Smrt kao zrcalo života

18. Festival mediteranskog filma Split, 12. – 21. 6. 2025.: Odsjaj (Los Destellos), red. Pilar Palomero, Španjolska, 2024.

• 

  Film Odsjaj španjolske redateljice i scenaristice Pilar Palomero treći je njezin film, snimljen na temelju proze suvremene baskijske književnice Eider Rodriguez – premijerno prikazan u natjecateljskom programu filmskog festivala u San Sebastianu.

  Riječ je o tihoj i suptilno režiranoj obiteljskoj drami u kojoj je glavni lik smrt i njezina svemoćna prisutnost usred svakodnevna života teško oboljelog pisca Ramona, njegove brižne kćeri, studentice poljoprivrednog inženjerstva, bivše supruge Isabel i njezina novog partnera. Njihovo ponovno okupljanje zbog Ramonove terminalne faze bolesti postaje odsjajem njihove ljudskosti, razumijevanja i granica izdržljivosti. Atmosferu neizvjesna iščekivanja najgorega trenutka gledatelj upija monokromatskim vizualnim predočavanjem sumornih jutara i teških noći, dočim se auditivni aspekt u filmu prima onomatopejski, zvukovima iz prirode i provocirajućim otkucajima sata – metafore za neumitnu čovjekovu prolaznost.

  Dijalozi su u filmu reducirani, karakteri već pomalo zadani – njihov unutarnji svijet sav je u vlasti šutnja, svojevrsnih filtera njihova odnosa spram agonije bolesti i umiranja, a ponajviše su u vlasti pogleda koji zrcale bol, strah, ali i hrabrost u suočavanju s dolazećim gusarom koji sve grabi, osim sjećanja i zajedničkih uspomena. Dugi kadrovi, i vrijeme koje sporo otkucava pri pogledu na nemoćna Ramona, podcrtavaju agoniju kojom prolaze kći i Isabel, ohrabrene liječničkim timom čiji je altruizam, u liku liječnika, psihoterapeuta Pabla, diskretno istaknut kao humana i obvezujuća gesta društvenoga sustava.

  

  Mentalnu distrakciju od Ramonova postupna gašenja i očekivane obiteljske tjeskobe umirujuće donose relaksirajuće sekvence obrađivanja vrta i uređivanja seoskog maseta u kojima majka i kći pronalaze energetsku obnovu duha i prijeko potrebnu sabranost. Patricia Lopez Arnaiz i Marina Guerola podjednako su uvjerljivo uronile u uloge žena koje su tradicionalnim odgojem pozvane na brigu o potrebitima, ne iskazujući pri tomu velika nezadovoljstva. Njihovo je trpljenje iskupiteljskog karaktera, a s njime dolazi i svjetlost koja obasjava dobrotu njihovih duša. Ni Nacho, Isabelin novi partner, ne može ostati imun na zov caritasa – njegova šutljiva strpljivost drži leđa Onoj koja je ujedno i najveća centripetalna sila svoje razbijene obitelji i nakon 15 godina od rastave s Ramonom.

  Smisao požrtvovnosti i empatije temeljna je nit vodilja ovoga filma čija se idejna potka suprotstavlja egoizmu, tj. odustajanju od drugog čovjeka u najtežim trenutcima, kojim je suvremeni svijet i zaražen i zarobljen. Kadrovi agonije izmjenjuju se stoga s kadrovima obiteljska okupljanja za stolom, ispunjena smijehom, gledanjem zajedničkih fotografija i prepričavanjem najupečatljivijih epizoda iz obiteljskog spomenara ljubavi i zajedništva, čiji plamen nikada nije ni ugasnuo.

  Antonio de la Torre sugestivno je tjelesnom gestualnošću i škrtim govorom utjelovio osobu koja se zbog bolesti tijela kafkijanski zagonetno povlači u svoj svijet ne izlazeći iz zatočeništva sobe, no u najtežim trenutcima izvlači najbolje i od svoje kćeri i od bivše supruge. Jedna od najdojmljivijih scena u cijelome filmu posljednji je zajednički boravak nekadašnjih supružnika tik uz obalu mora koje ih u mislima odvodi rukavcem sjećanja, ali i zagledanosti u onostrani svijet.

  

  Prigušeni kolorizam u kombinaciji s krupnim planom i prirodnim šumovima mora i vjetra stvaraju ugođaj dovršenosti misli i osjećaja pred spoznajnom ograničenošću glede smrti same. Je li ništavni kraj ili prijelaz u neki drugi oblik energije? Isabel i Ramon komuniciraju melankoličnom šutnjom i dirljivim gestama. Traženje kamena koji predstavlja vječnost topla je nakana čovjeka koji zna da gubi ovozemaljske slasti, ali se priprema za drugi svijet oslobađanjem duha od svih zamjeranja, neoprosta i opterećenja egom. Vapnenačko mladunče tuljana točka je kojom Ramon zamišljenom razdraganošću zaokružuje odnos s majkom svoje kćeri, spreman za završnu agoniju u samoći, spleten cjevčicama sa spasonosnim kisikom.

  Pilar Palomero znalački je stavila u balans dugo iščekivanje smrti kao osloboditeljice i naoko neočekivane reakcije Isabel, Nacha i Madalen na Ramonov odlazak s ovoga svijeta. Kratke, britke i neočekivane smrti pogađaju strjelovitom boli, no dugo umiranje pisca i oca ženskim akterima donosi blagorodno vrijeme u kojem je moguće „pohvatati konce“ i osvijestiti sam pojam života kao dragocjena dara. Upravo je to dubinsko shvaćanje života kao dara, dana svakome čovjeku kao jedinki, i presudna u osmišljavanju egzistencije, poveznica s entuzijastičnim Isabelinim i Madaleninim grljenjem sutrašnjice koja ih čeka i u ljepoti i u neizvjesnosti, no „škola mira“ izučena s Ramonovim dugim i iscrpljujućim odlaženjem njihov je najveći trijumf – ostvaren strpljivim prihvaćanjem patnje, opraštanjem i dobrotom srca.

  Filmski jezik ususret novom danu kontekstualno je, dakako, izmijenjen s ekspresije sumorna i siva ugođajnog supstrata na titrajući, zelen, obavijen oslobađanjem. Slike pejzaža i ovdje su, dakako, u funkciji zrcaljenja unutarnjih previranja. Odsjaji duha i duševnosti postaju jedinim izvjesnim mjerilom čovjekove humanosti koja se u filmu promatra i kroz raster životinjske osjetilno-nagonske determiniranosti. Pojavljivanjem psa Mede samilosna pogleda, u ulozi Ramonova tješitelja u trenutcima gubitka kontrole nad vlastitim tijelom, redateljica dodatno podcrtava toplinu suosjećajnosti koje na ovome svijetu ima u različitim oblicima – samo je treba otkriti.

  

  Odsjaj Pilar Palomero dirljiva je obiteljska drama koja se tiče svakoga jer pogađa u samu srž čovjekova trajanja u klopki vremena, a ne ostavlja nikoga hladnim upravo zbog činjenice što s različitih aspekata nudi odgovore na temeljno eshatološko pitanje, na ono koje raskrinkava čovjeka u posljednjim danima prije negoli se baci smrti u zagrljaj kao najboljoj prijateljici.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 22. lipnja 2025.

Piše:

Vesna
Aralica