Balansiranje na rubu otkačenog, svevremenog i upozoravajućeg

18. Subversive Festival, 19. svibnja - 6. lipnja 2025.: April, red. Dee Kulumbegashvili; Milost (Miséricorde), red. Alain Guiraudie

• 

  Subversive Film Festival prvog tjedna održavanja prikazuje dokumentarne i igrane filmove subverzivnog i istraživačkog karaktera, dok drugog tjedna svog održavanja nudi razne zanimljive razgovore i polemike s autorima i aktivistima.

  Od zanimljivijih naslova ovogodišnjeg festivala valja svakako izdvojiti i već viđene filmove sa Sarajevo Film Festivala 2024. – pobjednika Subversivea u igranoj kategoriji, gruzijski film doista neobične radnje i prosedea Sveta struja te divan, stripovski intoniran film o ljubavi dvoje otuđenika, psa i čovjeka – kineski Crni pas.

  Te filmove gledala sam na Sarajevo Film Festivalu i doista su neobični, zahtjevni ali topli i uvjerljivi, no ovaj put ću pisati o dva filma koje pogledah u Zagrebu na Subversive Festivalu: još jednom gruzijskom naslovu Travanj (April) te francuskom naslovu, nešto manje uspješnoj parodiji i posveti filmovima Claudea Chabrola Milost.

  Uz Human Rights Film Festival te onomad One Take Film Festival, Subversive Festival donosi najzahtjevnije, najpropitivačkije te svakako najbizarnije naslove recentne filmske umjetnosti.

  Gruzijski April redateljice Dee Kulumbegashvili nastavlja se na grubu i oporu te već tradicijsku školu novog rumunjskog vala, tipske filmove redatelja poput Mungijua, Judea i drugih. Film  April baš poput davnog festivalskog čuda 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana, kada je pristupiti temi abortusa na takav neviđen realističan i opor način bila senzacija, nastoji proniknuti u tu temu – čini mi se, pretencioznije i eksplicitnije. Neki dijelovi filma potpuno su nepotrebno dugački da bi se dokazao point, ali su zato neki dijelovi u kojima se ogledava gruzijska priroda – livade maka na primjer, koji podsjećaju na krvave livade, potpuno ispravno zastupljene poradi lirsko-umjetničke vizije autorice.

  Priča je to o mladoj Nini, liječnici iz maloga gruzijskoga grada, ginekologinji koja vrši ilegalne pobačaje po zadrtim selima, obrazuje mlade seljanke o kontracepciji potajno jer ne želi navući bijes muževa i sredine, a sama biva optužena za nemar na poslu nakon što odbije izvršiti carski rez rodilji te dijete umre.

  Ona je u vrlo prisnom odnosu s direktorom bolnice te su nekoć bili u vezi koju je ona prekinula a dotični još pati za njom. Nini pak na pameti nisu skrašavanje i djeca, nego slučajni seksualni susreti sa strancima po autima te usputnim grmovima. Ona je produkt jednog stresnog posla te vlastite frustracije zbog prolaznosti vremena, ali ponajviše zbog sredine koja je gruba, osuđujuća i krajnje patrijarhalno represivna.

  

  Kadrovi kiše, prirode, divljeg cvijeća – sve se to melankolično izmjenjuje sa slikama bolnice, nevješto hodajuće djece i trudnica koje ukazuju na sam život koji ide bez da ga se može zaustaviti.

  Dok se bori za opstanak unutar branše, Nina polako pronalazi sebe, no ono što joj je patrijarhalna zajednica otela teško da će se ikada potpuno vratiti. Nina više nikada neće biti naivna i iskonski neiskvarena.  

  Neki kadrovi poput izvršenja abortusa lokalnoj seljanki traju po desetak duuugačkih minuta u kojima se ne vidi ništa ali se nazire sve, pomalo pretenciozan pokušaj redateljice da što eksplicitnije zadre u temu koja je i danas tabu svugdje, usprkos protoku vremena, usprkos modernizaciji društva.

  Hrabar i povremeno jako suptilan, povremeno jako drzak i subverzivan film otvara oči u još uvijek zadrtom 21. stoljeću u krajevima gdje se živi kao da je 300 godina unazad. Djevojke se vjenčavaju sa 15, rađaju što više djece, a da to same ne žele. Očekivanja okoline, pritisci zajednice, obitelji i svevremenog zakona prolongacije DNK-a postaju toliko mučna i svekoliko tragična da se očitavaju u metafori ponašanja jedne osviještene liječnice.

  Ona je poput aliena iliti izvanzemaljca u tom zlosutnom kraju. Dok se vozi autom u dugim kadrovima ceste, zamišljamo je baš kao onu izvanzemaljku iz kultnoga filma Johnatana Glazera Ispod kože, s tim da se ona ne hrani ljudima nego dugim vožnjama i strancima koje skuplja ne bi li zadovoljila strasti ali i iskupila sebe na neki način. Stranci su bahati, arogantni, nasilni, a ona se postavlja kao njihova lutka, svjesna sebe u okolini koja je jede.

  Usput, ali ne manje bitno, film je dobitnik Grand Prixa na A festivalu u Veneciji 2024.

  

  Drugi film koji sam pogledala na Subverzivcu jest film Milost Alaina Guiraudiea koji je po plotu i zamisli obećavao. Previđena očekivanja nije ispunio. Film koji dovode u konotacije s Teoremom Pasolinija, s dijaboličnim trilerima Claudea Chabrola te s likom Toma Ripleya (lik iz romana Patricije Highsmith a ekraniziran u više navrata, između ostalog u nastupu Alaina Delona i Matta Damona), u biti s bolesnim pojedincem koji uspijeva začarati okolinu, dolazi niotkud a njegove su misli i namjere i više nego diskutabilne, ali opet i nedokučive. Kad biva otkriven, on ne preže od zločina koji mu polazi za rukom te se nekako izvuče.

  Jeremie dolazi u prelijepo francusko selo na sprovod ocu svoga prijatelja iz djetinjstva. Taj pokojnik mu je pak bio velika ljubav iz tinejdžerske dobi, a možda ga voli još uvijek. Njegova udovica ga prima toplo, no sin je već sumnjičav oko mladićevih namjera. Optužuje ga za zavođenje starice, a i sam ima neke pomalo homolatentne sklonosti prema istome.

  Tu je i lokalni svećenik gay koji skuplja vrganje po šumi, također latentni gay, debeli i zadrigli prijatelj iz djetinjstva koji se voli opijati, a svi žude za strancem – neki otvoreno, neki prikriveno.

  Sve će poći po zlu kad mladić ubije prijatelja iz djetinjstva. Ili po dobru. Kako se uzme.

  

  Ovaj put riječ je o nevještoj parodiji koja u početku ima ritam, dobre glumce i neku vrstu napetosti. Ipak, u završnici film postaje lakrdija, blentava parodija parodije te mi je u mislima kako sam vidjela dva filma u jednom naslovu. Prvi dio je napet, pitamo se što stranac želi i kako će doći do toga, no ostatak filma je naprosto promašen.

  Pod kraj filma nisam mislila da gledam nekog srodnika Claudea Chabrola ili Pasolinija nego jednu ispranu verziju Policijske akademije ili Policajaca s Beverly Hillsa. Potpuno klišeiziranje, zapostavljanje likova i njihove karakterizacije i motivacije dovode do nezainteresiranosti samog gledatelja kako će film uopće završiti. Ima li što gore od toga? Ne vjerujem. Najviše  film počinje podsjećati na blesavu BBC-jevu seriju 'Allo 'allo, pa kome se sviđa ta serija možda nađe simpatiju i za ovaj film.

  Sve u svemu, Subversive Film Festival donesi svake godine filmove koji balansiraju na rubu otkačenog, svevremenog ali i upozoravajućeg – bilo da se radi o političkoj hrabrosti i subverzivnosti, bilo da se radi u umjetničkom propitivanju i unikatnosti pristupa. Projekcije su besplatne, filmovi većinom uspješni, a sama ideja i koncept i više nego zaživljeni i umno isplativi. Kome nije do tričavosti i lakrdije, posjetite SFF, jedino možda malo bolje birajte filmove nego ja ove godine.

  

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2025.

Piše:

Ivana
Perić