Apsurdi i ironije nezrele emancipacije

Isabellino sunce (Un beau soleil intérieur), red. Claire Denis, Francuska, 2017.

• 

  Redateljica Claire Denis zacijelo je radila bolje filmove. Vibrantnije i kultnije (Beau Travail), smislenije i uspjelije (Chocolat), kontroverznije i  subverzivnije (Trouble every day). Ipak, ostvarenje iz 2017., u nas prevedeno kao Isabellino sunce, nosi par zanimljivih atributa. Prije svega tu je naslovna uloga uvijek šarmantne i uvjerljive oskarovke Juliette Binoche pa film nikada ne odlazi u posvemašnji trash, iako mu naginje. Denis je za svoju junakinju, parišku slikaricu sklonu stalnoj potrazi za pravom ljubavi, okarakterizirala kao pomalo nestabilnu i nefokusirano iracionalnu, bez neke prave logike u ponašanju. Isabella je upravo to, oduzeta joj je sva legitimna logičnost i razumnost u ponašanju s muškarcima i iako nije prava očajnica, nije ni daleko od toga. Vječno u potrazi, ta samohrana majka održava afere i s bivšim mužem, ocem djeteta koje se u filmu ne pojavljuje, i sa samoživim bahatim oženjenim bankarom koji je usput užasno neatraktivan, i s poljuljanim i neodlučnim isto oženjenim glumcem, i sa neobrazovanim taksistom, i sa još sijasetom zanimljivih i manje zanimljivih muškaraca koji su tu ne zato jer je Isabella nimfomanka nego zato jer vjeruje da je upravo svaki sljedeći njena velika životna ljubav.

  Isabellino adolescentsko ponašanje (žena u kasnim 40-ima) pomalo je zabavno i smiješno, pomalo tragično i luckasto, ili kako reče redateljica Denis, lišeno logike. Denis ne voli pravila i utabane staze a ovaj film je doista nalik životu, pomalo nekoherentan i nelogičan, netradicionalan i neumoljiv, jer sudbina slikarice nije tu da bude razriješena nego je tu da se dokumentira nestalnost muško-ženskih očekivanja i stremljenja.

  

  Film je nastao po knjizi Ronalda Barthesa Ljubavni diskursi: Fragmenti iz 1977. godine. Nije doživio sjajne kritike niti hvalospjeve, niti to zaslužuje, no neke scene odaju da je to ipak djelo prekaljene i originalne autorice. Scena u kafeu s početka filma gdje se Isabellin bankar prema konobaru ponaša arogantno kao da je vlasnik svemira a konobar njegov rob, odaje svu bahatost jednog muškog sustava vrijednosti kada oni moraju dominirati u potrazi za lovom iliti ženkom. Scena u kojoj Isabelle ne priča nego se prepušta muzici u noćnoj vožnji taksija (tipično denisovski), scena u kojoj pleše na sjajnu At last Ette James, u baru gdje se združi sa Sylvanom (može naivnim značiti da je ista našla životnu ljubav, no naravno ništa od toga) te scene noćnog plakanja odaju duboku frustriranost i nesnalažljivost u emocionalnom kotlu današnje suvremene stvarnosti.

  Uzbiban je ritam života jedne umjetnice koja je u vječnoj ljubavnoj potrazi; ona je poput psa tragača, tartufara ili tragača za drogom, iska stalno nešto što neće dobiti. Neće dobiti jer niti je spremna niti to hoće niti to zbilja želi. Ona želi živjeti u iluziji koje u stvarnosti nema, pa vječno dotiče zid.

  Emocionalna retardiranost i neukost ide do te granice kiča i gole ironije u završnoj izvrsnoj sceni filma, gdje se u ulozi takozvane gatare ili ljubavnog savjetnika pojavljuje veliki francuski glumac Gerard Depardieu, čiji je junak i sam nestalan u ljubavi. On malo koketira s nesretnom Isabelle koja se nada da će joj on proreći sretnu budućnost iliti odgovoriti na pitanja na koja odgovora iskreno nema. Tako ona poput 11-godišnje djevojčice donosi slike muškaraca, ispituje tko je pravi i hoće li joj se netko opet vratiti. Kada joj savjetnik veli da mora raditi na sebi i svom unutarnjem suncu (originalni naslov filma je Un beau soleil intérieur ili Lijepo unutarnje sunce) ona ga na to priupita: aha a onda će mi se vratiti onaj 50- godišnjak, za kojeg je utuvila da joj je suđen.

  

  Krasna odjavna špica i razgovor Isabelle i savjetnika izvrstan je kraj filma koji otvara pitanja suvremenih odnosa u sredovječnim godinama, otvara pitanje muških i ženskih tendencija, želja i emancipacija, te stalno pitanje o tome rješava li stabilna emocionalna situacija sve životne probleme. Jer naša sirota Isabella bez muškaraca je izgubljena i samo čeka novoga koji joj opet donosi samu propast. Njezina frustracija sobom i muškarcima ide tako daleko da je najednom pali moć koja je zapravo nemoć, najednom ni sama ne zna što, a na trećem možda brižnost koju sama nema. Dok hodi svijetom deziluzionirana i očajna, ona neće tražiti svoje unutarnje sunce jer – budimo realni, to nitko od nje niti ne očekuje. Apsurd njezinih očekivanja skupa s apsurdom današnjeg svijeta dobitna su kombinacija u tom hororu muškaraca koje ona bira za sebe. I svaki je dobitak i svaki je gubitak. Kako se uzme.

  Denis se igra apsurdima emancipacije koja negdje nije uopće zaživjela, apsurdima određenih visokih godina koje ne znače ništa, i apsurdima očekivanja koja su zapravo kad se raskrinkaju dječja i cirkusantska. Ironija prema junakinji je istinita i nimalo zakukuljena, no junakinju ne žalimo niti joj se smijemo; možda katkad samo ovlaš podsmijehnemo. Binoche je odradila izvrstan posao nezrele sredovječne umjetnice, nespremne na stabilnost života, jer ona na prvu loptu ima sve: dobar izgled, zdravlje, karijeru umjetnice i dijete. S druge strane, izgubljena je poput klošarice koja svakodnevno kopa po smeću.

  

  Binoche je za ulogu Isabelle nominirana za najbolju žensku ulogu od strane Europske filmske akademije i glavne francuske nagrade César a film je 2017. otvorio Directors Fortnight sekciju na Filmskom festivalu u Cannnesu. Iako je podbacio u cjelini, otvara zanimljive, svakidašnje teme, ali na potpuno novi način. Ipak, redateljica Denis u konačnici može puno bolje.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 1. travnja 2025.

Piše:

Ivana
Perić