Početak svjetske slave

Filmska glazba: Djevojka s bisernom naušnicom, red. Peter Webber, sklad. Alexandre Desplat

• Alexandre Desplat počeo je skladati za filmove sredinom osamdesetih, no njegova je djelatnost uglavnom bila vezana uz rodnu Francusku. Napisao je glazbu za osamdesetak francuskih filmova, ali se o njemu počelo govoriti tek kada je počeo skladati za englesko govorno područje. Najprije je privukao pozornost partiturom filma Djevojka s bisernom naušnicom koja je nominirana za nagradu Zlatni globus.
  
  Najvažnija komponenta Desplatove glazbe u tom filmu je intimnost. Koristeći solo instrumente, najčešće flaute, skladatelj je opisao djevojku Griet koja dolazi kao sluškinja raditi u kuću slavnog nizozemskog slikara Johannesa Vermeera. Jedan instrument govori sve – o njezinoj senzitivnosti, ženskoj krhkosti, umjetničkom talentu i privrženosti velikom slikaru. Time je, zapravo, prenijeta i bit romana Tracy Chevalier: ona progovara iz perspektive Griet, siromašne djevojke čiji društveni položaj i imovinsko stanje onemogućavaju ostvarenje skrivenih želja – i umjetničkih i ljubavnih.
  
  Ljubav prema Vermeeru je fiktivna, pa je Griet u realnosti ostvaruje s mesarovim sinom Pieterom. No Desplat vrteći njezinu temu u ritmu valcera te igrajući se orkestralnim bojama, sugerira dubinu neostvarenog umjetničkog talenta: u filmu, glazbene boje odgovaraju slikarskim.
  
  Impresivna glazba plijeni pozornost najprije intimnim, a zatim suptilnim pristupom. Jednako vrijedi za redatelja Petera Webbera koji je bio dvostruko nadahnut slikom Johannesa Vermeera i romanom Tracy Chevalier. Kako se spisateljica u romanu poistovjećuje s mladom Griet, a djevojčina je perspektiva zadržana i u filmu premda Griet nema ulogu pripovjedača. Skladateljevo polazište bila je spomenuta krhko-nježna glazbena tema: ona je povezana s djevojčinom perspektivom, ali i pokazuje složenost odnosa između nje i Vermeera. Taj odnos nije nastao iz međusobne privlačnosti, nego iz zajedničke ljubavi prema vizualnoj umjetnosti – linijama, bojama, svjetlosti i sjeni.
  
  Također je zanimljivo da Desplat uglavnom nije posezao za vremensko-prostornim asocijacijama, nego je dao maha romantično-asketskoj fikciji koja s jedne strane podsjeća na minimalizam Philipa Glassa, s druge na eteričnost Gabriela Yareda, a s treće na bajkovitost partitura Johna Williamsa. To nije slučajno, jer priča o Griet i Vermeeru je izmišljena. Sudar realnog i nerealnog jednak je sudaru povijesnog i fiktivnog. Takva je i glazba: jedna tema se ponavlja mijenjajući se isključivo orkestralnim bojama.
  
  Naizgled – ali samo naizgled – to se čini riskantnim jer skladatelj upotrebljava vrlo mali instrumentalni sastav. Partituru izvodi komorni orkestar iz kojeg se povremeno solistički predstavljaju flauta, truba, glasovir i čelesta. No Desplatu ne treba veliki orkestar za emotivno zavođenje publike. Zato Grietina tema ponekad zvuči sramežljivo i tiho, poput nevinih i mudrih koji su potpuno ispunjeni unutarnjim svijetom, a ponekad zvoni poput vile iz najljepših bajki. Uostalom, oblaci nisu samo bijeli – oni su žuti, bijeli, sivi, ispunjeni svim bojama sunčevog spektra. I to ih, kao i glazbu Alexandrea Desplata, čini posebnim i metazički prekrasnim.
  
  Desplatova je karijera nakon ovog filma naglo krenula uzlaznim smjerom: jednom prepoznat među američkim filmotvorcima, počeli su mu se nuditi različiti filmovi – od komercijalnog trilera Talac do suptilnih filmova okrenutih prema unutarnjim zbivanjima likova.
  
  © Irena Paulus, KULISA.eu, 3. siječnja 2009.

Piše:

Irena
Paulus