Stvarni horori današnjice
18. Subversive Festival, 19. svibnja - 6. lipnja 2025.: Izbor filmova iz Dokumentarne konkurencije
-
Sentimentalno mi padaju na pamet riječi Foresta Gumpa kako je život kao bombonjera u kojoj ne znaš što ćeš dobiti. U tom pravcu odvija se i proces dolaska pred filmsko platno. Usprkos informiranosti, ne možeš znati kakav te film očekuje niti na kakvo putovanje te može odvesti bez da učiniš ijedan korak, ali iz sjedala kinodvorane, neminovno, pred tobom se rastvaraju prostori koji su plod zajedničkih kreativnih procesa i promišljanja. I ove godine sam odlučila pratiti sada već 18. Subversive Festival koji je prilična rijetkost u kulturnom životu grada Zagreba prema različitim faktorima i kategorijama. Festival donosi pogled na sadašnje stanje stvari i detaljno obrađuje pitanja koja otkrivaju krizu humanosti uslijed kapitalističkog sustava i društvenih previranja, na pomalo renesansni način spajajući filozofiju, sociologiju i umjetnost. Stoga nije čudno kako mu je ovogodišnji temat Doba sukoba: eskalirajući ratovi i globalne migracije. Iz godine u godinu Subversive film festival nudi bogat program, te mu je jedina zamjerka kako se ne može bilocirati i pogledati sve što te zanima.
Flophouse America, red. Monica Strømdahl
Ne, nisam znala kako ću pogledati film koji će me emotivno rastrojiti. Ali Flophouse America mi je učinio baš to. Moram priznati da sam bila skeptična kada sam pročitala siže, jer Florida Project Seana Bakera govori o sličnoj tematici i taj film, doduše igrani, doista mi je nenadmašan i kompletan po mnogočemu, te sam pomislila kako bih se s Flophouse America potencijalno mogla dosađivati. Jako sam pogriješila i doživjela iznenađenje pozitivne vrste.
Naime, uslijed krize mnogi Amerikanci su prisiljeni stanovati u hotelima koje u slengu nazivaju flophouse. Redateljica Monica Strømdahl je međunarodno nagrađivana fotografkinja koja je diplomirala na Falmouthu i poznata je po intimnom portretiranju ljudi. Na okruglom stolu poslije filmske projekcije djelovala je iskreno, skromno i samozatajno. Otkrila je kako je otputovala s namjerom da fotografira ljude koji borave po flophouse hotelima, međutim kada je prije osam godina u Portlandu upoznala Mikla, fotografija joj kao medij nije bila dostatna. Ubrzo je počela snimati film o jednom dječaku, koji je njezinim uplivom i angažmanom dao lice svoj djeci koja žive po flophouse hotelima. Kao da nije dovoljno brutalno što je velikom broju djece egzistencija od početka života obilježena činjenicom kako se nalaze prag prije beskućništva i što žive u siromaštvu, nego se najčešće nalaze u crnoj statistici gdje jedno od desetero djece odrasta u obitelji u kojoj postoje problemi s ovisnošću i maltretiranjem. Monica Strømdahl priznaje kako su Amerikanci puno otvoreniji za suradnju, jer njima dokumentarni film kulturološki predstavlja pojam i ima osobit značaj. Također, imala je puno etičkih dilema tijekom snimanja filma i svijest o tome kako će Mikal s tim filmom kao i njegova obitelj morati živjeti. Tijekom snimanja imala je sreću jer obitelj je željela da ona doista bude prisutna. S druge strane Strømdahl je pred publikom Subversiva priznala kako se tijekom rada voli učiniti nevidljivom i malenom, te zato koristi odgovarajuće kamere. S obzirom na to da je prije radila neke kraće forme i ovo joj je debitantski dokumentarni film, možemo željno iščekivati njezin idući projekt jer ima poseban autorski pečat, tih i nenametljiv, ali senzibilno glasan s ubodima na pravim mjestima.
Film se uklapa u okvir temata, jer govori o sukobu kroz najintimniju socijalnu stanicu društva, odnosno obitelj, a o sukobu progovara kroz perspektivu i oči karizmatičnog dječaka s nevjerojatnom unutarnjom snagom i cijela priča ima širi socijalni kontekst. Mikala upoznajemo dok juri kroz hotelske hodnike oponašajući videoigricu. Njegov život je skučen u sobi hotela gdje živi s roditeljima, Jasonom i Tonyom, te mačkom Smokeyem. Njihov tijesan dom postaje još kaotičniji, jer se postupno razotkriva kako mu roditelji imaju problema s konzumiranjem alkohola, osobito majka, zbog čega se upada u kovitlac začaranih krugova, toksične atmosfere i problematičnih odnosa. Međutim, njegovi roditelji nisu prikazani crno-bijelo, te usprkos svemu imaju puno brige i ljubavi prema Miklu. Ali ljubav nikada nije dovoljna, potrebne su čvrste odluke, opredjeljenje i ustrajno ponašanje. Dijete treba biti dijete i imati pravo na svoje djetinjstvo. Ritam pranja suđa u kadi ciklički gradi međuprostor radnje samog dokumentarca i postupno gradira eskalirajuće odnose i produbljuje temu, što je vrlo lukavo od same redateljice.
Kada Mikl prvi puta pere suđe, kao gledatelji šokirani smo uvjetima njegova života i vidimo samo dječaka koji obavlja kućanske dužnosti. Kada drugi put pere suđe, vidimo dječaka kojeg poznajemo odbijajući se naviknuti kako on pere i kućnog ljubimca i suđe u kadi, ali prihvaćamo sada već zatečenu mizanscenu, no uznemiruje to što već drugi put lovimo kontrast mračne strane odnosa s majkom kojoj treba stručna pomoć i koja zbog alkohola emotivno zlostavlja Mikla, a priređuje mu i konkretnije probleme – umjesto toga on pomaže njoj a i sebi. Treći put Miklu otac pomaže prati suđe nakon obiteljske svađe, a četvrti put ga pere sam. Usprkos brizi roditelja za njegove ocjene i uspjeh u školi, ili brige što će Mikl pojesti iako nemaju veliki izbor, što je pohvalno, roditeljstvo se ipak ne može tako simplificirati – pogotovo u današnje vrijeme, niti se roditelji mogu iskupiti očitovanjem ljubavi ako je njihovo ponašanje kronično problematično i ne doživljavaju ga kao takvo, što je razlog za ozbiljnu zabrinutost zbog koje bi se trebala potražiti pomoć i promijeniti stvari iz korijena, jer ugrožavaju dijete. Ali to je ovisnost. I ovaj film izvrsno dokumentira posljedice života s alkoholizmom na obiteljski život, te pogađa u srž njegova užasa. Nažalost, njegova majka će poginuti u toj kadi nesretnim slučajem. Flophouse America završava novim početkom za Mikla i Jasona, odnosno novim useljenjem u sunčani stan.
Dokumentarac mudro biranim kadrovima rastvara kompleksna pitanja i pruža uvid kako ekonomska sigurnost odnosno nesigurnost itekako utječe na život pojedinca, te kako nemaju svi jednake prilike. Iako je egzistencijalna sigurnost određeni preduvjet za razvoj, s druge strane ona ga ne jamči. Daleko od toga. Siromaštvo je izvor velikih problema i socijalnih previranja. Jedan dječak ne bi trebao smišljati imaginarne menije, niti jesti otpatke, niti slušati o tome kako mu se opet moraju kupiti cipele, niti prati mačka okupanog viskijem, niti se skrivati po hotelskim hodnicima, niti ne moći spavati, niti trpjeti emotivne ucjene i prijetnje. Jedan dječak puno toga ne bi trebao doživjeti, a doživi. Unutarnji konflikt u njemu tiho raste i on je djelomice svjestan, doseže svoju točku pucanja kroz emotivno nabijenu svađu s ocem. To je možda najbolniji moment filma, gdje Mikal razmišlja i previše zrelo za svoje godine, suočen s vlastitim stanjem stvari koje mu guši perspektivu i motivaciju.
Međutim, Mikal je danas devetnaestogodišnjak koji je prebrodio mnoge krize i izrazito uspješan školarac. Kao aspekt određenog otpora prema nepravdi i kroz prizmu podizanja svijesti i senzibiliziranja javnosti za takva pitanja, Flophouse America je malen ali veoma velik dokumentarni film koji potencijalno donosi sustav i izgradnju podrške za sve Miklove ovog svijeta. Redateljica je ostvarila svoj naum s ovim filmom. Stoga nije čudno kako je žiri ovogodišnjeg festivala nagradu Wild Dreamera dodijelio upravo u prave ruke i za ovaj film, te je time ujedno podržao njegovu nakanu.
Američka pastorala (Une pastorale américaine), red. Auberi Edler
Redateljica Amber Edler je kao ratna korespondentica izvještavala o brojnim sukobima (Izrael, Irak, Jugoslavija, El Salvador), te je radila kao televizijska novinarka za Antenna 2 i France 2. Trenutno je bazirana u Parizu. Višestruko je nagrađivana kao dokumentarna redateljica i iz njenog opusa valja izdvojiti naslove Photographic Acts, Clean Torture: An American Fabrication i American Laundry.
An American Pastoral je dokumentarac snimljen tako da doista podsjeća stilom na Fredericka Wisemana zbog detaljnog, promišljenog i smirenog opservacijskog pristupa koji gledatelju ne nameće ništa, ali pred njega prostire sve. Struktura dokumentarca posjeduje zavidan stupanj mikro-makro odnosa. Redateljica cijelo vrijeme ostaje nevjerojatno pristojna i pribrana.
Radnja je pozicionirana u ruralnoj zajednici u Pennsylvaniji te prati kampanju kandidata za školski odbor. Naizgled trivijalna tema se zaoštrava dodatnim informacijama, jer su kandidati podijeljeni na demokrate, republikance i jako konzervativne republikance koji u budućnosti trebaju odlučivati kao članovi školskog odbora o fundusu školske knjižnice, te koje knjige trebaju biti zabranjene i uklonjene od učenika. Određene kandidate podupiru članovi ekstremne kršćanske zajednice, što dodatno komplicira stvari. Kamera prati kandidate u njihovim aktivnostima: od sastanaka do kucanja na vrata i pokušaja pridobivanja ljudi, odbora, rasprava, privatnih druženja. Paralelno s time presijeca radnju s žutim školskim autobusima kao nekim podsjetnikom iz sna i gledatelju vrlo diskretno i suptilno signalizira kako nisu bitni kandidati nego oni nevidljivi, koji su pomalo bespomoćni u cijeloj priči – njih odvoze i dovoze, bez njihova glasa odlučuju o njihovim slobodama, prije svega o pravu na čitanje i obrazovanje. U jednom bizarnom trenutku jedan od ekstremista kaže kako će i dalje te zabranjene knjige iz školske knjižnice djeca moći pronaći u javnoj knjižnici, te ne vidi u tome ništa sporno nego dapače, smatra pozitivnim tu mogućnost da reduciranim izborom knjiga štiti svoj kršćanski svjetonazor prilikom obrazovanja djeteta. Čovjek se pita kako su moguće takve stvari u dvadesetprvom stoljeću i pomalo mu postane mučno.
Sporna literatura Elizabethtowna odnosi se na onu sa „seksualnim sadržajem“ i također ide u smjeru stigmatizacije LGBTQ+ djece. Dokumentarac u zemlji velikih sloboda i suprotnosti predstavlja situaciju, pred naše oči stavlja način na koji se događa određena degradacija društva, jer nažalost na izborima za školski odbor pobijede oni ekstremno konzervativnih stavova. Porast ekstremizma i fundamentalizma koji se legalno miješa u najosjetljivije pore društva, poput obrazovnog sustava, kojemu se dopušta cenzura i jednoumlje, alarm je za sebe jer potkopava same temelje na kojem je ono izgrađeno. Zahvalna sam na pronicavosti Amber Edler koja je inteligentno upakirala ozbiljnu temu.
Čitav svijet se zgraža pred represivnim režimima i njihovim posljedicama, ali kada se oni ili njihovi začeci razotkriju na neuobičajenim mjestima, na zapadu, što tada reći i kakav stav zauzeti i koliko smo kao liberalno društvo – ako jesmo takvo, sposobni uputiti objektivnu kritiku samima sebi i ne izbjegavati probleme koji se pojavljuju pred našim vratima? Ton dokumentarca je klinički hladan i voajerski do kraja, zadržava koncentraciju na činjenicama, prepuštajući gledatelju da se sam angažira donoseći vlastite zaključke, u čemu leži njegova proaktivnost.
Pomalo je apsurdno kako generacije onih koji su se u Americi zalagali i borili za različite vrste sloboda koji se direktno tiču pojedinca, svjedoče pojavi Amerike koja se mijenja u nekom čudnom pravcu, gdje se sa strahom i zabrinutošću provlači šapat kako bi ti drugi mogli pobijediti. Nameće mi se među ostalim zaključak kako ne postoji veći poraz za ljudski duh nego kada određena koncentracija mase smatra kako ima pravo čuvati vlastiti identitet i svjetonazor postupno gušeći pravo na izbor i nametanjem kontrole i određivanjem kako bi netko trebao živjeti.
Knjige su sinonim za znanje, istraživanje i otvoren um. Od jedne obične knjige se mogu pokrenuti svjetovi. Nije li dio nevinosti odrastanja – ako ćemo govoriti o intelektualnom poštenju, i pravo na vlastite potrage i izgradnje vlastitih kritičkih pogleda na stvarnost oko sebe? Ako obrazovni sistem zakaže i postane poligon za jednoumlja ili ekstremnu religioznu obojanost koja svijet promatra sa specifičnim predznakom i iz točno određenog kuta, počinje se urušavati svrhovitost obrazovanja, te započinje sistematsko osiromašivanje ljudskog duha. An American Pastoral mi je zbog toga jezovitiji nego ijedan punokrvni horor, ideološki konflikt ruralne zajednice još mi samo više izaziva mučninu s pitanjem što je iduće, jesu li iduće na meti knjige iz javne gradske knjižnice i hoćemo li svjedočiti onome što nam je sada nezamislivo, ponovnom spaljivanju knjiga i cenzuri uma kroz neko vrijeme u budućnosti, ako se ne promjeni pravac razvoja. Uopće ne mogu reći kako se to događa u Americi, pa se to ne tiče Europe. Puno toga se događalo u Americi i bilo je nezamislivo, ali se sada pod normalno događa i u Europi. Čak i usred malog Zagreba svjedočimo podizanju čudne struje unutar Crkve sa subotnjim kvazi-molitvenim prosvjedima kršćanskih ekstrema koji nikako ne prestaju.
Dokumentarac Amber Edler ukazuje na različite vrste kriza i ujedno opominje kako bespomoćnost nije nikakav odgovor, niti odustajanje, jer ulozi su previsoki, riječ je o našoj djeci i generacijama koje tek trebaju doći, a kojima usprkos baštinjenom kaosu, civilizacijski ipak želimo bolju, slobodniju i svjetliju budućnost u kojoj bez straha mogu istraživati i formirati svoj identitet pojedinca.
Dosje Bibi (The Bibi Files), red. Alexis Bloom
Dosje Bibi prikazan je u kategoriji posebnih projekcija i nastao je zahvaljujući Alexis Bloom. Ona je u svojoj ranijoj karijeri radila za National Geographic Channel, BBC World i PBS Frontline. 2014. osvojila je PGA nagradu za We Steal Secrets: The Story of WikkiLeaks. Surežirala je HBO-ov film Bright Lights: Starring Carrie Fisher and Debbie Reynolds. Nakon toga su uslijedili naslovi Divide and Conquer: The Story of Roger Ailes i Catching Fire: The Story of Anita Pallenberg.
Dosje Bibi u fokus stavlja Benjamina Netanyahua, izraelskog premijera i njegovu ženu, te novinare i suradnike. Uz pomoć arhivskih snimaka portretiran je Netanyahu i njegov uspon na vlast, te se pratilo na koji način je njegov politički angažman destabilizirao čitavu regiju, a i šire. Arhivske snimke su presijecane razgovorima s novinarima i njegovim bivšim suradnicima i donatorima, čime sam film zadobiva znalački postignutu dinamiku i ritam. Arhivske snimke ispresijecane su s još nečim što čini okosnicu ovog dokumentarnog filma, a to su videosnimke koje su kompromitirajuće i ekskluzivne, snimke koje su nastale tijekom istrage i policijskog ispitivanja prilikom optužbi za korupciju na visokoj razini.
Dokumentarac donosi stravičnu tezu i zastupa stav kako je jedan pojedinac koji je postao premijer države koja neupitno nosi odlučujući i konačni glas za regiju, a i šire, manipulirao zadržavanjem vlastite moći pod svaku cijenu, misleći i tri koraka unaprijed kako ne bi bio svrgnut s vlasti i kako bi si osigurao status nedodirljivosti.
Nakon gledanja dokumentarca koji ima zavidnu razinu istraživačkog rada, što nažalost sve više izumire u samom novinarstvu, kao pojedinci možemo shvatiti koliko je važno shvatiti svoje pravo da budemo politički budni i pravo na glas, jer ponekad kada se stvari zakotrljaju i zamrse, vrlo ih je teško otpetljati i vratiti na put koji je dobar za sve. Odrasla s krilaticom kako ljudi nisu loši nego je politika kriva, pogotovo na ovim prostorima bivše Jugoslavije, takva opaska priziva dublje značenje. Neosporno, postoje krive politike koje se pretvaraju u režime i rade represiju na društvo i pojedince, te u konačnici vode do rata i sukoba. Kakvi to ljudi rade i s kojim namjerama? Današnje vrijeme zahtijeva političku osjetljivost i informiranost kako bi se izbjegla manipulacija. Ovaj dokumentarac nije loš pokušaj osvjetljavanja problema, ali donosi samo jedan njegov aspekt.
Pojedinačna stvarnost presijecana je konfliktima na brojnim razinama i usred tehnološkog napretka i ekonomskog, koji nije jednak za sve, Subversive baca tamnu sjenu na svjetlo današnjice u dokumentarnoj kategoriji, opominjući nas kako naše upitno demokratsko i kapitalističko društvo ne možemo zvati bajkom, a još manje lijepom pričom za laku noć, prije hororom u beskrajnim nastavcima. Ako smo sposobni analizirati stanje stvari, zašto se već jednom ne probudimo kao pojedinci i društvo te se ulovimo ukoštac s egzistencijom, ostavljam kao naivno pitanje za kraj…
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2025.