Čovječanstvo kao ranjeno tkivo svemira

18. Festival mediteranskog filma Split, 12. – 21. 6. 2025.: Sirat (Sirât), Španjolska, Francuska, red. Oliver Laxe, 2025.

• 

  Film Sirat, mistična „odiseja“ Olivera Laxea, nagrađen na ovogodišnjem 78. Filmskom festivalu u Cannesu za režiju, jedan je od najvećih izazova u natjecateljskom programu 18. Festivala mediteranskog filma u Splitu. Žanrovski bogatu uratku lucidna redatelja nemoguće je jednoznačno odrediti filmsku priču tek u jednome sloju. I premda se početak jednostavna zapleta iscrpljuje u tipičnim naznakama buduće drame: neumorni otac Louis, naime, zajedno s maloljetnim sinom Estebanom dolazi na rave party u surovi planinski predjel južnog Maroka ne bi li što doznao od razularene mase obrijanih glava i istetoviranih tijela o nestaloj kćeri Mar, no kulminacijom zapleta, u kojem se otac i sin pridružuju čudnjikavim putnicima-raverima na putu do iduće destinacije masovnog partyja, film se približava žanru filma ceste profilirajući se do sama kraja u apokaliptičnu distopiju u sjeni Trećeg svjetskog rata. Futuristički „zaveslaj“ po nepredvidivim klancima pustinjskih predjela gurnut će Louisa, koji vozi obična terenca, u komunikaciju s dva ljubavna para, čiji se kamioni doimaju i njihovim jedinim domom.

  I dok Louis i sin Estaban izgledaju civilno, čudnjikava svita motoriziranih nomada doimaju se poput autsajdera koji su raskrstili s legalnim građanskim životom. Zajednička misija ih gura u interakciju koja nije lišena topline, razumijevanja i želje da pomognu jedni drugima na tešku i izazovnu putu kroz surove planinske klance. Egzotične pojave tjelesno hendikepiranih muškaraca i njihovih družica Stef i i Jade, Esteban doživljava pozitivno što zabrinuta oca prvotno začuđuje, ali s vremenom i on poklekne prepuštajući se robinzonskom zovu da ide do kraja svojih mogućnosti, i tjelesnih i psihičkih.

  

  Sugestivna i izrazito psihodelična filmska glazba (izvanrednog Kangdinga Raya) stvara konstantan osjećaj napete neizvjesnosti. Ulaženjem u zajedničku avanturu s ljudima koje je društveni sustav pregazio (govore i različitim jezicima), Louis i sin postaju nomadima koji se više ne mogu vratiti uobičajenoj svakodnevici. Živopisnom panoramskom scenografijom klisura, ispresijecanih divljim stazama s opasnim odronima kamenja, gledateljevo se oko priprema na prvi suspens, koji međutim dolazi posve neočekivano i nepredvidivo.

  Prva je žrtva zastrašujućeg uspona Esteban, a s tim prizorom kobna kotrljanja automobila u provaliju započinje druga dionica Louisove potrage, sada s novim identitetom „oštećena čovjeka“ kojim se još više približava osjećajima čudnjikavih putnika obavijenih zagonetnim spleenom. Oko polovice filma promatračeve asocijacije, u vezi sa suludim probijanjem planine da bi se došlo do centralnog rave partyja u jednoj od pustinja Maroka, skreću s naturalistički koncipirane fabule u polje alegorijska i semiotička tumačenja pustinje kao zrcala nestajućeg čovječanstva.

  

  Izostanak psihološka nijansiranja među likovima dovodi se u vezu s filmskom ekspresijom filozofije apsurda, s egzistencijom koju prate „krikovi“, duhovna nemoć i trajni osjećaj hendikepiranosti, stoga su i likovi Biguija, Stef, Josha, Tonina, Jade i Louisa tek tipovi izgubljenih „duša“ u vremenu i prostoru, navučenih na ovisničke oblike ponašanja. Kad Louis ispusti svoj krik boli za izgubljenom djecom, otpočinje nova pustolovina osvajanja životne pustinje koja pojedinca iskušava u dosluhu s Nečastivim nudeći mu lažne rajeve iluzija, idolopoklonstva i prepuštanja stimulansima. Na trenutke se sekvence fabule doimaju nestvarnim bljeskovima njihove svijesti izmijenjene LSD-om, a prizori zajednička počinka u poluraspadnutu kamionu gdje im se tjelesa dekadentno dodiruju tijekom noćnih košmara neodoljivo podsjećaju na one slikarske Sodome i Gomore.

  U drugom dijelu filma, u kojem je pustinja sve bliža, dominira groteska koja ruši dramaturški naboj i pomalo skreće prema trileru. Pustinjski pijesak isplivava kao jedan od temeljnih simbola egzistencijalne klepsidre. I dok glavni akteri smišljaju načine kako zagospodariti pustinjom, osjećaj uzaludnosti njihova pothvata, da dođu do svoga odmetnutoga ravea, sve je intenzivniji. Pojavom vojnih konvoja, koji kruže planinom tražeći buntovne i neposlušne pojedince, pustinja se pomalo očituje kao neprijateljska klopka, a ujedno i najveća zabluda „putnika namjernika“ u njihovo konačno oslobođenje od tamnice svijeta. Minirana pustinja daleko je od mentalne fatamorgane za kojom žeđaju neprihvaćene, osuđene duše i one u potrazi za smislom. Hod po miniranu pijesku pretvara se u preispitivanje ranjene savjesti i u kopanje po prošlosti koja uvijek izviruje kao rijeka ponornica sa svojim opterećenjima, kompleksima i frustracijama.

  

  Pustara kao zrcalo čovječanstva koje saturnski jede svoju djecu postaje glavnom niti vodiljom s apokaliptičnim prizvukom. Sirat se u ovome sloju gleda kao znanstveno-fantastična distopija koja atmosferom i osebujnim likovima podsjeća na kultni Mad Max australskog redatelja Georgea Millera. Ceste, putovanja, nenadane smrti i novi izazovi konotirani su u Laxeovu filmu i avanturom duhovna sazrijevanja iz koje izlaze oni najmudriji. No pitanje spasenja obavijeno je maglom vječne neizvjesnosti i putovanja kroz vrijeme u kojem je čovjek tek krhki stvor: igračka sudbine i otisak Dizajnera koji mu je dao slobodu kao najveću odgovornost. Sjajnim i autentičnim glumačkim ostvarenjima Sergija Lopeza, Bruna Nuneza, Richarda Bellamyja, Stefanije Gadde, Jade Oukid, Joshue Liama Hendersona i Tonina Janviera Sirat zasigurno korača prema statusu kultnog filma 20-ih godina 21. st.

  Polifonom režijom Oliver Laxe čovječanstvo predstavlja kao ranjeno tkivo svemira dok u borbu s devastirajućim osjećajima poraza i besmisla ulaze oni najhrabriji. Od rave partyja do vlaka s izgubljenim mnoštvom, koji vozi u nepoznato, samo je korak – no može li slučajno otkriveni altruizam i spasiti svijet od rata, ništavila i bijede, misterij je, ali ujedno i jedina nada za trojac koji je okusio a potom i ispljunuo pijesak pustinjskih iskušenja.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 2. srpnja 2025.

Piše:

Vesna
Aralica