Petokraka u raljama orlove glave

21. ZagrebDox – Međunarodni festival dokumentarnog filma, 30. ožujka - 6. travnja 2025.: Međunarodna konkurencija

• 

  Na pitanje koje ličnosti iz ruske prošlosti cijeni jedan od protagonista nagrađenog dokumentarca međunarodne konkurencije Gospodin Nitko protiv Putina, inače učitelj povijesti u osnovnoj školi malog uralskog mjesta Karabaša, navodi ime Pavela Sudoplatova. Imenjak suredatelja tog filma – Pavela Paše Talankina, kao i spomenutog učitelja Pavela Abdulmanova, bio je časnik NKVD-a i Staljinov egzekutor od povjerenja. Organizirao je meksički atentat pijukom na Trockoga, radikalnog kritičara Staljina, premda je u bliskoj prošlosti bio jednako okrutan kao i Laštioc, što je bio jedan od Staljinovih nadimaka jer je, kako tvrdi Aleksandar Solženjicin, nalikovao gruzijskim čistačima cipela.

  Dva aktera istoga imena – Pavel – dijametralnih su sudbina. Prvi (Talankin) po funkciji „organizator i snimatelj školskih ceremonija“ na kraju filma bježi iz Rusije jer potkopava militarizaciju sustava u kojem radi, dočim je drugi (Abdulmanov) odlikovan kao „najomiljeniji“ učitelj te mu je tom prigodom dodijeljen i novi stan. (On je tijekom jednog od demagoških istupa učenicima zorno predstavio prekid dotoka ruskih energenata u Europu – metaforom o tome kako će se francuski državljani, umjesto vožnje u automobilima, vratiti u doba mušketira.) Dansko-češka koprodukcija (redatelj je David Borenstein) temelji se na snimkama školskog videografera koje je isti (Paša) ilegalno prenio u Europu. Snimke školske svakodnevice – počevši od njegove kancelarije, nastave u učionicama, priredbi, postepene militarizacije programa i učenika, privremenog otkaza na funkciju „organizatora ceremonija“, izvanškolske potpore „specijalnom ratu“ od strane žitelja Karabaša, povratka na staro radno mjesto, do novačenja njegovih školskih kolega i bivših učenika osnovne škole itd. – snimatelj i ujedno suredatelj dopunjavao je vlastitim opservacijama i nedoumicama. Kao službeni izvjestitelj školskih događanja mogao je nesmetano snimati unutar same institucije i izvan nje. Sve do trenutka kada je zaoštrena retorika službene vlasti kako bi održala borbeni moral kod odraslog stanovništva, a posebice maloljetnika koje socijalno usklađuju propagandnim modelima iz ruske prošlosti.

  Paša u jednom trenutku aktualno stanje uspoređuje s boljševičkom prošlošću u kojoj je mladež vježbala komsomolsko jedinstvo. Simbol Putinova „dječjeg pokreta“ crvena je marama oko vrata, a umjesto partizanske kape crvena je beretka na kojoj se vije petokraka u raljama orlove glave. (Ptičji predator u podlozi, bez ikakve dvojbe, ratnog je pedigrea.) Zanimljivo je kako u Pašinom video-dnevniku nema ni traga fizičkom maltretiranju ruskih učenika korištenog u mozaik-filmu Manifesto, koji je prije dvije godine dobio (zasluženo) glavnu nagradu 19. Zagrebdoxa. Autor ili autorica pod pseudonimom Angie Vinchito poslužio/la se mrežnim postovima ruskih maloljetnika o njihovim školskim i izvanškolskim pothvatima desetak godina unatrag. Već je tada stupanj brutalnosti u ruskim školama trebao poslužiti kao upozorenje na društvo koje „pedagogijom batine“ ne mari za mlitave društvene standarde Europske zajednice. Ista zajednica vrlo sporo ili nikako ne razumije brutalnu poruku, smatrajući kako je nagrađivanje filmova sličnog profila dovoljno snažna poruka, upućena između ostaloga i šarenoj zajednici koja se prostire istočno i zapadno od Urala. Aktualni film o maloj zajednici na jugu Uralskog gorja diskretniji je, Pašin osobni medijski otpor ratnoj propagandi u Rusiji, a žiriju ZagrebDoxa čini se kako nije preostalo ništa drugo nego nastaviti sa zacrtanom linijom nagrađivanja sličnih, politički korektnih programa.

  U takvim se okolnostima nagrada može čitati i kao podrška ideološkoj kritici zajednice koja djecu oprema simbolom „petokrake u raljama orlove glave“. Navedenim ih obilježjem društvo priprema za dugogodišnju vojnu koristeći pritom akumuliranu energiju povijesnog simbola (petokrake) pod kojim je svojedobno instaliran „arhipelag gulag“, a brojne su druge zajednice (pa i one balkanske) desetljećima bile intelektualno i fizički zlostavljane. (Produkciju filma podržala je europska zajednica zahvaljujući tomu što se Paša naivno javio na post kojim „europski dokumentaristi“ mame pojedince na suradnju.)

  

  U festivalskoj se konkurenciji našao još jedan disidentski film koji otkriva razmjere i posljedice komunističkog upravljanja društvom. Zajednica je tisućama kilometara udaljena od Urala, međutim metode maltretiranja intelektualaca (čitaj: filmaša) nisu daleko od ruskog uzora. U kubanskom nezavisnom filmu Crónicas del absurdo (Kronike apsurda) djelatnik tajne policije izjavljuje kako je zaposlenik „pete najučinkovitije policije na svijetu.“ Izjavljuje to tijekom obavijesnog razgovora s fotografom Javierom Casoom, bliskim suradnikom redatelja Kronika (Miguel Coyula) i glavne protagonistice filma, kazališne redateljice i glumice Lynn Cruz. Njih dvoje, Lynn i Miguel, pod konstantnim su nadzorom policijskih operativaca jer ih smatraju opasnim elementima po opstojnost Castrove (Fidel) revolucionarne misli, premda će se iduće godine proslaviti deseta obljetnica njegove smrti.

  Film je prošao ispod radara zagrebačkog žirija, vjerojatno iz dva razloga. Prvi je njegova prostorna udaljenost od europske svakidašnjice – ruski sindrom je znatno bliži i stoga pogubniji – a drugi je dosad neviđena filmska metoda koju bi se moglo kategorizirati antifilmskom. Pogotovo za doba kada je računalna tehnologija nadmašila očekivanja njezinih najoptimističnijih korisnika. Dox se sastoji od potajno snimljenih razgovora glumice, redatelja i službenog fotografa s predstavnicima državnih institucija (kazališta, bolnice, sudnice…) i represivnih organa, bez vizualnog kontakta, samo audio materijal. Umjesto doks-standarda po kojem sudionici izravno gledaju u kameru, Lynn i Cruz se služe avatarima, statičnim fotografijama protagonista (ne svih) i zamjenskim, ekspresivnim portretima slikarice Antonije Eiriz, čija su platna smatrana štetnima po revolucionarni duh kubanske stvarnosti krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća.

  Na crnoj podlozi ispod manje ili više animiranih portreta redatelj i njegova suradnica bombardiraju publiku bijelim, engleskim tekstom različite veličine. Dimenzija slova na ekranu, čini se, razmjerna je sugestivnosti izjava pojedinih sudionika razgovora. Okolnosti su, dakle, profilirale filmsku metodu otpora postfidelovskoj zajednici. Zagrebačka je publika tako bila u prigodi pratiti zbivanja animirana u duhu revolucionarnih grafita i plakata. Bila je u prigodi upoznati se s opetovanim otkazima Lynn Cruz i njezinim vraćanjem u kazališni ansambl, njezinim sudskim procesom, traljavim tretmanom njezina oca u bolničkoj ustanovi u kojoj umire pod sumnjivim okolnostima…

  U jednom se trenutku u radnju upliće i Tania Bruguera, umjetnica koja je instalacijama i performansima kritizirala Castrov režim. Okosnica doksa je promocija i zajednički rad Lynn i Miguela na filmu Corazón Azul (Plavo srce, 2021) kojeg su kubanske vlasti nastojale cenzurirati „bez ostatka“ jer je Castro u njemu predstavljen kao „genetički inženjer novoga čovjeka.“ Na kraju im to nije uspjelo kao što „petoj najmoćnijoj policiji svijeta“ nije pošlo za rukom pronaći drugi mobilni uređaj (skriven pod košuljom) kojim je fotograf Caso snimio razgovor s razmetljivim operativcem. Desetak dana prije nego što će primiti nagradu u kategoriji Envision na amsterdamskom festivalu (IDFA, 2024), Miguel je u intervjuu naveo kako je previd s mobitelom kubansku tajnu službu nagnao na rigoroznije mjere nadzora.

  

  I poljski se predstavnik na festivalu okoristio tajnim službama. Godina u životu zemlje (Rok z życia kraju) Tomasza Wolskog drugi je nastavak njegova fokusa na brutalne postupke tajne policije i njenih nalogodavaca tijekom poljskih nemira početkom osamdesetih. Film se sastoji od arhivskih snimaka tajne policije (crno-bijelih pretežno) na kojima njezini uniformirani i civilnim odjelima prikriveni djelatnici fizički zlostavljaju pojedince u gradovima poljskog sjevera. Filmski je metar montiran isključivo od arhivskog materijala koji uključuje i TV obraćanja komunističkog lidera Wojciecha Jaruzelskog u doba sindikalnog pokreta Solidarność, također i socijalističku svakodnevicu s redovima ispred, primjerice, prodavaonica cipela zbog nestašice banalnog civilizacijskog artikla…

  Prije tri godine na 18. ZagrebDoxu isti je redatelj sudjelovao u međunarodnoj konkurenciji s naslovom 1970. U njemu je, vjerojatno zbog šturog vizualnog materijala – domogao se samo zvučnih zapisa –  animirao lutke kako bi medijski potkrijepio tajne razgovore komunističkih oficira za krizne situacije. Na kraju je pobrojio žrtve uličnih nemira zbog loše procjene načelnika represivnog aparata, zaključivši doks s podatkom kako je većina njih smijenjeno ili su kasnije osuđeni na smiješno kratke zatvorske kazne. U novom doksu Wolskom više nisu bile potrebne lutke kako bi na velikom ekranu predstavio sindikalni otpor sumornom društvenom proizvodu komunističkih birokrata i lidera.

  Dakako, nisu svi naslovi u međunarodnoj konkurenciji bili obilježeni kao disidentski proizvod, što je automatski nosilo prednost na festivalima poput zagrebačkog ili amsterdamskog. Sumiranjem profila doks-filmova u konkurenciji za nagrade primjetljivo je kako je među njima prevladavala dnevnička ili video-epistolarna forma. Ona se čak uvukla u regionalnu konkurenciju s obzirom na to da je glavna nagrada u tom resoru dodijeljena intimnoj komunikaciji redateljice (Dalija Dozet) i mrtvoga oca pod nazivom Lekcije mog tate. Dalija je u sat vremena, zapravo, sortirala video-ostavštinu vlastitog oca za koju nije marila u vremenima kada je nastajala. Njezin je otac bio opsjednut snimanjem svih segmenata obiteljske svakodnevice i šire, bez namjere da išta učini s nepreglednim brojem videokazeta.

  

  I redateljica Areeb Zuaiter (iz međunarodne selekcije) u naslovu Yalla Parkour vodi mrtvu komunikaciju s majkom dok nastoji pomoći mladom Ahmedu, zarobljenom u pojasu Gaze. Zahtjevan projekt, jer je paralelno umrežio tri različite lokacije: američko tlo s kojega redateljica na računalu promatra visokorizičnu gimnastiku Ahmeda i ekipe, devastirani pojas Gaze u kojem Ahmed i društvo parkour vratolomijama izazivaju sudbinu te kazalište i gimnastičku dvoranu u Švedskoj u kojoj Ahmed, napokon, skandinavsku mladež podučava sličnim vještinama.

  Doks je atraktivan po snimkama vratolomija koje palestinski tinejdžeri izvode na građevinama napuštenog aerodroma, zapuštenom groblju, pustinjskom pijesku i razorenim zgradama. Posebice je uznemirujuća snimka Jinjija koji se penje po rešetkastoj fasadi visoke zgrade i pada na tlo neposredno prije nego je dosegnuo njezin gornji rub. Njegova ekipa tvrdi kako je polomio pedesetak kostiju, ostao živ te je u kritičnom stanju tjedan dana čekao da ga puste iz pojasa kako bi se liječio u Jeruzalemu. Pored toga što redateljica palestinskog podrijetla video-pismom zahvaljuje pokojnoj majci što ju je maknula iz „pustinjskog kaveza“, film prati komplicirane procedure koje pojedinci prolaze ne bi li izašli iz njega. Među njima je i strpljivi Ahmed. Nakon što je ipak napustio Gazu (na koncu ilegalno) redateljici je ustupio snimke ranih vratolomija – čini se kako je parkour njemu i ekipi bila metoda opstanka u pojasu bez budućnosti. Na snimkama se vide neuspjele zračne akrobacije nakon kojih je u dva navrata gubio svijest te izazvao potrese mozga. Društveni paradoks je u tome što su mu švedski dokumenti omogućili povratak u pojas, bez procedura, i jednako tako izlazak iz njega.

  

  Da su humano devastirani prostori uz video-epistolarnu formu bili presudni za selekcioniranje u međunarodnu kategoriju potvrđuje i slučaj redateljice Alise Kovalenko. Ona s prve linije ukrajinske fronte piše i šalje poetične poruke petogodišnjem sinu u filmu Dragi Théo. Poruke su pesimističnije na koncu filma jer, kako Alisa poručuje, harkovska ofenziva „nije išla prema očekivanjima.“ Video-dnevnik s fronte zaključuje razorenom bazom za povremeni odmor i portretima preminulih suboraca s kojima je dijelila teške i manje teške trenutke protuvojne.

  Redateljica Maša Černaja u Krhotinama (Oskolky) sprema se napustiti Rusiju te usput bilježi ilegalnu underground scenu na kojoj, osim agresivne glazbe, prati i boksačke mečeve mladića. Njihove su šake oružje opremljeno crvenim i plavim rukavicama, u mečevima nema milosti za protivnika, a kako će se na koncu pokazati, nitko od njih pa ni publika nisu zainteresirani za vjerojatnu smrt na bojišnici. Mašino društvo kalkulira u kom smjeru izbjeći posljedice rata, jer opcije su brojne – od Armenije do Argentine. Njezine video-krhotine po mnogočemu su bliske video-lekcijama Dalije Dozet. S tom razlikom što je središnji fokus subjektivne kamere oproštaj od teško bolesne majke, njezina smrt i kremiranje fizičkoga tijela.

  I taj bi se naslov mogao podvesti pod disidentski, pogotovo na kraju kada kćer Maša otvoreno napada oca zbog snishodljivog stava spram Putinova režima. (Negdje u središnjem dijelu doksa tijekom underground koncerta upečatljiva je snimka djevojke u pozi psa koju na uzici vodi mladi panker. Brutalni simbol tipično je ruski. Dijametralno je suprotan europskim, naglašeno feminističkim, primjerice u konceptualnoj praksi Valie Export koja je na uzici 1969. ulicom vodila austrijskog kolegu Petera Weibela, ili Poljakinje Katarzyne Kozyre koja je 2005. reinterpretirala „pseću zapregu“ Lou Salomé. Na fotografiji iz 19. stoljeća na uloge pasa pristali su njemački filozofi Paul Rée i Friedrich Nietzsche.)

  

  U pratećoj dokumentaciji festivala stoji kako se Mašino švrljanje krhotinama ruske stvarnosti može shvatiti kao svojevrsna „unutarnja emigracija“ autorice. Na bliskoj duhovnoj frekvenciji opstoje još dva filma iz međunarodne  konkurencije. Oba su proizvodi redateljica. Prvi je Shahid Iranke Narges Kalhor u njemačkoj produkciji, drugi je kinesko-američki proizvod Protjerivačica ljubavnica (Mistress Dispeller) autorice Elizabeth Lo.

  Iranka u hibridnoj formi mjuzikla, dokumentarca i igranih sekvenci nastoji proniknuti u vlastitu genetičku pretpovijest kako bi otklonila naslijeđen dodatak prezimenu – Shahid ili u prijevodu „mučenik“. Pritom mora zadovoljiti ili zaobići psihološke zamke njemačke birokracije. Proces psihološke evaluacije obavlja ritualno, okružena plesačima u crnom i sekvencama obrnutog kretanja – svakog jutra tijekom izlaska iz stana okružena je šestorkom koja izvodi tajanstvenu koreografiju i susreće pojedince koji se kreću natraške, neprirodno, u obrnutom smjeru.

  Drugim riječima, tijekom medijskog putovanja više od stoljeća duboko u iransku prošlost ona je ta koja ide u obrnutom smjeru pa će na kraju hibridnih filmskih peripetija doći do zapanjujuće činjenice: premda je ubijen u atentatu, njezin pradjed nije krivac za dodatak „Shahid“ prezimenu, nego je njezina prabaka izvela presudni manevar s identitetom ne bi li otklonila nepovoljan položaj udovice u perzijskoj zajednici početkom 20. stoljeća. Nakon tog otkrića dnevni ritual mijenja predznak: umjesto muških plesača prateći ansambl redateljice (glumi je Baharak Abdolifard) čine žene u crnim odorama.

  Drugi, kinesko-američki sadržaj manje je tajanstven iako bi se po naslovu (Protjerivačica ljubavnica) moglo pretpostaviti kako sugerira stanovitu mjeru ljubavnog egzorcizma. Film se sastoji od niza razgovora pred statičnim objektivom kamere tijekom kojih četvero protagonista – sredovječna žena, suprug, mlada ljubavnica i iskusna koordinatorica egzorcizma – na krajnje hladan i za zapadnu civilizaciju neuobičajeno staložen način razvrgavaju međusobni odnos koji bi se mogao podvesti pod francusku ljubavnu frazu ménage a trois. S obzirom na gotovo neemotivni odnos svih sudionika, nije čudno što su svi dobrovoljno pristali na filmski režim susreta. Pored toga što taj doks upućuje na „rastuću industriju rastjerivanja ljubavnica“ u kineskom društvu, kako stoji u pratećem festivalskom tekstu, treba uvažiti i drugu stranu medijske realnosti koja otkriva visoku razinu robotiziranog ponašanja kod azijatske populacije.

  

  21. izdanje ZagrebDoxa pamtit će se po premoćnom broju redateljica, pogotovo u međunarodnoj konkurenciji, pa je razumljivo kako je većina festivalskih nagrada otišlo ženama. Pamtit će se po doks-izvještajima s dva ratišta, u Gazi i Ukrajini, svakako po dugom kadru iz kabine kamiona u višestruko nagrađivanom filmu ukrajinske redateljice Olhae Zhurbae Tiha zemlja sporo gori (Пісні землі, що повільно горить). Samo zvuk motora, vozilo se kreće cestom kroz provincijsko naselje, sivi je i sumoran dan, brojni žitelji kleče uz cestu ili se spremaju na taj čin i to traje, traje i traje…

  ©Željko Kipke, FILMOVI.hr, 18. travnja 2025.

Piše:

Željko
Kipke