepota bez sadržaja brzo blijedi, dok je lik Terrencea Howarda zapravo suvišan.
Početak filma njegov je najbolji dio jer se kod likova nazire i treća dimenzija koja, nažalost, ubrzo nestaje zbog čega će malo zahtjevniji gledatelj ostati prilično razočaran. Jon Favreau, redatelj koji je ime stekao komedijama (zabavni Zathura: Svemirska avantura i iritantni Elf), ustrajava na ozbiljnom tonu priče, likovi postaju sve papirnatiji i na kraju zapravo nebitni, pretvoreni u ideje i principe veće (i važnije) od života. Iščitavati iz takve cjeline nešto više od stroja za izvlačenje novca od tinejdžera, najvjernijih posjetitelja multipleksa, nalik je čitanju iz taloga kave. Neka opća mjesta zasigurno će biti pogođena, ali to znamo i bez taloga.
Završni obračun Iron Mana i njegovog protivnika podsjeća na dječje igre s nezaobilaznim pitanjem čija je igračka veća. Stoga ne treba biti osobito intuitivan da bi se zaključilo kako priča završava. Barem do nastavka.
© Goran Ivanišević, KULISA.eu, 11. svibnja 2008.
