Čovjek u sustavu kliznih moralnih vrijednosti

Lola, red. Werner Rainer Fassbinder, Zapadna Njemačka, 1981.

• 

  Werner Rainer Fassbinder jedno je od najvećih imena postratnog zapadnonjemačkog filma. Taj nepatvoreni biseksualac otvoreno je bio ljubitelj melodrama neponovljivog redatelja njemačkog porijekla Douglasa Sirka. Sirk je 1940-ih i 1950-ih progovarao o tada vrlo začahurenim i skoro tabu-temama: poput preljuba, međurasnih ljubavnih veza i neklasičnih veza između recimo starije žene i mlađeg muškaraca. Iako su danas te teme možda passé i nešokantne, u ono doba itekako to nisu bile. Taj pionir avangardne drame bio je veliki uzor Fassbinderu koji je stasao u redatelja 1960-ih i 1970-ih. Bilo je to doba dvadesetak godina nakon velikog svjetskog rata koji je Njemačku svrstao u jednu od najomraženijih zemalja svijeta. Dvadesetak godina nakon rata koji je opustošio tu zemlju i materijalno i duhovno a  koja je bila podijeljena na dva dijela, njezin se zapadni dio nevjerojatno digao i bio novo gospodarsko čudo.

  Fassbinder je u tom okruženju radio nesuptilne i progresivne drame svojstvene svom dobu, a neke teme je uvijek ponavljao. Kao posvetu Sirku snimio je krasni Svi drugi zovu se Ali o međurasnoj ljubavi starije žene i mladog Arapa. Kao posvetu poslijeratnom svijetu snimio je trilogiju BRD (BundesRepublik Deutschland) u koje spadaju priče o njemačkim ženama tog vremena: filmove Lola, Brak Marije Braun te Čežnja Veronike Voss.

  Lolu je snimio malo prije svoje prerane smrti, 1981. godine. Svojevrsna je to obrada Plavog anđela velikog redatelja von Sternberga, s nezaboravnom Marlene Dietrich. Fassbinder je u Loli ogorčen na sustav koji vlada vječno u svijetu i koji je po poruci njegova filma neiskorjenjiv.

  Priča o prekrasnoj pjevačici / kurvi Loli (Barbara Sukowa) koja pjeva i prodaje se u klubu moćnoga građevinca i vlasnika bordela Schukerta dobiva novi smjer kada u njemački provincijski grad stigne novi građevinski načelnik Von Bohm (Armin Mueller Stahl). Oženjeni i beskrupulozni Schukert je otac Loline djevojčice Marie a Lolina majka postaje služavka u domu poštenog Von Bohma.

  Loli je dosta raskalašenog života te Schukertova ponižavanja i odluči zavesti novog poštenog načelnika. Predstavlja se pravim imenom Marie i glumi kreposnu damu. Von Bohm joj predloži brak nakon kratkog vremena, no Lola ga odbije. Uskoro će on doznati o njezinom pravom nemoralnom poslu te se zakleti kako će srediti sustav u kojemu je Schukert gazda i veliki šef, čak i njegovoj voljenoj Loli. Naime lokalno stambeno naselje nebodera treba se izgraditi u mjestu pod raznim sumnjivim prilikama a za odobrenje tog Schukertova plana još samo treba potpis novog načelnika Von Bohma.

  

  Von Bohm će se nakon razočarenja u Lolu, kada otkrije da nju zapravo kao i cijeli grad posjeduje Schukert, odlučiti na borbu protiv vjetrenjača, protiv vječne i neiskorjenjive korupcije, nemorala i nepotizma. Kako će mu u tome uspjeti, onaj tko poznaje rad Wernera Rainera Fassbindera može odmah pogoditi, spoil je nepotreban. Kraj je samo potvrda vječne amoralnosti i niskog otpora protiv zla i vrlo neugodno pesimističan.

  Fassbinder koji se sam mučio s nesretnim ljubavima koje su ga uništavale, te s ovisnostima o raznim opijatima, kao da je u filmu govorio da se pokvarenjaci na kraju smiju, ali smijem se i ja jer ću brzo napustiti ovaj vrli novi zli svijet.

  Gradić Coburg iz njegova filma je poput nekog taloga društva u kojem su glavni junaci svi Batmanovi neprijatelji, stripovski lopovi i prevaranti. Tako su surovo ljigavi i neprijetvorno loši, kvarnih zuba i misli da nam ne preostaje ništa drugo no li zatvoriti oči. Ipak, perjanica zloće je prekrasna mlada kurva-pjevačica koja ne preže ni od čega. Ona je prerušeni vrag koji će čak zavesti poštenjačinu i uvesti ga u grotlo zla. Jer kako u jednom trenu veli glavni junak: vrag više nije sotona zelenih zuba i s rogovima nego pak prekrasno plavo biće anđeoskog obličja. Ona čuvena rečenica iz još jednog kultnog ostvarenja, filma Privedite osumnjičene: „Najveća prevara koju je Vrag izveo jest da je uvjerio ljude da ne postoji“, čini se tako suvišna i blasfemična jer u ovome filmu najveća prevara koju je anđeo izveo jest ona da je uvjerio ljude da postoji.

  

  Ovisnik i veliki hedonista zbog kojeg su se opsesivni mladići ubijali ali i kojeg su vlastiti ljubavnici htjeli prebiti na smrt, Fassbinder je snimao opsesivno i 4, 5 filmova godišnje, kao da je znao da će svijet napustiti već u 37. godini života i to sa 40 dugometražnih filmova u opusu. Na njegovu sprovodu svirala je slobodarska himna – Joplinina Me and Bobby McGee, numera koju je koristio u svom velikom projektu – serijalu Berlin Alexanderplatz o prijeratnom Berlinu.

  Ovisnik o kokainu, o muškarcima lijepih tjelesa i bespogovorni poštovatelj žena koji je sve svoje djevojke nagovarao da mu rode dijete, umro je zakopan u papire, buduće projekte od kojih su dva bila Rosa Luxemburg te Kokain. Nažalost, 1982. napustio je ovaj svijet prerano, niti punih 14 godina od prvijenca izviždanog u Berlinu, Ljubav je hladnija od smrti.

  Ostavio je dubok trag na kinematografiji Savezne Njemačke tijekom 1970-ih godina, a tko zna što bi sve snimio da nije doživio prerani ali očekivani kraj. Taj prodigy, čudo od čovjeka, teški sadist na snimanjima, imao je svoje ženske glumačke muze a svakako su to bile Barbara Sukowa i Hanna Schygulla.

  

  Njegova ostavština i više je nego snažna, pogotovo danas, skoro 50 godina od njegove smrti. Njegovi junaci kao da su prototip modernoga čovjeka u današnjem sustavu kliznih moralnih vrijednosti. I stoga je jasno da je on bio pravi avangardist koji kao da je vidio vrijeme koje dolazi i koje je vječni vrtuljak prijetvornosti, zloće i slabog morala.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 7. svibnja 2025.

Piše:

Ivana
Perić