Adolescentski zločin i provokativno propitivanje roditeljske krivnje
Adolescence, red. Philip Barantini, mini-serija, UK, Netflix, 2025.
-
Redatelj Philip Barantini u seriji Adolescence (2025) primjenjuje postupak koji je već koristio u hvaljenom filmu Boiling Point iz 2021. godine – snimanje materijala u jednom kadru. Ostvarenje s recentnom serijom dijeli još jedno zajedničko obilježje, a posrijedi je britanski glumac Stephen Graham, koji je u redateljevu filmu glumio chefa na rubu živčanoga sloma u napucanom restoranu. U Adolescence Graham nije samo jedan od glavnih glumaca, nego je potpisan i kao suautor te suscenarist zajedno s uglednim britanskim dramatičarom i scenaristom Jackom Thorneom (Wonder, Enola Holmes, Radioactive, His Dark Materials). Potonjem je ovo drugi projekt visokoga profila koji je radio za Netflix u kratkom vremenu jer je prije nekoliko tjedana premijeru imala vrlo dobra britanska miniserija Toxic Town (2025). Za razliku od spomenute ekofikcije, analizirana serija stilski je i oblikotvorno, a snimana unutar bogate tradicije formata britanskih miniserija, poprilično dramaturški i režijski neortodoksna.
Posljednjih se desetljeća neprestano naglašavalo da živimo u dobu kvalitete televizije ili novoga zlatnoga doba te da se većina relevantnih stvari u mainstreamu time odvija u serijalnom formatu a ne u domeni dugometražnoga igranoga filma. Danas međutim nije teško uočiti neosporne znakove polaganoga zamora pa se dobar dio suvremene serijalne produkcije počeo šablonski oslanjati na narativne, stilske i idejne strategije kvalitetne televizije kako bi stvorio dojam respektabilnosti. Isto tako treba spomenuti da televizijske serije rijetko kada pribjegavaju radikalnom eksperimentiranju jer ipak vode brigu o potencijalnom gledatelju, što je rezultat povijesti prikazivačkoga medija koji je primarno bio usmjeren na publiku. S obzirom na spomenute znakove zamora, Adolescence u stilskom i tematskom planu, posebice u tretmanu teme, pokazuje znakove inovativnosti.
Autorska epika razmatrane serije, na tragu filma Boling Point, koristi postupak koji bismo danas teško mogli nazvati originalnim, ali ga svakako primjenjuje u dramaturški opravdane svrhe, odnosno kako bi postigli određene psihološke i doživljajne učinke. Premisa djela vrlo je jednostavna te nas na prvu dovodi u okrilje kriminalističkoga žanra. Jednoga jutra policija nasilno upada u stan prosječe britanske radničke obitelji i hapsi trinaestogodišnjeg osnovnoškolca Jamieja Millera (Owen Cooper) na neopisivi šok njegovih roditelja Eddieja (Stephen Graham) i Mande (Christine Tremarco) te sestre Lise (Amelie Pease).
Barantini pritom priču otvara mirno: u autu sjede rano ujutro policijski partneri Luke Bascombe (Ashley Walters) i Misha Frank (FayeMarsay) te razgovaraju o banalnostima svakodnevnoga života. Prolog namjerno gledatelja navodi na krivi trag, što je često korištena strategija u seriji, nakon čega slijedi frenetičan niz događaja koji je sniman u jednom kadru, što je postupak koji se dosljedno primjenjuje kroz četiri epizode te doprinosi stilskoj i vizualnoj ujednačenosti cjeline.
Uvodni je segment, dakle razgovor policajaca u autu te hapšenje dječaka i njegovo posljedično odvođenje u policijsku postaju, dramaturški precizno postavljen kako bi se upravljalo gledateljevim očekivanjima i doživljajem. U početku gledatelj ne saznaje koji je prijestup dječak napravio pa cijela prva epizoda, koja se većinom odvija u policijskoj postaji koja obrađuje uhićenoga, kao da predstavlja pripremu za postavljanje motivacije za daljnji razvoj radnje. Roditelji ne znaju zašto je Jamie uhićen, izloženi su zamornom i neizvjesnom čekanju, dolazi odvjetnik kojega policija tek treba brifirati o slučaju, dječak je podvrgnut mukotrpnom i mučnom pretresu, no temeljno pitanje – što je učinio – ostaje neodgovoreno do posljednje četvrtine epizode. Tada serija dodatno skreće u kriminalističke vode, no autorska ekipa ponovno iznevjerava gledateljeva očekivanja. Logika nas takvih priča navodi na pomisao da je dječak zasigurno pogrešno uhićen za zločin koji nije počinio te da je posrijedi neka vrsta zabune, što će daljnji tijek istrage pokazati, no u završnici prve epizode takve su primisli potkopane.
Adolescence stoga dramaturški ima vrlo neortodoksnu strukturu koja ne razvija gradacijski temeljnu priču niti je ona kriminalističke prirode. Prema zakonitostima kriminalističkoga žanra, svi događaji koji bi trebali stvarati napetost unaprijed su nam s razlogom otkriveni. Stoga naoko kriminalistički okvir postoji kako bi se iznijela jedna sasvim druga vrsta radnje, koja je psihološki usmjerena. Time svaka epizoda ne predstavlja razvojni slijed nego govori o pojedinom aspektu učinka Jamiejeva čina kako na njega, tako i na njegovu okolinu.
U prvoj se epizodi izravno i sirovo prikazuje policijski sustav te njegovo postupanje prema uhićenom i članovima njegove obitelji. Detaljno i bez ustezanja oslikava procedure u policijskoj postaji koje nisu ugodne kako prijestupniku i njegovoj obitelji, tako niti policijskim, socijalnim i medicinskim djelatnicima. Pritom redatelj izvrsno gradi kaotičnu atmosferu te prikazuje svijest likova koji su se našli u za njih neopisivoj situaciji. Odluka da se snima u jednom kadru te da se koristi dinamična kamera, u ovom slučaju steadicam, odlično naglašava mučnost situacije, težinu koju roditelji osjećaju, kao i kaotična jutarnja zbivanja. Redatelj je pritom vrlo sugestivan u hvatanju facijalnih ekspresija glumaca na čijim se licima uvjerljivo ocrtava paleta različitih, često proturječnih emocija.
Druga epizoda premješta fokus s događaja u policijskoj stanici, Jamieja i njegovih roditelja te pravnika, na dječakovu školu koju Bascombe i Frank posjećuju ne bi li ušli u trag predmetu kojim je počinjen zločin te razotkrili eventualni motiv. Barantini primjenjuje isti postupak kao u prethodnoj epizodi, no sada s drugačijim učinkom. Škola je prikazana kao mikrokozmos s vlastitim pravilima i hijerarhijama, gdje su odrasli autsajderi iz drugoga vremena, koji ne razumiju digitalno doba te nove načine socijalizacije kao i zlostavljanje koje je ono omogućilo. Efektno je prikazano lutanje detektiva kroz školsko dvorište i hodnike, što poprima obrise labirinta u doslovnom i prenesenom značenju riječi, gdje zbog generacijskoga jaza odrasli bivaju sasvim pogubljeni i dezorijentirani u svijetu mladih.
Treća epizoda ujedno je i najbolja. Odvija se u psihijatrijskoj bolnici te je u potpunosti usmjerena na razgovor Jamieja i psihijatrice Brioni Ariston (izvrsna Erin Doherty). Redatelj odlično postavlja promjenjivu narav njihova odnosa te epizodu u potpunosti razvija kroz dinamiku verbalne izmjene pacijenta i liječnika. Pritom je radnja svedena na minimum, a naglasak je stavljen na psihološko ocrtavanje. Kamera iz ruke te činjenica da je cjelina ponovno snimljena u jednom kadru izvrsno dočaravaju promjene u dinamici relacije te stvaraju mučnu i klaustrofobičnu atmosferu. Zatvorenost prostora (jedna soba) sugerira statičnost, ali kamera kroja neprestano kruži oko likova te izravno naglašava facijalnu ekspresivnost uvjerljivo ocrtava njihova unutarnja previranja kao i ambivalentnost samih likova. Jamie više nije prestrašeni dječak nego se njegova raspoloženja kreću u rasponu od ranjivosti do agresivnosti i paranoje. Psihijatrica pak nastoji pronaći racionalni uzrok za dječakov čin pa stereotipno nastoji graditi narativ o mizoginiji kroz dječakov odnos s ocem.
U četvrtom je nastavku u središtu razmatranja obitelj Miller te se prikazuje kako je Jamiejev čin utjecao na njihove međusobne odnose i svakodnevni život, a tijekom jednoga dana koji je ujedno i Eddiejev rođendan. Obitelj posrće pod teretom krivnje, napose roditelji koji se pitaju što su učinili krivo i gdje je zakazao njihov odgoj. Usporedno se prati i odnos zajednice prema Millerovima te kako se nose s osudama okoline. Kamera iz ruke te činjenica da je epizoda ponovno snimana u jednom kadru stvaraju dojam kaotičnoga dana tijekom kojega se nastoji očuvati obiteljsko zajedništvo, a pritom se članovi obitelji moraju nositi i s predrasudama susjeda. Međutim, kao i u prethodnim epizodama, naglasak nije na vanjskoj radnji koja je reducirana, nego na ocrtavanju proživljavanja likova te njihovim proturječnim osjećajima.
Adolescence tako u suodnos dovodi nekoliko sustava koji su isprepleteni i povezani dječakovim činom – policijsko-pravni, školski, medicinski (psihijatrijski) te obiteljski, kako bi se prikazalo na koji način oni filtriraju i poimaju počinitelja i njegovu krivnju.
Serija intrigantno i provokativno propituje koncept roditeljske krivnje te otvara pitanje socijalizacije izvan obiteljskoga doma te utjecaja društvenih mreža te društva općenito na obrazovanje sebstva. Sustavi zlostavljanja postaju obuhvatniji zbog interneta, a društvene mreže, u dosluhu s narcističkom kulturom koja naglasak stavlja na površinsku sliku, dakle izgled i imidž, dodatno potencira nesigurnosti ljudi koji odrastaju. Adolescence odlično i bolno prikazuje korijene suvremene toksične muškosti koji nisu došli iz obiteljskoga doma. Dječak je odrastao u normalnom domu te nema jednostavnoga odgovora zašto je počinio to što je počinio, što seriji daje prije potrebnu dozu ozbiljnosti i višeslojnosti u pristupu kompleksnom materijalu.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. travnja 2025.
