Impresionistički triptih o ljubavi, boli i umjetnosti
Bonnard: Pierre i Marthe, red. Martin Provost, Francuska, 2023.
-
Nagrađivani francuski redatelj i scenarist Martin Provost sa svojim zadnjim uratkom Bonnard: Pierre i Marthe, premijerno prikazanim na Filmskom festivalu u Cannesu, iznova iskazuje vjernost žanru biografske drame kojim je svojedobno i trijumfirao – francuskom nagradom César u sedam kategorija ovjenčana je njegova Seraphine 2009. godine.
Konstante Provostove filmske poetike vidljive su i u humornoj biografskoj drami o Pierreu Bonnardu, štićeniku čuvenoga francuskog slikara Claudea Moneta, i njegovoj životnoj partnerici Marthe de Máligny. Redateljev interes, dakako, ne počiva samo na ljubavnoj osi već seže do likovne historiografije 2. polovice 19. st. kojom dominiraju rodonačelnici novoga pokreta nastojeći slikama satkanima od kromatskih impresija prenijeti na platno svoje vizualne senzacije doživljene u dodiru s neposrednom stvarnošću. Provostov film rastvara se poput cvjetne čaške, pružajući gledatelju autentičan i raskošan uvid u impresionističke slikarske krugove onoga vremena koji su bili i vjerno zrcalo društvenih kretanja obilježenih postupnim odumiranjem aristokracije i jačanjem novoga građanskog sloja okrenuta društvenoj afirmaciji. Francusko društvo druge polovice 19. st. u temeljima je duboko patrijarhalno – Marthein lik, koji sugestivno utjelovljuje Cécile de France, primjer je žene koja se na manipulativan način izbavljuje iz duboka siromaštva zahvaljujući slikaru Bonnardu, čijom će muzom i družicom ostati do kraja života (zanimljiv je podatak kako je Marthe trećina Pierreovih slikarskih tema od ukupno 2000 platna koja je ostavio iza sebe).
Zadivljujućom fotografijom riječnih pejsaža, kompletnom scenografijom i autentičnim kostimima iz onoga vremena, Provost uvlači gledatelja u osebujan svijet društvene dekadencije, muškog dendizma i upečatljiva flaneristička pristupa životu, karakteristična upravo za moderne umjetnike Baudelaireove epohe. Tijekom četiri epizodne sekvence, film donosi turbulentni razvoj strastvene ljubavne priče (Rani dani, 1914., 1918., 1942.) između Bonnarda, vođe francuskih intimista, „proroka“ modernoga slikarstva poznatih pod imenom nabisi, i misteriozne ljepotice Marthe koja će u kriznim životnim trenutcima otkriti svoj slikarski talent i njime zaliječiti rane uzrokovane Pierreovim preljubom i privremenim bijegom iz njihove anksiozno-evazivne svezanosti.
Ljubavni trokut Provost ciljano dovodi u fokus kako bi dinamizirao priču o umjetniku druge polovice 19. st. i naglasak stavio na prirodu toksičnoga ljubavnog odnosa između infantilna, emocionalno labilna pa i seksualno nedorečena Bonnarda i majčinski nerealizirane Marthe, žene u vječnu strahu od siromaštva i gubitka kontrole nad egzistencijom. I dok je Bonnardov lik prispodobljen u nekoj tipičnoj groteski njegovih karakternih nesavršenosti i iznimna talenta, Marthein je lik zahvaćen kudikamo kompleksnije, sukladno i težem položaju žene u francuskom društvu 19. st., obilježenu fetišom novca, slave i muškom dominacijom. Vincent Macaigne maestralno je ušao u lik već ostarjeloga Pierrea, kudikamo uvjerljivije negoli u plošno danom Bonnardu iz mlađih dana – nepromjenjivo površnom i duhovno nezrelom, okrenutom sebi i pobudama kojima se predaje po inerciji. Klasičnu shemu ishoda ljubavnog trokuta – da se jednoga uvijek iznosi u lijesu, Provost garnira skandaloznim kadrovima zajedničke intime s mlađahnom ljubavnicom René, čime podcrtava Marthein očajnički pokušaj da zadrži partnera uza se, sublimirajući svoju ljubomoru u monstruozan čin autodestrukcije.
I dok Stacy Martin lakoćom utjelovljuje lakovjernu i naivnu René, bezumno hrabru u ultimativnu privlačenju muškarca s kojim se želi ostvariti i kao majka i kao supruga (o čemu je i mlada Marthe nekoć maštala), lik Misije (Bonnardove vječne prijateljice i prijetnje njegovoj družici Marthe) kao apsolutnoga ženskog pobjednika u pariškom društvu muške premoći vitalno iznosi Anouk Grinberg. Njezina uloga korespondira sa snažnim odjecima francuske naturalističke književnosti, čiji je utemeljitelj Emile Zola. U Misijinu liku kao da gledamo jednu od najpoznatijih pariških kurtizana – Nanu (iz istoimena Zolina romana, eksperimentalna po naturalističkoj poetici), ženu koja je lakoćom bacala na koljena sav pariški muški svijet, materijalno potkovan, čvrsto ga držeći u šaci majstorstvom manipulativna ponašanja. Njezinu plovidbu iz jednog braka u drugi Provost, dakako, filmskim jezikom satirično oslikava kao genius loci koji je izravan simptom trula francuskog društva, uzdrmana posvemašnjom dekadencijom i rasapom tradicionalnih moralnih vrijednosti (čak joj je i mračni Verlaine ispisao posvetne stihove).
Lik mlade René, iako nije lišen moralna nazadovanja, uzdiže se do statusa žrtve samim činom samoubojstva, postajući s vremenom zajedničkim grizodušjem i noćnom morom Pierrea i Marthe koje će ih pratiti do kraja života. I dok su ostali likovi muškaraca podvrgnuti grotesknu filmsku prikazu (svi Misijini muževi, primjerice), dostojanstvenu smirenost barda impresionizma, dobrodušna plenerista Claudea Moneta utjelovljuje autentični André Marcon. Kad gledateljsko oko iskorači iz burnih događanja u vezi s kobnim ljubavnim trokutom, u filmu ostaje čista tautologija, tj. Provostova ideja da filmskom impresionističkom montažom svjedoči o francuskom modernizmu kroz društveni kontekst, književnu, likovnu i glazbenu scenu u njihovu međusobnu prožimanju. Marthein i Misijin žučni razgovor u vodi do grla pred Bonnardovim ljetnikovcem, neodoljivo, primjerice, podsjeća na tematiku mračnih Maupassantovih novela (jedna od njih upravo je i naslovljena Na vodi), dočim intenzivni kolorizam s Martheinih platna fovistički vrišti znatno radikalnijim izrazom od Pierreovih stiliziranih dekorativnih slikarskih zahvata. Epoha smirenih Monetovih plavih lopoča, procvjetalih makova te pročelja katedrala u titrajućim bojama dnevnoga svjetla polako će ustupiti mjesto jednoličnijem izražajnom ustrojstvu slikarskih platna kakvima će se uskoro proslavljati preteče ekspresionizma (Cezanne, Van Gogh i ostali).
Pomno osmišljenom režijom nenametljivo je istaknut taj prijelaz s vanjskih prostora na onaj unutarnji, introspektivni, i to upravo u kadrovima Martheina neurastenična i spontana oslikavanja života oko sebe i u sebi. Nit vodilja o umjetnosti kao spasiteljici i konsolidirajućoj duhovnoj snazi i ovim je filmskim sekvencama ovjekovječena kao neprolazni univerzalni poučak. Kao što se mnoga impresionistička platna onoga vremena (Manetova, Degasova, Monetova) opažaju po jednu dominantnu detalju (nerijetko kontrastnu u odnosu na cjelinu slike), tako se i burni egzistencijalni krikovi građanski modernoga para Bonnard pamte po ushićenu prepuštanju vodi u obnaženu stanju, ali i po kadru žene umivene vlastitom krvlju u kadi. Martin Provost ovim je filmom iskazao ono što je vidljivo i u ostalim njegovim biografskim filmovima – minucioznost režiranja, koje uz čvrst dijakronijski pristup otvara pogled na čovjeka u vremenu.
A Marthe i Pierre samo su zajedno bili čovjek, odnosno neraskidiva sveza dvoje hipersenzibilnih umjetnika življenja. Redateljsko je umijeće prikazati Bonnarda kao nekoga tko je slikao ženski i suptilnije, a Marthe kao umjetnicu s muškim, agresivnijim genom, no nipošto lišenim potrebe da svoga sup(a)utnika učini i radosnim robom ljubavi. Ako Provostov biografski uradak promatramo kao kakvu retrospektivnu izložbu najvećih impresionista i postimpresionista druge polovice 19. stoljeća, Bonnardov Ženski akt (Marthe mu je bila modelom) stajao bi simbolično na početku kao snaga erosa i njegova Maslina, posvećena Marthe u uznapredovalu stadiju staračke demencije, na samome kraju kao simbol obnavljajućega života, jedino mogućega u umjetnosti, dakako, ali i kao trajni znamen neumitne čovjekove povezanosti sa zemaljskim prahom i onostranošću u kojoj počivaju duhovi pokojnika. I taj je podsvjesni sloj kod glavnih aktera filmske priče suptilno predočen pretapanjem različitih slika kao noćnih mora te izmjenom blizih i krupnih planova u osvjetljavanju figura tijela i mimike lica.
Generalno, cijeli film svojom izvedbenom kompozicijom podsjeća na okvir u okviru kojim se gledateljevu pozornost usmjerava na postojanje dvaju svjetova: onoga umjetničkog, po naravi vrhunaravnoga, i onoga prizemnog, puna iskušenja, zamki i posrtanja. Umjetnikova samoća, kao glas koji mogu čuti i razumjeti samo oni njemu slični, snažno je izražena i u ovom Provostovu filmu koji po mnogočemu nadilazi žanr humorne biografske drame idući prema dubljim propitivanjima smisla čovjekove egzistencije zahvaćene impresionističkim kadrom aktualne svakodnevice i „rječnim naplavinama“ psihološkog vremena od kojeg se ne može pobjeći. Ono što je bračni par Bonnard ostavio u nasljeđe budućim likovnim naraštajima revolucionarni je način gledanja na svijet oko sebe u kojem je ljudsko oko oruđe kojim mora upravljati misao – misao umjetnika koja drijema na podlozi unutarnjih previranja u interakciji s pariškom dekadencijom kao modom i stilom življenja u zadnjim dekadama fin de sièclea.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2025.
