Dinamična i živopisna filmska bajka prožeta surealnim
Napoli-New York, red. Gabriele Salvatores, Italija, 2024.
-
Gledateljima u Hrvatskoj posljednji će film talijanskoga redatelja Gabrielea Salvatoresa (Mediterraneo, 1991) biti posebice zanimljiv jer je dijelom sniman u Rijeci. Primorski grad glumi niti manje niti više nego New York, odnosno dijelove američkoga grada u kojima žive talijanski migranti, u ono doba često izloženi predrasudama drugih migranata – onih s pedigreom, koji su došli davno prije njih. Situacija međutim nije tako glamurozna kako se može na prvu činiti jer oronuli i posrnuli hrvatski grad, koji dvije godine nije imao ceste a o funkcionalnom javnom prijevozu u dvadeset i prvom stoljeću može samo sanjati, upravo je odgovarao potrebama filma zbog svoje derutnosti i zapuštenosti pa je poslužio kao kulisa za siromašne talijanske kvartove u američkim urbanim sredinama pedesetih godina prošloga stoljeća, što dovoljno govori samo po sebi. Lučka skladišta gdje je film sniman otišla su nedavno u povijest jer su srušena poradi izrade novoga autobusnoga kolodvora (ako se stari uopće kolodvorom nazvati može), koji je obećavan posljednjih dvadesetak godina prije svakih lokalnih izbora. Brod Galeb, u čiju je restauraciju utučena basnoslovna svota novca dok se gradska infrastruktura raspada, a trenutno zjapi prazan zbog, čini se, skupe najamnine poslovnih prostora, barem je dobio priliku glumiti u filmu, gdje je poslužio za scene eksterijera plovila kojim protagonisti bježe od nezavidne egzistencije u Sjedinjene Američke Države, u nadi za boljim životom.
Salvatores radnju smješta u godine neposredno nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, u Napulj te njegove siromašne kvartove, čiji stanovnici smatraju sa su ostali bez ionako mršavih mogućnosti zarade nakon što je američka vojska napustila grad. Pritom je kontekst oporoga poslijeratnoga vremena kao i prikaz urbanoga siromaštva tema koja izravno dovodi u okrilje talijanskoga neorealizma i njegovih klasnih i socijalnih preokupacija. Napoli – New York svakako jednim dijelom predstavlja posvetu ovom bitnom pravcu talijanske kinematografije, no redatelj izokreće mimetičku matricu te priču postavlja u okrilje bajkovitoga te felinijevskih utjecaja, što ne iznenađuje jer je kao povod za djelo poslužio nedovršeni scenarij Federica Fellinija i Tullija Pinellija napisan krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Stoga se prikaz života nižih društvenih slojeva oneobičava korištenjem oniričkih, nadrealnih i lirskih strategija.
Priča se otvara tragedijom – zgrada narušene statike se urušava te ubija brojne stanovnike, među ostalim i tetku male Celestine (Dea Lanzaro), koja ostaje siroče. Međutim djevojčica je inteligentna i snalažljiva te se uskoro pridružuje prijatelju Carmineu (Antonio Guerra), također siročetu, koje preživljava na napuljskim ulicama obavljajući sitne, često sumnjive poslove. Snalažljiv par se nakon niza peripetija ukrcava na brod koji vozi prema New Yorku, a cilj je pronaći Celestininu sestru Agnese (Anna Lucia Pierro), koja je otišla u Ameriku zbog muškarca koji je navodno obećao da će je oženiti.
Salvatores priču postavlja kao triptih, čije etape su vezane uz konkretne prostore. Radnja se otvara Napuljem čije je siromaštvo prikazano stilizirano kroz oronula pročelja zgrada, zapuštene ulice te ljude nižih društvenih slojeva, a vrvi prepoznatljivim južnjačkim folklorom i sentimentalnim prizorima djece prepuštene sebi kao i sporadičnim korištenjem felinijevske groteske. Za protagoniste je posrijedi poznat prostor, što donekle olakšava preživljavanje jer znaju što mogu očekivati.
Dolazak na brod označava susret s nepoznatim prostorom u kojem se klasne razlike jasno uočavaju, što predstavlja pripremu za treći, odnosno američki segment priče. Brodski dio radnje stvara prepoznatljive konture, često kroz prizmu kontrastiranja, na temelju kojega djeca uče da postoje ljudi koji su u povlaštenijem položaju nego drugi. U utrobi broda, u lošim putnim i higijenskim uvjetima, natiskani u malim prostorima, putuju siromašni putnici u potrazi za boljim životom. Celestine i Carmine kao slijepi putnici imaju uvid u složenu dinamiku društvene moći na brodu jer svjedoče životu prve klase, brodske posade te putnika koji su krenuli u nepoznato jer su na to bili primorani. Redatelj ponovno poseže za strategijama vizualnog oneobičavanja pa unatoč klasnom kontrastiranju prikazuje putovanje brodom u bajkovitoj maniri.
Treća etapa puta otpada na New York te je posrijedi najkompleksniji dio ostvarenja u kojem se susreću raznorodni elementi. Salvatoresa ne zanima mimetička rekreacija američke urbane džungle nego je namjerno stilizira, ponovno se obilato i napadno koristeći postupkom očuđenja. Za Celestine i Carminea dolazak u New York predstavlja put onkraj poznate im stvarnosti. Sve djeluje čudno i nadrealno, gotovo halucinantno – napose uporabom stiliziranoga osvijetljenja te napadnih i dominantnih boja, posebice uređeniji dijelovi grada koji su postavljeni u oštri kontrast s predjelima gdje žive talijanski migranti, a sve je popraćeno glazbenom podlogom koja ne slijedi vrijeme radnje. Redatelj se ujedno ironijski poigrava s konceptom obećane zemlje. U trenutku kada se Celestine razdvoji od Carminea, njezino izmještanje često je praćeno velikim bilboardima po zidovima zgrada koji sugeriraju ideju Amerike kao bogate i prosperitetne zemlje koja je otvorena za sve. Međutim oboje djece djeluje u New Yorku kao strano tijelo u stranom prostoru – ne samo zbog jezične barijere, nego i drugačijih kulturnih normi te napose društveno prevladavajućih stereotipa o talijanskim doseljenicima, pa shvaćaju da su siromašni uvijek svugdje isto tretirani – kao svojevrsne pošasti.
Napoli – New York dramaturški je građen kao sekvencionalan pustolovni oblik koji je temeljen na modusu romanse jer dvoje djece predstavljaju čestite junake u procesu pustolovine koja je postavljena kroz prostorno izmještanje, a ono je analogno stjecanju iskustva. Na likove su projicirane poželjne društvene vrijednosti jer unatoč brojnim nedaćama ostaju na putu vrline te sugeriraju ideju društvene inkluzivnosti. Cilj je njihove potrage ispunjenje želje koja se manifestira u društvenoj mobilnosti, odnosno društvenom ukalupljivanju te stjecanju legitimnoga društvenoga položaju u novoj sredini, što je podcrtano mogućnošću da budu usvojena od talijansko-američkoga bračnoga para bez djece. Ovakav idealizirani obrazac romanse nalazi se u srži svih bajkovitih narativa, čije koture Salvatores koristi, pa labirintska struktura grada predstavlja moderan obrazac šuma iz bajke, koje vrve opasnostima i predatorima. Međutim film nije tako nevin kako se naoko čini: redatelj spomenute obrasce koristi kako bi progovorio o suvremenim preokupacijama pa u prošlosti pronalazi promatračnicu za sadašnjost: suvremeni odnos prema migrantima kao i antimigrantski sentimenti u Sjedinjenim Državama zrcale se kroz njegovu priču, koju nastoji zaogrnuti u općeljudsku problematiku. Pritom je dramaturški neizbalansiran jer su pojedini fabularni rukavci slabije oblikovani. Primjerice podzaplet sa sestrom, koji uvodi element feminističke borbe, priču vodi u okrilje slabije uvjerljivosti, što je čak uočljivo i u narativu koji se poigrava bajkovitim elementima.
Napoli – New York dinamična je i živopisna filmska bajka, u srži dječji film prožet surealnim, sentimentalnim i humorističnim elementima, u kojem se posebice ističu glumačke kreacije glavnoga dvojca – Dee Lanzaro i Antonija Guerre.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. lipnja 2025.
