Sean Baker i kronika malog čovjeka u neoliberalnom kaosu

Dostava (Take out), red. Sean Baker, SAD, 2004.

• 

  Sean Baker je već priznato i veliko ime američkoga nezavisnog filma. On je i dobitnik Oscara za režiju te je njegov posljednji film Anora nagrađen nagradom za najbolji film na dodjeli Zlatnih kipića. Ipak, Anora je donekle slabije no više mainstream ostvarenje od njegovih prethodnih puno subverzivnijih, stvarnosnijih i zeznutijih filmova.

  Otkrila sam ga uz filmove Mandarina o povrijeđenoj transićki prostitutki koja se ide osvetiti svom bivšem dečku te sjajni Florida projekt koji ga je, recimo, probio iz svijeta relativne anonimnosti. Florida, snimljena 2016., iznimna je studija života white trash zajednice na području Orlanda u kojem caruju malodušje, droga, prostitucija ali i neprijeporna zarazna životna energija djece koja tamo odrastaju. Potresan, gol i impresivan, film je to koji je trebao osvojiti silne velike nagrade no kako to biva u Hollywooodu redovno, Baker je Oscarima nagrađen, time i priznat, ali za dakako lošije ostvarenje.

  Bakerov drugi igrani film Dostava (Take out) iz 2004. (napomenimo da režiju i scenarij supotpisuje tajvanska redateljica i scenaristica Shih Ching Tsou), postdevetorujanske i dakako potpuno promijenjene i paranoične Bushove Amerike, donosi priču o upornom ali nesretnom kineskom imigrantu koji je zadužen kod zelenaša koji su ga doveli u SAD. U 24 sata treba skupiti novce, inače mu ode glava. Kamate su sve bješnje, vremena malo, a on je sve umorniji.

  Smješten u mali kineski restoran, u pročelje gdje ne glume pravi glumci nego naturščici i pravi zaposlenici restorana, ova posveta cinéma vérité i filmovima Larsa Von Triera s početka karijere (Bakerov najdraži film su Idioti) ponajprije me podsjeća na neorealizam, samo u boji i novim uvjetima života. Kamera je iz ruke, kaotična i stresna, bijesna ali i potresna, gradacija napetosti ne stagnira, vremena je malo, a dostava je puno – hoće li naš junak skupiti novac za zelenaše?

  Pozicioniran u Manhattan New Yorka s početka 21. stoljeća, nakon velikih promjena u strukturama izazvanima velikim terorističkim napadom iz 2001., naličje je to Amerike u čijim neboderima i zgradama žive bogataši i sirotinja, jedni preko puta drugih, jedni s Rolexima na rukama, drugi koji prebiru po kontejnerima i mogu si priuštiti samo hranu iz istog.

  Ta antipodska jeza od stvarnosti bez neke određene srednje klase toliko je zapanjujuće mračna i tegobna, a uzevši u postavke život našeg junaka, imigranta iz Kine koji ne govori engleski, koji po kiši vozi dostavni bicikl s hranom, dolazimo do današnjice života naše Hrvatske. Susrećemo mi te imigrante svakodnevno na biciklima našega grada, njihove su namjere iste kao i namjere kineskog junaka filma – slati novac doma, dovesti obitelj nakon što otplate dugove, često lihvarima koji su ih za skupe novce doveli u obećanu zemlju.

  

  Hrvatska svakako nije obećana zemlja ni u kojem slučaju, osim u slučaju ležernosti i prirodnih ljepota. Amerika pak to isto nije zahvaljujući grandioznim diskrepancijama, otuđenostima u megalopolisima i surovom postkapitalizmu.

  Amerika 20 godina prije, Hrvatska danas. Kakve li ironije.

  Dok se ti bezimeni robovi kapitalizma i modernog sustava vrijednosti ili nevrijednosti bore za vlastitu koricu kruha, političari i bogataši kao i uvijek u svijetu zveckaju Rolexima iz udaljenih vila s bazenima i privatnim helikopterima. O zveketu Rolexa često ovisi, kao i u teoriji kaosa o lepetu krila, sudbina nekog malog čovjeka koji nikada neće skupiti za Rolex.

  Diskrepancija i velike razlike današnje civilizacije nisu od jučer; uvijek je bilo kupača u magarećem mlijeku ali i u izmetu – problem je današnje civilizacije što zveket oružja nikad nije bio jači, zveket poludjelih gramzivaca nikad oštriji a borba malog čovjeka kao onog roba s početka vjekova nikad uzaludnija.

  

  Baš ti robovi, ti bezvrijedni mali ljudi su u centru snimanja neorealističkih filmova koji su naravno utjecali na razvoj cinéma vérité a taj realizam nakon pogubnoga velikog svjetskog rata bio je najbolje izražen u filmovima majstora Roberta Rossellinija i Vittoria de Sice. Ti mali kotačići svijeta, ljudi koji ne odlučuju i po kojima se gazi snažnim cokulama, ipak ponekad eto kao glavni junaci zažive u filmu – kako ovom Dostava, tako i u brojnim klasicima.

  Kako je Baker sada veliko mainstream ime, samo je težnja i želja da ne postane štancer loših uradaka. No, čisto sumnjam – ipak je on borac za prava malog, subverzivnog, drugačijeg i marginaliziranog lika, onog kojeg kao u crtiću La linea svako malo netko može jednostavno izbrisati. I puf, nema ga. Život od srednjeg vijeka naovamo nikada nije bio bezvrjedniji, bezizgledniji i beskonačno ružniji. Ipak, Baker voli svoje likove i vjeruje u bolju budućnost. Sve uz dozu neprijepornoga, toplog humora.

  

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2025.

Piše:

Ivana
Perić