Priče o (hrvatskim) nesanicama

Tri priče o nespavanju, red. Tomislav Radić

• Nespavanje... nesanica... nemir... neuroza. Sve su ovo stvari koje čine životni svijet i pisca ovih redaka. Pa kako onda biti nazainteresiran i za Tri priče o nespavanju? Pogotovo stoga što je redatelj filmske pripovijesti pod ovim nazivom prije nekoliko godina osvojio Pulu i još uz to (što i nije plauzibilno!) napravio stvarno dobar film. Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2004) doista je bio upravo to. Svjež, inventivan i nadasve dobar film. Tomislav Radić vratio se u središte pozornosti sviju kojima je stalo do kinematografije s ovih prostora. I to nakon što je na samim počecima filmske karijere ostvario neke od najvažnijih ostvarenja hrvatskog filma u okviru tada neupitno opstojećeg jugo-kina. Jer, i Živa istina (1972) pa i Timon (1973) bili su zasluženo zapaženim modernističkim pregnućima. S jedne strane izravni film koji nadahnuće crpi iz meta-filmske podudarnosti stvarnog i fikcijskog, a s druge višeslojna parafraza koja klasični književni predložak transponira u suvremenost.
  
  Ivom je Radić ubrizgao eliksir nanovo pronađene mladosti u liku protagonistice iz naslova. Nepriređenost scenerije i glume, a zapravo vrlo precizno razrađena dramaturgija, učinila je film Što je Iva snimila 21. listopada 2003. neupitno jednim od najvažnijih hrvatskih kino uradaka u novom mileniju. Gluma je bila posebna priča. Osim standardno dobrih Ive Gregurevića i Anje Šovagović Despot, Iva je razokrila veliki talent Barbare Prpić, a povrdila i nepravedno zapostavljanje filmske prisutnosti Borisa Svrtana. Radićeva režija bila je koliko nenametljiva toliko i začudno učinkovita u fingiranju slučajne priče.
  
  Film s kojim je ove godine pohodio Pulu vrlo je bolan pad. Naravno, metaforički govoreći, jer i Tri priče o nespavanju (2008) već su pronašle svoje aklamatore u interesno preopterećenim kulturnim rubrikama hrvatskih tiskovina. Ipak, Tri priče o nespavanju, najprije, sasvim su loš film. Dosadan, pretenciozan, bez ikakve razvijenosti tek naslućene ideje cjeline.
  
  Film je, prema Radićevu scenarističkom predlošku, složen od tri pripovijesti. No, na koncu će nam autor razotkriti da su sve one zapravo tek jedna priča. Jedna teška noćna mòra koja se beznadno vrti u krug. Ili možda, ipak...? Da, da, dešava se preokret u doslovce posljednjoj sekvenci i kadru, kada dolazi do laksacije. Naime, što? Dijete koje cijelo vrijeme plače, biva podojeno majčinskom sisom. Sve se smiruje... Budućnost, koja se činila tako tamnom, zasvijetlila je...
  
  Prva je, dakle, priča vezana uz majku (Ecija Ojdanić) i dijete. Pojavljuje se ovdje i svekrva (Jasna Ančić), a na koncu i razmetni Sin (Marinko Prga). No, oni su tek akcidencija u toj dugoj mračnoj noći. Protagonističino hodanje u krug na neki je način hodanje ukrug i autora u nesnalaženju razvijanja filmske pripovijesti.
  
  Druga priča filma odvija se u interijeru luksuznog stana u Španjolskoj. Ljubavnici, koje tumače Dario Marković i Rosana Pastor, ne uspijevaju u odnosu. Kako u seksualnom tako, izgleda, niti u onom životnom. Već toliko puta viđeno otjelovljenje otuđenosti širi se ozračjem. No niti ovdje Radić ne uspijeva zavrtjeti priču, a da o suspenseu niti ne govorimo!
  
  Hrvatski intelektualac u Španjolskoj... životna je to, metapriča i realnog protagonista filma, filmskog kritičara Daria Markovića. Na neki način, ovo bi mogla biti živa istina koju u Radićevu prvijencu inkarnira Božidarka Frajt! No, daleko je ovo nespavanje od one filmski osviještene jave. A da ne govorim previše o banalnosti motiva hrvatskog intelektualca u egzilu, kojeg je prognao prutunaravni komunistički režim. Žrtva komunizma? Pa naravno! Kako se samo nisam odmah sjetio uzroka svih frustracija!?
  
  Treća pripovijest, da budem pomalo sarkastičan, povezuje eros i thanatos. U svom zagrebačkom stanu starica Nana (Žuža Egrenyi) pokvarila je probavu. Iz sna (zapravo noćne mòre u kojoj dominira motiv morske zvijezde) budi se s boli koja ju diže iz postelje. Glumački možda i najdojmljviji dio daje nam, nažalost, sasvim nerazumljiv monolog, što ga iskusna glumica svojom gestom ipak čini uvjerljivim. Nagovještaj da je hrvatski politički emigrant zapravo Nanin sin, pretvara se u realnost Radićeva filma. Rosana, netom zadovoljena masturbiranjem napaćenom Dariu – koji ne ostvaruje eros, valjda pod pritiskom thanatosa – iskazuje sućut. Banalno? Da, ali tim gore po činjenicu impotencije!
  
  Motiv crvene zvijezde petokrake, pak, frustrirajuća je nòćna mora. Nezadovoljenost Radića u smislu nemogućnosti snimanja filmova tada kada je bio kreativno najpotentniji, vraća se kroz podsvijest Tri priče o nespavanju. Sasvim nemušto razjašnjenje tajne filma u povratku nevjernog Mire u okružje doma, doima se, rekoh već, posve mehaničkim i konstruiranim. Ljubavnici su frustrirani... španjolska je kći (za)bludjela s Hrvatom u prolazu, Nana je umrla, a očajna je majka svisla nad uplakanim djetetom... I, kako sad naći izlaz? Vratimo se majčici Hrvatskoj! Kupujmo hrvatsko! Čemu umjetna papica, ako imamo pravu hrvatsku sisu.
  Ne slažete se? E pa onda ste doista protunaravno zlonamjerni! A i ja ne zaslužujem ništa bolje od nesanice!
  
  © Marijan Krivak, KULISA.eu, 10. prosinca 2008.

Piše:

Marijan
Krivak