Celuloidna svjedočanstva kolonijalnih genocida

18. Subversive Film Festival, 19. – 25. svibnja 2025.: Sjećanje leptirā (La memoria de las mariposas), red. Tatiana Fuentes Sadowski, Peru, Portugal, 2025.

• 

  „London je vrlo lijep, ali velika rijeka i šuma, gdje ptice lete, još su ljepše. Jednog dana ćemo se vratiti.“ (Omarino i Aredomi, Daily News, 1911.)

  Najnovija znanstvena istraživanja Daniela Oblaka i Vahida Salarija potvrđuju drevne (dosad kontroverzne) teze o (doduše ultraslaboj no itekako postojećoj) svjetlosnoj biofotonskoj emanaciji svih živih bića, koja se manifestira kao jedva primjetan luminiscentan sjaj. Upravo takva postavka i fenomen prvi padaju na pamet pri promatranju fascinantnih i drugačijih, treperavih filmskih slika angažirane i zapitane redateljice Tatiane Fuentes Sadowski u eksperimentalno-dokumentarno poetskom, intuitivnom eseju Sjećanje leptirā (a čiji se naslov odnosi na mezoamerička i amazonska vjerovanja o transcendiranim dušama predaka zoometempsihozno prenesena iliti post mortem nastanjena u lebdećim leptirskim obličjima kao nadasve nježnim i krhkim, translucentnim formama duše) koju je arhivska fotografija Huitoto dječaka Omarina (Humurummyja) i Aredomija (Ricuda) navela na istraživanje monstruozno brutalnih nepravdi i kršenja ljudskih prava učinjenih za nametnute okupacijske vladavine terora baruna kaučuka Julija Césara Arane (1864–1952) koji je podjarmio benevolentno, pitomo lokalno indigenističko stanovništvo i zlostavljanjem i brutalizacijom istrijebio devet od deset ondašnjih plemena tijekom tzv. genocida/etnocida u Putumayu.

  Ondašnja izvješća Waltera Hardenburga (1886–1942), američkog inženjera koji je radio na izgradnji željeznice, navode sljedeće: „Mirni autohtoni narod Putumaya prisiljen je raditi danju i noću vadeći kaučuk, bez ikakve naknade osim hrane koja im je potrebna za preživljavanje. Lišeni su usjeva (…) kako bi zadovoljili proždrljivost, požudu i pohlepu ove tvrtke i njezinih zaposlenika, koji žive od njihove hrane i siluju njihove žene. Nehumano ih bičuju dok im se kosti ne ogole i ne prekrije ih velika, svježa rana. Ne pruža im se liječnička pomoć, već ih se ostavlja da umru, pojedu ih crvi a zatim služe kao hrana psima (…). Kastriraju ih i osakaćuju, odrežu im se uši, prsti, ruke i noge“, „Njihovu djecu hvataju za noge, a glave im razbijaju o drveće i zidove dok im mozak ne izleti... Muškarci, žene i djeca strijeljaju se radi zabave, spaljuju ih kerozinom kako bi zaposlenici mogli uživati u njihovoj očajničkoj agoniji“.

  Skandal je prisilio britansku vladu da poduzme mjere po tom pitanju te je 1910. u Putumayo poslana komisija u kojoj je bio i diplomat Roger Casement (1864–1916). Casementovo naknadno izvješće potvrdilo je Hardenburgovo, s mnogo šokantnijim detaljima, a sam Casement u London godinu kasnije vodi Omarina i Aredomija u svrhu šire javne obznane ovakvih postupanja i događajnosti.

  Koristeći isječke izbijeljene, reprocesuirane celuloidne trake s vidljivim znakovima habanja i oštećenja (pri čemu je tragovni urez na istima autoričina namjerna gesta kao podsjetnik na pretrpljeno povijesno nasilje), manipuliranjem arhivskim snimkama, intenzitetnim soundscape zvukovljem, sporadičnim gotovo ostinatnim, višekratno opetovanim isticanjem detalja i gesti, bojenjem tih istih bazno crnobijelih materijala raznim bojama (crvenom kao evokacijom prolivene krvi primjerice) i efektnom uporabom rukopisnih tekstova prenesenih iz dnevnika britanskog predstavnika Casementa kao svojevrsnim emotivnim punktovima, te uopće vrlo snažnog, upečatljivog vizualnog diskursa kao itekako artikuliranog filmsko-slikovnoga jezika, redateljica stvara širi, bahtinovski kronotopski prosede – ambivalentno-alternativnim heterogenim narativnim obrascem izvrćući prošlost i kreirajući kontra-povijest kolonijalizma, ujedno poentirajući kako se i humaniji akti progresivnijeg dijela europske buržoazije, ovdje utjelovljeni u rečenom Rogeru Casementu, također mogu interpretirati kao jedno od tisuću lica kolonijalizma (Omarino i Aredomi, naime, prema ondašnjim etnološkim konvencijskim običajnostima, po dolasku u London s Casementom 1911. tretirani su kao kuriozitetni eksponati, sporni su načini i pravi motivi njihova odvođenja, a i pokušalo ih se spriječiti pri odlasku; njihov slučaj također nalik je onom poznatijem, inuitskog dječaka Minika odvedenog s Grenlanda i izloženog u Prirodoslovnom muzeju 1897.) baš kao što je i sama redateljica preko supruga osobno obiteljski povezana s barunom kaučuka aktivnog na rijeci Putumayo – vremensko-prostorno povezujući prošlost i sadašnjost, kreirajući svojevrsnu bezvremenost, etnografskim artefaktima konkretizirajući i artikulirajući rečenu povijest u ovom trenutku odnosno intrinzično minglajući vremensko-prostorne (kao matematičku paradigmu) i prošlosno-sadašnjosne kategorije.

  
  

  Time – iako svjesna da licemjerne interventne reparacije suvremenosti neće ispraviti, zaliječiti ili rekonstruirati nezamislive ekstraktivne ekspoatativne ekscesne užase amazonskih ekspedicija (bezgranična, nezasitna postkolonijalistička kapitalistička pohlepa, grabežljivost i glad za eksploatacijom prirodnih resursa i stoljeće nakon ovog sramotnog no ne isuviše poznatog etnocidnog holokausta za kojeg počinitelji nikad nisu procesuirani, i dalje traje nesmanjenom snagom), pokušava premostiti sve ove naizgledne oprečnosti; potaknuti i izvršiti svojevrsno otkupljenje za ugnjetavane žrtve te uzdići i sebe i gledatelje do točke moralne kontemplacije, u sferu spoznanja svekolikih svjetlosnih kvalitativnosti bića odnosno svetosti životā.

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 22. lipnja 2025.

Piše:

Katarina
Marić