Filmski algoritam svijeta i rubne zone ljudske psihe
Element zločina (The Element of Crime), red. Lars von Trier, Danska, 1984.
-
Lars von Trier istodobno je najbizarnije i najgenijalnije čudo suvremenog filma, danski scenarist, glumac i redatelj koji je skupa s redateljem Thomasom Vinterbergom ustanovio slavnu Dogmu 95, filmsko načelo/manifest po kojem su se snimali niskobudžetni art-filmovi. Karakterizirala je tu metodu recimo kamera iz ruke, ogoljena gluma, šturost kostimografije i scenografije, a najpoznatiji naslovi metode su zasigurno i Von Trierovi filmovi Idioti, Lomeći valove i Dogville. On je i poslije tih filmova snimao remek-djela poput čuvene Melankolije a zadnji naslov, koji će možda zbog njegove teške bolesti i ostati zadnji, jest film o serijskom ubojici Kuća koju je izgradio Jack. Najavljeno je snimanje novog filma, no pitanje je hoće li se Von Trier vratiti zbog gore izrečenih okolnosti.
Von Trier je filmsko čudo jer snima bizarne, teško probavljive filmove lišene ikakve ljupkosti i ideala, on je ikona čije su teme skoro biblijski teške, potpuno rajski ili pakleno autentične. Njegov je najveći uzor danski redatelj Carl Theodor Dreyer, upravo kao i Ingmaru Bergmanu.
Zanimaju ga nemogući ljubavni odnosi koji eskaliraju u čudo (Lomeći valove), zanima ga seks i njegova eksploracija i eksploatacija (Nimfomanka), zatim stanje depresije planeta i čovjeka jer i sam se borio s tom bolesti (Melankolija), potpuni filmski eksperiment gdje scenografije nema ili je pisana kredom (Dogville), njega zanima savršeni zločin gdje detektivi postaju ubojice (Element zločina), njega zanima mjuzikl i zločin u istom (Ples u tami) – sve neobično i off.
Podijelio je svoju karijeru u nekoliko segmenata. Prvi jest ciklus E (Element zločina – inače njegov prvi dugometražni film, Epidemija i Europa), zatim tu je ciklus Zlatno srce s filmovima Ples u tami, Lomeći valove i Idioti. Potom snima trilogiju Zemlja mogućnosti: Dogville, Manderlay te nesnimljeni Washington. Trilogiju Depresija čine Melankolija, Antikrist i Nimfomanka.
Film iz njegova prvog ciklusa zvanog E ili Europa, krimi-triler stripovskog prosedea Element zločina pomalo podsjeća na uratke Sin City ili kultni Istrebljivač. Atmosfera je nepobitni igrač filma: zrnata, memljiva i zlokobno opasna. Filmovi o serijskim ubojicama i jesu takvi, teški kao crni ugljen, spori kao stoljetna kornjača, uvijeni u beskraj tame kao kakva crna misa.
Sjetimo se najboljih filmova tog tipa: Sjećanja na ubojstvo – korejsko čudo oskarovca Bong Joon Hoa, zatim filma Sedam Davida Finchera koji je 1990-ih napravio i kultni Klub boraca ili Inspektora Klutea s izvrsnima Jane Fondom te Donaldom Sutherlandom iz neponovljivih američkih filmskih 1970-ih.
Element zločina govori o detektivu Fisheru koji prati put svog mentora Osbornea koji je napisao istoimenu knjigu o zločinima i njihovom uporištu u brojkama i logici. Pratit će put jednog serijskog ubojice djevojčica koje prodaju srećke, pratit će put tako vjerno i više neće znati tko je i je li možda sam postao kao i onaj kojeg prati.
Poanta cijele potrage nije da pronađe krivca nego da pronađe ispravan algoritam zločina koji se obavlja kao savršeni projekt iliti uhodana špranca. Podsjetio me idejom, iako ne atmosferom, na Ritam zločina, izvrstan film Zorana Tadića u kojem Fabijan Šovagović isto ganja algoritme zločina. Dok Fabijan to radi poput nekog nebeskog računovođe, ovdje u ustajaloj atmosferi neke buduće Europe, distopijskog kontinenta koji je ogrezao u vodi i sumornoj atmosferi, naš junak to čini s dozom cinizma, crnog humora i neprijeporne neustrašivosti pravoga stripovskog junaka.
Film je dobitnik Tehničke nagrade na Cannes film festivalu 1984. a u trilogiji E uslijedili su Epidemija i Europa. Također, naslov je osvojio i brojne danske filmske nagrade Robert. Taj početak karijere bezvremenog autora koji će sigurno ostati zapamćen u analima filma dok je vijeka, pomalo je opor i gorak. Optuživat će ga kroz godine za bestijalnost, blasfemiju, pa čak i zbog loše shvaćene šale na canneskom filmskom festivalu za antisemitizam.
Sve je prošlo, a oni koji mu govore da je neukusan i prost neka se zapitaju u kakvom svijetu doista žive. Njegova bolest, zbog koje će sigurno manje ili nikako snimati, sasvim sigurno je veliki minus za filmsku umjetnost u njegovoj epohalnoj cjelini.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 25. svibnja 2025.
Piše:

Perić