Sjećanja na rubu posthumanog
Black Mirror, sezona 7, UK, Netflix, 2025.
-
Pamćenje je jedan od mehanizama koji nam pomaže održati vlastiti identitet. Kaže se da bez njega ne bismo mogli odgovoriti na pitanje tko smo, niti bi bez mogućnosti prisjećanja mogli organizirati vlastitu životnu priču u koherentnu cjelinu, čime bismo bili lišeni mogućnosti orijentacije u prostoru i vremenu. Pamćenje je tako čvrsto utkano u srž onoga što nas čini humanima pa stoga ne čudi što su njime fascinirana različita znanstvena područja. S obzirom na sve veću interakciju ali i stapanje humanoga i strojnoga, što izaziva zazor i anksioznosti da će mašinsko u konačnici nadvladati ljudsko, ne čudi da proučavanje te isticanje važnosti pamćenja i sjećanja u kontekstu recentnoga tehnološkoga napretka te rasta umjetne inteligencije zauzima sve više prostora.
Britanska antologijska serija Black Mirror autora Charlieja Brookera svoj je kultni status, među ostalim, osigurala time što je znala odlično reagirati na suvremeni kulturni trenutak te često nesmiljeno secirati ispreplitanje strojnoga i humanoga, odlazeći često u transhumanizam, propitujući njegove stranputice. Provokativnost te društveno-kulturna relevantnost omogućila joj je doživjeti sedam sezona, jedan specijal i interaktivan film, što upućuje na iznimnu dugovječnost od četrnaest godina. Zanimljivost projekta počiva i na činjenici da su prve dvije sezone rađene kao promišljeni no manji projekti za britanski Channel Four, nakon čega je produkciju prigrlio Netflix, a njegova je marketinška mašinerija od serije učinila globalni fenomen.
Sedma sezona nastavlja se na premisu projekta – seciranje interakcije ljudskoga i strojnoga u kontekstu posthumanoga ili transhumanoga, samo što se navedeno sada sagledava kroz prizmu problematiziranja pamćenja koje daje kontinuitet sebstvu. Šest epizoda u cjelinu tako povezuje propitivanje koncepta pamćenja i identiteta te na koji način strojno, odnosno artificijelno može i može li uopće te u kolikoj mjeri nadomjestiti ljudsko pamćenje te zašto je ono važno za naš identitet.
Cjelina se otvara odlično postavljenom i raščlanjenom epizodom naslovljenom Common People, ujedno najboljom u sezoni, koja je smještena u radnički kontekst, a glavni su protagonisti bračni par Amanda (Rashida Jones) i Mike (Chris O`Dowd). Nakon što joj biva dijagnosticiran tumor mozga te liječnici odustaju od daljnjega liječenja, Mike mogući izlaz iz nezavidne situacije pronalazi u startupu Rivermind. Njihovi će kirurzi odstraniti Amandi dio mozga koji će zamijeniti sintetičkim, a izgubljene moždane funkcije nadomjestit će bežičnim povezivanjem na kompjuterske servere u zamjenu za mjesečnu novčanu naknadu. Iako je cijena osnovnoga paketa preskupa, nemaju drugog izlaza. Ubrzo saznaju da Amanda ima ograničen prostor kretanja unutar dosega signala, a zatim počinje recitirati i reklame u nezgodnim situacijama. Nakon žalbe, kompanija im sugerira da za veći dohvat signala te uslugu bez reklama trebaju odabrati skuplji model pretplate. Scenarist Charlie Brooker te redateljica Ally Pankow vješto povezuju dva aspekta. Prvi je vezan uz smjelo propitivanje mogućnosti da naša sjećanja i kognitivne funkcije budu izmještene iz nas samih te računalno nadzirane i usmjeravane, a druga je vezana uz kapitalističke moduse prodaje proizvoda, koji nas mogu početi zlorabiti u svrhu zgrtanja profita. Na tragu mobilnih operatera i streaming servisa, postoje različiti modeli pretplate pa što više platite, bit ćete pošteđeni dosadnoga materijala poput reklama. Priča ide korak dalje pa provokativno postavlja pitanje što će se dogoditi ako takav materijal bude integriran s ljudskim umom. Amandine boljke na početku imaju humorističan prizvuk, no uskoro to postaje gorak smijeh, napose kada u jednadžbu biva uvedena klasna i financijska potka.
Bete Noire smještena je u radno okruženje kompanije koja se bavi proizvodnjom slastica, a temelji se na starom motivu poslovnoga rivalstva između zvijezde kompanije te novopridošle zaposlenice. Maria (Siena Kelly) uživa ugled i povjerenje svojih kolega, međutim kada se u kompaniji zaposli njezina školska i od razrednih kolega zlostavljanja kolegica Verity (Rosy McEwen), situacija se počinje mijenjati. Maria uočava da se činjenice iz njezine iskustvene zbilje počinju mijenjati, za što krivi Verity. Okolina joj ne vjeruje jer smatra da iz ljubomore oblikuje suludu teoriju prema kojoj suparnica ima mogućnost mijenjati stvarnost. Druga epizoda nešto je slabija scenaristički i režijski oblikovana. Motiv suparništva efektno je rekonceptualiziran kroz uvođenje motiva alternativnih stvarnosti te njihova stvaranja putem napredne tehnologije, što bi nam eventualno moglo omogućiti oblikovanje identiteta u različitim kontekstima, ali i kroz pozivanje na koncept lažnoga pamćenja. Epizoda ostavlja dojam da Brooker nije znao kako adekvatno razriješiti priču pa je ona ostala na anegdotalnoj razini, a posebice je kraj neuvjerljiv.
Hotel Reverie sezonu ponovno vraća na pravi kolosijek ispreplićući teme pamćenja i nostalgije. Kompanija Redream omogućuje korištenjem umjetne inteligencije preosmišljavanje filmskih klasika kako bi ih učinila prijemčivima suvremenoj publici. Složenim postupkom koji rekreira svijet filmskoga djela kao alternativnu stvarnost, može zamijeniti postojeće glumce te na njihovo mjesto postaviti suvremene, čime djelo postaje dvostruko kodirano – spaja klasično sa suvremenim te time komunicira s publikom na nov način. Hotel Reverie naslov je i mjesto radnje klasične melodrame s primjesama kriminalističkoga zapleta, gdje glumca iz originala mijenja suvremena glumica Brandy Friday (Issa Rae), koja zbog zastranjenja u tehnologiji biva primorana neko vrijeme provesti s glumačkom kreacijom glumice Dorothy Chambers (Emma Corrin). Epizoda efektno propituje granice eskapizma te mogućnost tehnologije da ozbilji naše žudnje. Simulakrum ne omogućuje Brandy samo da uđe u filmsku stvarnost kao stvarni svijest, nego i da ozbilji vlastite, privatne, filmski intonirane fantazije. Otvara se pitanje što kada granica između dvaju svjetova postane propusna kao u situaciji kada glumačka kreacija Dorothy Chambers postaje svjesna biografije osobe koja je stvorila tu kreaciju.
Plaything koncept fanatičnog igranja računalnih igara premješta na novu razinu kada introvertirani Cameron Walker (Peter Capaldi) život posveti Throngletima, bićima iz igre koju je osmislio programer Colin Ritman (Will Poulter). Protagonist pod utjecajem LSD-a otkriva da artificijelna bića komuniciraju s njim, nakon čega gradi poseban svijet u kojem vlastitu egzistenciju podređuje računalnim stvorenjima. Misterij ubojstva te Cameronov pokušaj krađe u trgovini fabularni su okidači za retrospektivno organiziranu naraciju ponovno isprepletenu oko koncepta pamćenja, a koja je pedantno postavljena kako bi u konačnici dovela do iznenađujućega razrješenja.
Eulogy ponovno gledatelja dovodi u okrilje problematike pamćenja, što čini na iznimno poticajan način. Philip (Paul Giamatti) živi izolirano na osamljenom američkom imanju te jednoga dana prima vijest da je umrla Carol, žena koju je nekoć poznavao. Kompanija Eulogy šalje mu opremu kako bi, na upit obitelji preminule, snimio svoja sjećanja o njoj. Pritom mu kao vodič služi hologram, za koji se ispostavlja da mu je model pokojničina kći (Patsy Ferran). Epizoda na vrlo intrigantan način koristi fotografije kao tradicionalan memorijski okidač, koji sada gubi svoju funkciju. Tehnologija Philipu omogućuje da ulazi u fotografije pa time i protekle događaje vlastitoga života kako bi ih ponovno proživio i prisjetio se, no nagomilane frustracije i bijes onemogućuju mu da se prisjeti lica žene koju je volio. Epizoda je odlično strukturirana te gradacijski sugestivno prikazuje opadanje Philipovih obrambenih mehanizama te prodor bijesa koji je cijeli život potiskivao. Posrijedi je lijepa ljubavna priča, ali s Black Mirror obratom. Ova epizoda ima izrazito komoran, intimistički prizvuk, pomalo melankoličan, te izravno počiva na efektnosti glumačkih kreacija.
USS Callister: Into Infinity nastavak je epizode USS Callister iz 2017. godine (četvrta sezona) koja je funkcionirala kao svojevrsna posveta Zvjezdanim stazama, prožeta humornim elementima, a nastavlja se na koncepte alternativnih stvarnosti i identiteta, čime se zaokružuju dominantne teme sedme sezone.
Boljka koju je često nemoguće izbjeći u antologijskom formatu jest neujednačena kvaliteta pojedinih epizoda, što je evidentno i u sedmoj sezoni Black Mirrora. Naspram izvrsnih segmenata poput Common People ili Eulogy javljaju se slabiji kao Bete Noire ili razvučena Into Infinity. Nakon snažnoga početka s Common People teško je bilo održati brutalan ton, no Brooker je i dalje uspio, barem sporadično, zadržati relevantnost i aktualnost.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. svibnja 2025.