Dobar vojnik filma

Nenad Puhovski (Zagreb, 29. travnja 1949.), hrvatski filmski, televizijski i kazališni redatelj, producent i scenarist

• 

  Na svijetu u svakom trenutku i u svakoj generaciji postoji 36 pravednih ljudi. Mogu biti bilo tko od nas. Ni oni ne znaju da su jedan od trideset i šest. U trenutku smrti jednog od njih drugi odmah stupa na njegovo mjesto. Kada ih ne bi bilo, Bog bi ostao bez razloga da održava svijet. Oni ne znajući postoje i kao mjesečari sobom iskupljuju čovječanstvo. Rasuti svijetom, neopterećeni religijom u kojoj su rođeni, oni žive i umiru kao obični ljudi. Ali na njihovim je nesvjesnim plećima savjest ljudska. Oni osjećaju patnje, bol, tuge. Prizivaju ih katastrofe, ratovi, umnožena nesreća. Jedan od njih bit će mesija čiji dolazak čekamo.

  Ova legenda potiče navodno još iz Ozirisovog vremena i starog Egipta no održala se i do nas stiže putem Talmuda i kabale. Logika ove legende nadovezuje se na izreku: „Spasi jedan život, spasio si svijet“ i traži od svakog da živi i prema drugima se ponaša s poštovanjem, bez nasilja i zlobe. Jer, tko zna, možda je upravo starica kojoj se niste digli u tramvaju ili beskućnik kojem niste dali sitniš iz džepa jedan od trideset šestorice i vaše će ponašanje – ma kako neznatno, biti razmatrano kada će Bog odlučivati o sudbini ljudi i svijeta. Na koju god stranu rasprave o Bogu stali, postoje dobri ljudi koji u tragičnim, mračnim vremenima budu spremni žrtvovati sebe da bi pomogli drugima.

  

  Dugo se nisam sjetio priče o trideset i šestorici. Više se čak ni ne sjećam gdje sam na nju naišao – kod Filipa Davida? Kiša? Borgesa? Nije važno. Zaboravljamo s namjerom, kao i što pamtimo ono važno. A važan mi je bio osjećaj dubokog uvida u moral, u etiku i metafiziku, u prirodu čovječju. I još važnije – osjećaj da, kako pjeva engleski renesansni pjesnik John Donne u pjesmi koja u sebi sadrži stih koji znaju ljudi širom paralela i kontinenata i oceana: „Nitko nije otok, sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje. Ako grudu odnese more Europa je manja kao da je odnijelo neki rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt bilo kojeg čovjeka umanjuje me jer sam uložen u čovječanstvo; i stoga nikada ne pitaj za kim zvono zvoni, za tobom zvoni“.

  Mislim da se negdje u prožimanju talmudske legende i ove renesansne pjesme nazire ljudski i profesionalni kredo Nenada Puhovskog i to već letimičan pogled na njegovu filmografiju pokazuje. Dok Sartre kaže: „Pakao – to su drugi“, ti drugi Puhovskog se presudno tiču jer on je uložen u ljudsko. Njega se drugi presudno tiču. Rođen je u Zagrebu 1949. godine. Hrvatski je filmski, televizijski i kazališni redatelj, producent i scenarist. Direktor je producentske kuće Factum. Za Zagreb film je režirao dokumentarne filmove U potrazi za Šutejem (1981), Bućan (1987), Volonterske priče (1987) i Rubne slike gladi (1989).

  

  Puhovski se iskazao u čitavoj lepezi filmskih vrsta, radio je kazalište i to s najboljima i radio ga je predano, promišljeno, lucidno i kao i uvijek više zainteresiran za opće dobro nego za sebe i svoje. Radio je dokumentarce koje su htjeli uzeti u igranu kategoriju ostvarivši u praksi onu Godardovu o dokumentarnom i igranom filmu kao uroborosu – zmiji koja proždire svoj rep. Eksperimentalni film je otrov. Radio je velike televizijske prijenose. Činjenicu da nije snimio dugometražni igrani film ne gledam kao nedostatak nego kao promišljenu gestu. Uvijek na strani slabijih, marginalnih, drugačijih, tako je prirodno da mu životno djelo bude neraspršeno po pojedinačnim filmovima jer on je uzdigao kod nas jednu manje važnu filmsku vrstu do statusa rivala glamuru i popularnosti dugih igranih ostvarenja.

  Puhovski je rekalibrirao čitav sustav, čitavu kinematografiju, uvriježene vrijednosti. Pokrenuo je međunarodni dokumentarni festival ZgDox dovevši sasvim u skladu i sa najnovijim tendencijama svjetskog filma dokumentarce na zavidnu poziciju vidljivosti, umjetničkoga kredibiliteta i mogućnosti. Nenad Puhovski zna da je „dokumentarni film jedinstveno autorsko djelo, a ne standardna visokosofisticirana serijska produkcija. Dakle autorski izraz kod kojeg nakon pet minuta, ne gledajući špicu, znamo da je to Herzog. Ali i dalje se kod nas na TV-u, osim u nekim terminima kasno uvečer ili subotu popodne, takvi filmovi ne prikazuju. Prikazuju se filmovi o pustinjama, kraljici Nefertiti, svemu gdje je bitan neki sadržaj, ali nemate pojma tko je film napravio. To sam mogao biti ja, vi ili netko treći.“ Ove riječi ključne su za promjenu stvaralačke paradigme u odnosu na dokumentarni film. Naravno, Puhovski nije to učinio sam, ali bio je među onim filmašima diljem svijeta koji su to shvatili i tome težili.

  

  Profesor Puhovski postao mi je važan već od prvog predavanja i zajedno smo prošli svašta. Bio je strpljiv, pametan, brižan ali i kritičan, strog, ljut. Sve dobre stvari radio je usprkos meni. Sve negativne radio je zbog mene. Ja sam ih tražio, trebao i zaslužio. U mom životu on snažno svijetli. No nikad mu nisam imao prilike izraziti što mislim o njegovom umjetničkom, autorskom radu. Za mene je sasvim prirodno iz uloge mentora i profesora prešao u onu producenta i šefa – ovo drugo mi je strašno čudno uopće napisati. Ne jer nema autoritet nego jer taj autoritet nikada ne proizlazi iz hijerarhije ili financija, društvenog kapitala ili vulgarne eksploatacije moći. Ne, autoritet Nenada Puhovskog u meni je oduvijek počivao na temeljima znanja, iskustva, kompetencije i što je iznimno važno i iznimno rijetko – skroz izvan bilo kakve taštine i pokušaja da prigrabi utjecaj i autorstvo. On je sasvim sigurno ispunio sve potrebno da ponese onu Herzogovu ponosnu titulu. Nenad Puhovski dobar je vojnik filma.

  Po mom iskustvu, njegov odnos prema autorima ima nešto dječje, naivno, znatiželjno i nepresušno. Iako je sam ostvario ambicije o kakvima većina nije niti sposobna sanjati te je po svim uzusima i sam autor i to vrhunski profesor, Puhovski istim entuzijazmom i poštovanjem spram senzibiliteta i karaktera svakog autora radi i s klincima tek stiglima s Akademije i s ljudima kao što su Žilnik, Kvesić, Babaja te uz rad sa studentima kroz svoju produkcijski kuću Factum gura mnoge i raznovrsne projekte u sporom, nepredvidivom i osjetljivom procesu nastanka dokumentarnog filma. Isto tako ne pravi razliku između društveno kritičnih i po činjenici da se o nekoj temi uopće otvara dijalog u javnosti, za što je kao neki novovjeki zagrebački Odisej odbrao autorski dokumentarac kao trojanskog konja koji mu omogućava da čitavo društvo kojeg se i sam neosporno osjeća dijelom suoči s najtraumatičnijim događajima i krivnjama.

  

  Tako nastaju filmovi koji se bave zločinima i aberacijama u vlastitom dvorištu, filmovi kao njegov vlastiti Graham i ja, hrabri pokušaj da umjetnošću progovori o najvažnijim temama i procesima našeg društva, konkretno o masakru nad muslimanima u selu Ahmići. Od redateljske uloge u filmovima o Lori, Paviljonu 22 o Merčepovim odredima smrti i grozotama koje su počinjale na zagrebačkom velesajmu a završavale na usrednoćnom Sljemenu ili poljanama pakračkim, preko producentske uloge u Oluji nad Krajinom o protjerivanju srpskog stanovništva tijekom i netom nakon vojne operacije Oluja pa sve do trenutne produkcije čija je tema nikad do kraja zadovoljavajuće razjašnjeni i službeno objašnjeni slučaj Reihl Kira. Od formalno hrabrih studentskih filmova kao što je Činča, preko kreativnih TV-radova poput Bućana i emotivno izazovnih emisija kao što je Mrtva luka, do zrele faze u kojoj je uvijek ostajao aktualan kroz, u tim trenucima, kontroverzne filmove kao što su Lora – svjedočanstva i Zajedno.

  Druga važna karakteristika njegovoga produkcijskog pristupa jest egalitarizam u ozbiljnosti pristupa, ambicije i podrške i autorima koji su se bavili sasvim osobnim autorskim opsesijama i onima čiji su filmovi uz društvenu kritiku zahvaćali povijest, politiku, ratne zločine, nacionalne traume i širom rasprostranjene aberacije. Sve je za profesora Puhovskog bilo beskrajno važno u velikoj kinematografskoj avanturi na koju se još kao dječak igrom slučaja navukao. Počeo je kao amater, dostojan ove divne i skroz pristajale riječi koja u latinskom korijen vuče od glagola amo – voljeti. A Puhovski voli film ljubavlju zanesenom i humanom i neokaljanom višedesetljetnim stažem u rovovima na prvoj crti filmske proizvodnje, gdje su kompromisi i bajunete s leđa svakodnevna pojava.

  

  Osim svoje profesionalne reputacije i dostojanstva dobrog čovjeka i građanina u onom antičkom smislu polisa, demokracije, politike. Riječ idiot koju svakodnevno koristimo iluminirat će ono što pokušavam reći. U atenskom polisu oni koji se nisu bavili političkim i društvenim temama nazivani su idiotima. Taj termin potiče od riječi idios, što znači sam odnosno – gleda samo sebe. Ako je jedan pol idiot u ovom iskonskom smislu, onda onaj drugi, suprotni pol predstavlja Nenad Puhovski koji spada među one ljude koji svijet ostave boljim nego što je bio kad su stigli, ljude čija ostavština nije u bronci ili kamenu nego tamo gdje se pjeva i odvija pjesma Roquea Daltona: „Ja, kao ti, volim ljubav, život, slatku divotu stvari, plavi krajolik siječanjskih dana. I moja krv ključa i smijem se očima koje znaju navalu suza. Vjerujem da je svijet lijep, i da je poezija kao kruh, za sve. I da moje žile ne završavaju u meni nego u zajedničkoj krvi onih koji se bore za život, ljubav, male stvari, zemlju i kruh, poeziju svih nas.“

  

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 13. travnja 2025.

Piše:

Nikola
Strašek