Subverzivni cirkus itd.

8. Subversive Festival, 19. svibnja - 6. lipnja 2025.: Igrana konkurencija

• 

  Na otvaranju 18. Subversive Film Festivala njegov ravnatelj Nikola Devčić egzaltirano je zaključio kako je Zagreb (nakon prvog kruga lokalnih izbora) ostao nepokoren grad, što je publika u dvorani Kinoteke pozdravila gromoglasnim urlicima i pljeskom. Većina njih vjerojatno nije slutila da će igranu konkurenciju festivala otvoriti banalna pseudo-nadrealna priča o tome kako će sutrašnjicu kanadskog Winnipega (Manitoba) okupirati perzijski folklor – od uličnih štandova brze hrane do barova i financijskih korporacija, sve bez iznimke etiketirano arapskim pismom. Štoviše, već je s naslovom filma Univerzalni jezik (Universal Language) njegov redatelj Matthew Rankin jasno dao do znanja kako je budućnost „bez granica i putovnica,“ kako to stoji u pratećem objašnjenju filmskog narativa, podešena prema istočnjačkim komunikacijskim vještinama. Zlokobna, nikako utopijska priča, koristi se komunikacijskim obrascima koje je suvereno razvijao jedan Buñuel, međutim miljama daleko od njegova i dandanas subverzivnog učinka. Pogotovo se to odnosi, primjerice, na turističkog vodiča koji banalnim humorom tumači derutnu fontanu bez vode ili spomenik zaboravljenom koferu na nekoj klupi. Na završetku filma, nakon što Perzijanac ponovno zaledi 500 Riela koje dvoje maloljetne djece iranskog podrijetla tijekom čitave dužine filma različitim alatima nastoje izvući iz leda, velikim će ekranom prošetati krdo purana (očita aluzija na ovce, Buñuelov zaštitni znak). U filmskom, nadrealističkom smislu, meso purana u sutrašnjoj će Kanadi zamijeniti ovčetinu. Čini se kako naivni nadrealizam kanadskog sineasta i nije toliko naivan, čak je paradoksalan u klimi salonske (zagrebačke) subverzivnosti ako se čita jezikom „objektivnog slučaja“ (po Bretonu) po kojem se ništa na ovome svijetu ne zbiva slučajno.

  

  Također nije slučajno što je petoga dana filmskog programa ugošćen Želimir Žilnik s recentnim igranim komadom Restitucija, ili, San i java stare garde / Eighty Plus. Osobno se pojavio prije i poslije projekcije te je dočekan i ispraćen gromoglasnim ovacijama. Vjerojatno ih je zaslužio zbog svoje filmske prošlosti, što se ne može reći za „umirovljeničku limunadu“ u kojoj 80+ stari Stevan ljubazno i strpljivo zabavlja kako društvo na ekranu, tako i zagrebačku publiku koja očito pretjeruje u sentimentalnosti spram bivšega kritičara jugo-socijalizma. Prije projekcije, spomenuo je ime Ivana Ladislava Galete koji se svojedobno usudio prikazivati njegove rane naslove prije nego su prošli partijsku cenzuru. Dakle, projekciju je posvetio zagrebačkom autoru eksperimentalnih filmova, vrlo vjerojatno nepoznatih većini prisutnih u dvorani Kinoteke. Galetini eksperimenti iz osamdesetih posve su oprečni Žilnikovoj blagoj komediji na temu povratka imovine umirovljenom glazbeniku koji je veći dio života proveo po europskim metropolama, posebice u Beču iz kojega stiže u Srijem kako bi se napokon domogao nekretnine svojih predaka. Sam Žilnik je prije projekcije upozorio publiku kako je riječ o neobičnom postupku. S obzirom na činjenicu kako se u postupku odvažio na izrazito brbljavu komponentu priče – svi njezini sudionici nezaustavljivo pričaju – nije neprilično konstatirati kako je redatelj izveo subverziju na račun festivalski očekivane kino-diverzije.

  

  Kada je već spomenut nekadašnji voditelj MM Centra, inače pasionirani sakupljač magičnih kvadrata i brojač kadrova u analognom filmu, dobro je znati kako je isti (Galeta) bio veliki štovatelj imena i lika Nikole Tesle, tvrdeći kako je  znanstvenik-inovator rođen na hrvatskom tlu bio „najveći umjetnik XX. stoljeća.“ Drugog dana festivala prikazan je kraći igrani komad Izum (Invention) redateljice Cortney Stephens. U njemu glumica Callie Hernandez tijekom potrage za duhovnom i materijalnom ostavštinom netom preminuloga oca u jednom trenutku spominje Teslino ime. Spominje ga u kontekstu istrage o funkciji čudne naprave koju je konstruirao glumičin otac. Film je iniciran glumičinom osobnom znatiželjom i traumom koju je izazvao mehanizam za proizvodnju ljekovitih frekvencija. Nažalost kružna forma mehanizma i njegove vibracije tek su dekorativna popudbina između njezinih intervjua i razgovora s čudacima koji su ili poznavali oca ili su poslovno surađivali s njim. Redateljica i glumica težište stavlja na susrete s pojedincima koji ili su koristili blagodati neobične frekvencije ili su je ignorirali u svrhu financijske koristi. Pseudo-doks ili pseudo igrani komad zahtijevao bi znatno kompleksniji angažman kada bi, s obzirom na njegov naslov, doista promijenio predznak u korist naprave, u korist priče i o Teslinim frekvencijama bez kojih je danas nezamisliva mobilna komunikacija, također u korist matematički preciznog „stroja za snove“ ili proizvodnju alfa valova, konstruiranog šezdesetih godina prošloga stoljeća zajedničkim naporima umjetnika-bitnika Briona Gysina i tragično preminulog računalnog programera Iana Sommervillea. Ovako, film je ostao na razini socijalne vježbe ili lažnog dokumentarca u kojem se očeva naprava percipira kao gramatička greška ambicioznog pojedinca. U tom smislu, ništa se bitno nije promijenilo u javnom prijemu sličnih pojedinaca od Teslina produktivnog doba.

  

  U bliski frekvencijski koš ulazi naslov Sveta struja (Holy Electricity) gruzijskog redatelja Tatoa Kotetišvilija, nagrađen glavnom festivalskom nagradom Wild Dreamer – ako ništa drugo, zbog svijetlećih križeva kojima se dvoje poslovnih inovatora na urbanom rubu Tbilisija nastoje riješiti dugova i osigurati pristojan život. Niti je šareni, buvljakom bremeniti prigradski život izašao iz okvira zapadnjačkih filmskih formula – pogotovo dio o neumoljivim kamatarima, niti su svijetleći objekti bili dostatni za promicanje divlje frekvencije kakva bi se očekivala u subverzivnom kontekstu festivala, niti je nebulozno objašnjenje žirija o važnosti širenja rodnih okvira uvjerljiv argument u korist gruzijskoga naslova. Sve se čini kako je stric mladića zbog transrodnog statusa glavni razlog za donošenje važne odluke festivalskog žirija. Mladić je na početku filma pokopao oca te zajedno s novim skrbnikom, zapravo skrbnicom, obilazi deponije. Pukim slučajem nailaze na hrpu metalnih križeva, a sve je ostalo posuđeno iz filmskog buvljaka: prodavači stare krame, kolekcionari starih instrumenata i lutaka, zli kamatari, nerealizirane ljubavi, gubitak teško zarađenog novca u kockarnici; mladić s uličnom prodavačicom kave nastavlja posao, ona je romskog podrijetla te iznenada nestaje, na kraju mladić i crnokosa Gruzijka odlaze u mrak domaće underground scene…

  

  Sve se čini kako se majski festival po igranim sadržajima fokusirao na žene ubojice. Jedna je ginekologinja Nina u gruzijskom, pretjerano rastegnutom filmskom metru April redateljice Deae Kulumbegašvili. Žena obavlja ilegalne pobačaje po gruzijskim selima, a opravdava se činjenicom kako je sigurnije da ih obavlja profesionalna liječnica negoli neki pseudo-operater. Priča je doslovce ubijena dugim kadrovima seoskih oluja i pejzaža, pogotovo nerazumljivim nadrealnim umetcima oronula ženskog tijela koje pleše u nokturalnim pejzažima i oko glavnih aktera. Druga je iz povijesne priče o ubojici novorođenčadi u Kopenhagenu nakon Prvog svjetskog rata. Žena se zove Dagmar Overbye, a gotička crno-bijela drama – Djevojka s iglom (Pigen med nålen) redatelja Magnusa von Horna. Naslov je manipulativan za sve koji nisu gledali film jer igla nije alat u rukama Dagmar koja davi nedužne žrtve, nego simbolizira njezinu suradnicu Karolinu, koja spletom okolnosti pomaže ubojici nakon što je, ne znajući, žrtvovala (ubojici predala) vlastito dijete. Oba su naslova opskurna ugođaja, pogotovo danski, u kojem facijalna protetika njezina supruga, inače povratnika iz rovovskog rata, dodatno pojačava morbidnu frekvenciju filma. S jedne mu strane maska, vjerojatno od lateksa, osigurava posao u cirkusu, dočim s druge publiku upoznaje s arheologijom facijalne kamuflaže na europskom tlu. (Na središnju izložbu 59. bijenala u venecijanskim Arsenalima Cecilia Alemani 2022. uvrstila je nekoliko povijesnih fotografija fokusiranih na rane obrasce kamufliranja lica u svrhu estetskog ublažavanja jezovitih ratnih ozljeda. Za veterane Prvoga svjetskog rata maske od lateksa, bakra ili srebra izrađivala je američka umjetnica Anna Coleman Ladd, tada s pariškom adresom.)

  Dočim je danski cirkus privremeno utočište ili društvena kamuflaža za Karolinu i njezina oštećenog partnera, što dalje od okrutne skandinavske zajednice, rumunjski društveni cirkus u Cluju znatno je nehajniji u režiji Radua Judea pod naslovom Kontinental '25. Premda njegova protagonistica – sudska izvršiteljica mađarskog podrijetla – nije izravno kriva za smrt beskućnika, ipak će se tijekom čitava trajanja filma opravdavati za njegovo samoubojstvo jer ga je nasilno, uz pomoć žandarmerije, tjerala iz kotlovnice u zgradi namijenjenoj izgradnji velebnog hotela od strane novih, europskih vlasnika. Dakle, i rumunjski se autor može svrstati u tematski red žena-ubojica, doduše iz drugog, posrednog kruga. Njemu je smrt nesretnika Iona, inače bivšega rumunjskog sportaša, poslužila za niz dugih filmskih dijaloga tijekom kojih se sprda s poukama o zenbudističkom prosvjetljenju ili biblijskoj kontroverzi po Mateju ili Luki o tome kako će se „dati onomu koji ima, a oduzeti od onoga koji nema.“ Nakon slušanja zen-anegdota iz usta njezina bivšeg učenika sudska će se izvršiteljica upustiti u divlji seks s njim, a nakon vjerske poduke od strane pravoslavnog svećenika ipak će se pridružiti turističkoj rutini s obitelji koja već neko vrijeme uživa u grčkom Mediteranu. Biblijskim razrješenjem završava ženino posipanje pepelom, i premda se tumačenje biblijske kontroverze simbolično veže na žandarmerijski početak filma,

  

  Judeova brbljava komedija kao ni Žilnikov europski uglađen srpski folklor, također brbljavi, ne mogu promijeniti kurs zagrebačkoga subverzivnog cirkusa. Otvoren je (cirkus) kanadskom prognozom za univerzalni jezik (po filmu bit će perzijski) te je pojačan filmskom pričom o irskom jezičnom otporu britanskom imperiju. Poanta egzaltirane propagande gaelskog jezika u naslovu Kneecap redatelja Richa Pepplatta, o irskim reperima, nezamisliva je za domaće subverzivce u kontekstu hrvatskog društva i hrvatskog jezika. Kako je za njih i najmanji trag transrodnog sižea od presudne važnosti za novo društvo, i kinematografiju uopće, za kraj je uputno prepričati anegdotu iz nedavne kanadske stvarnosti. Netko će konstatirati nadrealne stvarnosti za eventualni budući filmski siže. Ne tako davno učenici jedne škole na sjeveru američkog kontinenta deklarirali su se kao pripadnici mačjega roda. Od školske uprave zatražili su zamjenu školskih toaleta bazenima s pijeskom.   

  ©Željko Kipke, FILMOVI.hr, 6. lipnja 2025.

Piše:

Željko
Kipke