Seciranje hrvatske stvarnosti

Ničiji sin, red. Arsen Anton Ostojić

• Suvremeni hrvatski ratni i poratni film često je znao zaglibiti u jednostranost i ksenofobiju. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća hrvatska je kinematografija na vlastita leđa natovarila težak teret ideološke funkcije pa je film umjesto da bude primarno umjetnički medij, (pre)često služio za prenošenje određenih ideologema i mitologema, bilo da je svoju tematiku zaogrtao u povijesno ili pak suvremeno ratno ruho. U oba slučaja rezultat je bio isti jer su filmovi svoju svrhu ostvarivali u kontekstu dominatne ideološko-političke prakse te su nepotrebno pokušavali biti među prvima u izgradnji i definiranju nacionalnoga identiteta kao i razlikovanja od Drugih, postajući time filmski ekvivalent svih onih lakonotnih budnica i davorija kojima smo bombardirani tijekom prve polovice spomenutoga desetljeća. Takva filmska produkcija redovito je baratala dijadom Mi-Oni, pri čemu su Drugi redovito svođeni na puke karikature te u potpunosti demonizirani u svojoj negativnosti i animalnosti. Nadmetanje s Drugim zato se nije vodilo samo na ratištu, nego i na filmskom platnu, ali u potpunosti stereotipizirano i ispolitizirano pa je o umjetnički relevantnim filmskim ostvarenjima sasvim suvišno govoriti.
  
  Trebalo je proći cijelo desetljeće da hrvatski film prestane biti sluga politike te da na kompleksniji način započne sagledavati i zrcaliti društvenu stvarnost. Stoga se nakon sasvim lijepog antiratnog filma Nebo, sateliti Lukasa Nole hrvatski film počeo suočavati s vlastitim simptomom te promatrati situaciju iz objektivinije vizure. Dobrodošli otklon učinio je i Vinko Brešan u Svjedocima, prvenstveno zbog činjenice da se s mnogo više kritičnosti i objektivnosti počeo suočavati s avetima nedavne prošlosti, što je svakako bila novina koju ne bismo trebali zanemariti.
  
  Korak dalje čini Arsen Anton Ostojić u Ničijem sinu, filmskoj adaptaciji drame Mate Matišića, koju je upravo Brešan prije nekoliko godina ne osobito uspješno postavio na scenu riječkoga kazališta. Zanimljivo je, kada sam već spomenuo Brešana, da Ostojićev film ima sličan problem kao i Svjedoci. Oba filma, naime, imaju bespotrebno razlomljenu narativnu strukturu. Ničiji sin započinje od sredine te kreće prema kraju, potom se vraća na početak i teče prema sredini, da bi nakon toga uslijedio epilog. Struktura filma naratološki nije opravdana, posrijedi nije promjena fokalizacije ili vremenski odmak pa se čini da je ovakva samo radi efekta, premda bi linearna naracija, iako tradicionalnija, u kontekstu filma bila mnogo učinkovitija te dodatno naglasila psihološke tenzije samih likova, koje redatelj pretjerano naglašava bučnim zvukovnim efektima koji postaju jednako važan segment u gradnji priče kao i sami protagonisti.
  
  Unatoč navedenim zamjerkama, posrijedi je solidna i poprilično oštra, dakako u pozitivnom smislu, studija hrvatske društvene stvarnosti te priča o rasapu identiteta, kako individualnoga tako i kolektivnoga jer se ovdje kroz osobno zrcali i kolektivno. Dva Ivanova oca (Izidor Barić i Simo Aleksić) simboliziraju dvije grupacije – jednu koja je neistomišljenike bacala kroz prozor i drugu koja je cinkarila prijatelje da bi danas izigravala moralne autoritete društva, a ujedno reprezentiraju i dvije etape suvremene hrvatske povijesti te su u neprestanom imaginarnom nadmetanju, onemogućavajući napredak, jer su u konačnici oba oca jednako stroga i ograničena.
  
  Ničiji sin je film o bolesnom društvu, moralno podrovanom, u kojem caruju moralna i institucionalna korumpiranost i debele veze. Rasap osobnog identiteta pak korespondira s razotkrivanjem obiteljskih tajni, a preko toga simbolički i sa stanjem društva jer obiteljske tajne koje se guraju pod tepih postaju ekvivalent društvene amnezije. U filmu jasno postoje dvije razine: privatna, daleko od očiju javnosti koju razaraju tajne prošlosti, te javna – u kojoj se licemjerno izigrava pravu i ponosnu hrvatsku obitelj.
  
  Koliko god je Ostojić u seciranju hrvatskoga društvenoga trenutka dobro uspio psihološki izbalansirati odnos između sina i oca (očeva), majka i supruga u konačnici nepravedno na sebe preuzima teret najveće krivnje jer je preljubom zakomplicirala situaciju, premda je u obiteljskom trokutu njezin lik najmanje psihološki produbljen. Također valja istaknuti da su Ostojiću problem i sporedni likovi detektiva, bosanskoga izbjeglice (obratite pozornost na karakterizaciju lika odjećom) i prostitutki, svedeni na karikature i najobičnije klišeje.
  
  Valja u konačnici spomenuti da je film vizualno dobro ostvaren, kao i izvrsne glumačke izvedbe Alena Liverića i Mustafe Nadarevića.
  
  Ničiji sin film je o suočavanju s vlastitim kolektivnim nesvjesnim jer Ostojić zapravo baca rukavicu u lice publici, nastojeći joj pokazati u kakvom društvu živi.
  
  © Dejan Durić, KULISA.eu, 11. siječnja 2009.

Piše:

Dejan
Durić