Izniman i drugačiji filmaš koji prodire u dubine ljudskog duha

Josip Visković (Zagreb, 1978.), hrvatski filmski redatelj, scenarist, producent i autor

• Postoje među nama ljudi gotovo nevidljivi, s ambicijama nepojmljivima ikome osim njima samima, ljudi nezainteresirani za uspjeh, nagrade, slavu, amputiranih taština, ljudi čije stvaralaštvo, posvećenost i svakodnevna dobrota nalikuju onima pustinjaka iz legendi. Oni nikad neće blistati na sjajnom papiru glamuroznih časopisa, oblačiti smokinge ni mahati zlatno-nakaradnim kipićima koji donose status, novac i biljeg uspjeha niti će ikoga zanimati njihov obiteljski život, ljubavne afere i poročna posrnuća. Kad nestanu, činit će se kao da nikad među nama nisu niti bili a njihov život široj će javnosti biti manje važan nego treptaj oka ili umoran zijev na kraju napornog dana.

  Josip Visković rođen je 1978. godine, a filmom se bavi od tinejdžerskih dana. Tijekom devedesetih u tandemu s kazališnim redateljem Mariom Kovačem pokreće u zagrebačkim alternativno-nezavisnim i ne samo umjetničkim krugovima Schmrtz Teatar koji svojim idiosinkratičnim, razularenim projektima istovremeno oduševljava anarhičnim i slobodi kaosa prepuštenim izvedbama ali i zgražava finije duhove skandaloznošću, šokantnošću i postaje prava ćuška društvenom ukusu (navest ću samo jedan ali znakovit primjer kada je glumac na pozornici jeo sendviče s fetusima vjerojatno ilegalno posuđenih s forenzičkog odjela Medicinskog faksa). A da je kakvom nevjerojatnom aleatorikom slučaja ušao u tankoćutne i pristojne svijesti ljubitelja Orašara i Ere s onoga svijeta, čija je estetska mjera repertoar Hrvatskog narodnog kazališta, bojim se da bi se u redovima za ulaznice, po hodnicima, parteru i ložama stegla mnoga grla u kravatama i povraćali mnogi želuci puni i skriveni ispod večernjih toaleta kulturnih kazališnih zaljubljenika. Iako je Schmrtz potrajao relativno kratko i bio sastavljen od tadašnjih srednjoškolaca, uspio se upisati u umjetničke pothvate ovoga grada i šire, izvedbama koje i danas žive u sjećanju mnogih tada mladih stanovnika a vremenom se poput tajne lozinke proširio među budućim generacijama.

  

  Nakon razlaza s Kovačem, obojica upisuju Akademiju dramske umjetnosti a Visković sudjeluje u pokretanju časopisa Nomad, piše filmske kritike i praktički na početku dvadesetih prima nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara Vladimir Vuković za najboljeg te godine. Na studiju filmske i televizijske režije Visković se vrlo brzo pokazuje kao talentirani autor čiji potencijal treba uzeti ozbiljno i njegovati. Prvi profesionalni film režira državnim ministarsko- kulturnim sredstvima. Nastao po scenariju Zorana Lazića i samog Viskovića, polusatni Ko živ ko mrtav nije nažalost uspio sasvim potvrditi talent i očekivanja mladog redatelja iako se usprkos relativnoj infantilnosti i stvaralačkoj zaigranosti već i u njemu primjećuju autorske crte i sklonosti Viskovićevih režijskih poteza i senzibiliteta. Čini mi se da je moguća neravnoteža estetskih i karakternih osobina i želja između Lazića i Viskovića kao scenarističkih partnera rezultirala filmom koji na trenutke pruža dojam raskoljenog djela u kojem dvije umjetničke vizije potkopavaju jedna drugu a nikako da pronađu harmoniju.

  Nakon ovog iskustva Visković se vraća u sjenu alternative te počinje voditi filmski studio unutar kulturnog centra Medika. Filmski studio Medika prostor je u sklopu Autonomnog kulturnog centra u Zagrebu koji od 2009. služi za filmska snimanja, projekcije, radionice i rezidencije. Kroz program radionice kratkog filma nastali su brojni kratki i jedan dugometražni igrani film, a studio je usto (ko)produkcijski podupirao brojne druge filmove i umjetničke projekte te održavao i radionice animacije, scenarija i montaže. Nešto prije toga Visković nekoliko godina surađuje s ekipom na godišnjoj manifestaciji Maraton kratkog filma. I dok se trudi brojne mlade filmske početnike zaraziti vlastitim entuzijazmom i poučiti osnovnim praksama iz kojih nastaje filmsko djelo – a mahom se radi o ne sasvim profesionalnim filmskim produkcijama ništavnih honorara, Visković radi na njihovim i vlastitim filmovima kao redatelj, scenarist, montažer, snimatelj, producent, glumac, tonac, glazbenik i asistent.

  

  Drugi film koji režira uz državnu potporu je Može neko bacit čik odozgo (2012.) u sklopu omnibusa Zagrebačke priče 2, a kao kratkometražni igrani film nagrađen je na festivalima u Acirealeu i Bukureštu. U ovom kratkom a slojevitošću, autentičnošću i nježnošću ispunjenom ostvarenju do izražaja konačno dolaze najbolje osobine Viskovićevog ljudskog i umjetničkog karaktera – nepretencioznost, proživljenost snimljenog iskustva, specifičan duh jedne generacije i jednog grada, čemu definitivno pridonosi hrabra odluka da za glumce uzme naturščike od kojih će Neven Aljinović Tot kasnije ostvariti zapaženu profesionalnu filmografiju.

  Uz Ime majke: Naranča Jasne Zastavniković i činjenici da Može netko bacit čik odozgo nije bez mana, smatram ga jednim od najboljih kratkometražnih ostvarenja u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji, filmom koji u četrnaest minuta gledatelju demonstrira kako naizgled obične i svakodnevne teme, priče koje se odvijaju između ljudi otkako je vremena i svih nas u rukama pronicljivog redatelja i kroz viziju autora svjesnog što, zašto i kako radi mogu pretvoriti u univerzalni izvještaj s prve crte egzistencijalne borbe, koji svim likovima pristupa s razumijevanjem i suosjećanjem, koji ne osuđuje i koji prikazuje prave ljude bez cinizma i zloće te im suprotstavlja blagost, poeziju svakodnevlja i stvaralački postupak koji nema i ne želi nam ništa ni prodati niti nas zaslijepiti stilskim akrobacijama i blještavim i razmetljivim potezima nego se pokazuje kao mali dar prijateljima i ostalim pripadnicima onog nevidljivog društva s početka teksta koje mađarski pisac László Krasznahorkai nadahnuto zove aristokracijom poraženih.

  Među najbolja nezavisna, bezbudžetna i samo zahvaljujući autorskom entuzijazmu realizirana Viskovićeva filmska djela sigurno bih uvrstio dva dokumentarca koji isprva funkcioniraju gotovo kao naknadno strukturiranje takozvanog found footagea to jest nađenog materijala i kao takvi nepažljivom gledatelju isprva pružaju varljiv dojam da su nastali iz nehaja i zaigranosti slučaja no radi se o pažljivo promišljenim dokumentarnim filmovima kojima se uz nekoliko kratkoigranih ostvarenja ovaj autor za sada dokazao kao izniman i drugačiji filmaš.

  

  Prvi od njih naslovljen je Zašto? i snimljen 2010. te prikazuje interakciju između samog redatelja Viskovića i povremenih snimatelja i protagonista ovog dokumentarca Gorana Vrbanića i Svena Gorjanca Fabića s glavnim likom Đokom Stipanovićem u neimenovanom baranjskom selu ispred lokalnog dućana. Ono što počinje kao slučajni susret pripitih došljaka i pijanog Srbina odnosno neprijateljskog ratnog veterana s očitim post-traumatskim stresnim sindromom ubrzo prerasta u intimnu ispovijest jednog oštećenog i inteligentnog čovjeka kojem je budućnost oduzeta u osamnaestoj godini kada je unovačen u vojsku Srpske krajine te zatim osamnaest mjeseci sijao mine, ubio zapovjednika svoje jedinice vlastitom lijenošću i poslije rata uzgajao marihuanu da bi konačni udarac u egzistencijalni pleksus i mentalno zdravlje primio odnosno zadao sam, ubivši svoju djevojku pijano se igrajući poluautomatskom puškom AK-47 i to banalno i početnički zaboravivši na metak u cijevi. Slijedi bijeg, zatvor, psihijatri, dijagnoze, fizičko i psihološko nasilje onih koji su ga trebali liječiti i pokušati rehabilitirati – niz katastrofa sručenih na već sasvim uništenog čovjeka.

  Visković pušta Đoku da izbaci iz sebe nakupljene frustracije, grižnje savjesti, gnjev usmjeren protiv rata, oružja, vojski, nacija, sustava i mnogo bijesa posebno rezerviranog za kapitalističko ekonomsko uređenje. Pred kraj dva se člana filmske ekipe sve više uključuju u razgovor s glavnim protagonistom, atmosfera je povišena, viče se i pjeni, pijanstvo i nesuvislost obuzima i snimanog i filmaše, samo Visković ostaje miran usred oluje i privodi ovaj mučan, spontan i poučan film kraju, ostavljajući gledatelja s mnogim neodgovorenim pitanjima te mučninom pred bezbrojnim životima naivnih mladića koje je uništila beznačajna činjenica da su rođeni kao pripadnici određene nacije i upravo na vrijeme da ih se baci u stroj za mljevenje ljudskosti i proizvodnju smrti, što povjesničari danas zovu ratovima na području bivše Jugoslavije.        

  Drugi Viskovićev dokumentaristički rad Mi se time bavimo u potpunosti je njegovo djelo jer je i snimatelj i montažer i redatelj, što je i prirodno s obzirom na temu kojom se bavi. Film kroz autorov karakteristični humor prepun empatije i dobronamjerne ironije pokazuje gostovanje kuglačkog tima na nekom širem, društvu skroz nebitnom natjecanju te iz perspektive njihovih na prste dvije ruke jedva moguće nabrojanih navijača koji ih sa tribine prate kao da se radi u najmanju ruku o finalu svjetskog nogometnog prvenstva. I ovdje do izražaja dolazi Viskovićev apartni, svakom masovnom mišljenju, zanosu i strasti suprotstavljen stav i sumnja, što je izvrsna metafora i za poziciju umjetnika kao osamljenog pojedinca izvan gomile, mjesto na kojem je možda hladnije ali barem postoji sloboda pokreta i misli i gdje definitivno ne zaudara znoj i ne guši mentalitet gomile često spremne na linč. To je mjesto daleko od rezervata društvenih konvencija, zakona, konformizma i onog što se smatra normalnošću, mjesto otpadnika i marginalaca koje Josip Visković gotovo instinktivno i bez iznimke zauzima.

  

  Iako to nije jamstvo kvalitete, Josip Visković pripada onoj rijetkoj vrsti umjetnika kojima je zaista najvažnija sama stvar koju rade a sve ono što inače okružuje i privlači ljude filmskoj karijeri – slava, putovanja, crveni tepisi i novac, nemaju nikakve veze niti bi trebali. On će filmove snimati dok hoda i diše i ne zahvaljujući financijskoj konstrukciji sklepanoj novcem poreznih obveznika.

  Bez potpore je režirao još mnogo filmova, spotova, videoradova u sklopu kazališnih predstava i multimedijalnih projekata, a od 2014. filmove snima prvenstveno u Italiji i to većinom uz pomoć po sličnosti povezanih entuzijasta i svi oni bez obzira na uspjelost konačnog uratka pršte ljubavlju prema ljudima i prema umjetnosti koja je u zadnjih stotinjak godina stvorila novi međunarodni jezik, omogućila upoznavanje i zbližavanje različitih kultura i tradicija i pretvorila se u zajednički pothvat onoga što unatoč neoliberalnom kapitalizmu i njegovoj globalnoj dominaciji predstavlja ono najbolje u svima nama, ono ljudsko što se ne može kupiti, što se ne bi smjelo prodavati i što teče zajedničkim krvotokom čovječanstva. Neću nabrajati druge filmove kojima me već desetljećima oduševljava ovaj filmaš. Koga zanima, može ih pronaći. Ono što ću za kraj spomenuti stara je izreka da je tvoje samo ono što daš, a Josip Visković dao nam je puno i nadam se da nikad neće prestati.

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 23. travnja 2025.

Piše:

Nikola
Strašek