Prljava igra vremenski je smještena u 1925, vrijeme kada je Veliki rat (Prvi svjetski) bio dovoljno daleko da se pozornost ljudi mogla okrenuti prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – nogometu. Budući da su mjesto radnje Sjedinjene Države, riječ je dakako o američkom nogometu, odnosno ragbiju. Od blata do zvijezda penjat će se, i figurativno i doslovno, većina suigrača Dodgea Connollyja (George Clooney) koji je sudjelovao u profesionalizaciji toga sporta.
Vrijeme je to i ženske emancipacije koju utjelovljuje ambiciozna novinarka Lexie Littleton (Renée Zellweger), kojoj se za priču o istini koja stoji iza legende isprepletene oko najveće zvijezde Dodgeove momčadi, Cartera Rutherforda (John Krasinski), nudi onodobno gotovo nezamislivo visoka pozicija za ženu – ona zamjenice glavnog urednika.
Prljava igra, premda prikazuje i utakmice u kojima blato ponekad prekrije igrače i preko glave, zapravo ne govori toliko o sportu koliko o ljubavi, nostalgiji prema prošlim vremenima i romantici koja je, poglavito kada je o filmu riječ, danas gotovo iščezla. George Clooney utjelovljenje je šarma starog Hollywooda i premda smo ga u sličnim ulogama možda već vidjeli, one mu toliko dobro pristaju da ga takvog uvijek iznova želimo gledati.
Dakako da se među Lexie, Dodgea i Cartera uspostavlja svojevrsni ljubavni trokut, no to je prije okvir za iskazivanje pravog džentlmenstva negoli okvir za mržnju. Unutar trokuta ne prestaju frcati vrckave, dvosmislene replike, još jedna posveta dobu dok su film i Hollywood bili mladi. Vremenska era sjajno je rekonstruirana s laganim ironijskim odmakom kojim se postiže nepretencioznost, a Cloonyjeva je redateljska ruka laka i vješta i film obogaćuje urnebesnim detaljima (ragbijaši i kravica, cameo Kathy Bates...). Premda nisu bez mana, Prljavi igrači imaju i neospornih vrlina koje ga čine zabavnim feel good filmom.
© Goran Ivanišević, KULISA.eu, 10. svibnja 2008.
