Gracilna meditacija o korupciji i identitetu
Tri kilometra do kraja svijeta (Trei kilometri până la capătul lumii), red. Emanuel Pârvu, Rumunjska, 2024.
-
Rumunjski novi val filma započeo je 2000-ih godina, a posebno je utemeljen canneskim pobjednikom 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana iz 2007. redatelja Cristiana Mungiua. Time je počeo novi val angažiranih no kvalitetnih uradaka koji se razračunavaju s prošlošću, patrijarhalnim i nazadnim vrijednostima zajednice i brojnih tamošnjih korumpiranih institucija, nasljednica prijašnjeg i razraslica novog režima.
Filmovi su to uglavnom oporih i često hladnokrvno seciranih prikaza brojnih ljudskih patnji, nepravdi, konflikata i stanja. Isprepletene ljudske sudbine s onim prstom odozgo, božanskim ukazom ili tek ukazom neke više sile koja je možda korupcijska ili nepovratno zločinačka opisuju jednu zemlju teške prošlosti ali nimalo lake budućnosti također. Sve ono što je opterećivalo komunistički ceaușescijevski režim završen u burnoj krvavoj pobuni, opterećuje kao hobotnica i današnje društvo izraslo iz apartčika koji su samo promijenili stranu ili koljeno.
U domaća kina došao je još jedan film koji nepogrešivo secira sadašnjicu. Gotovo 40 godina nakon pada jednog režima i dalje pokazuje kako se tamošnja – pogotovo ruralna i periferijska zajednica, nosi s problemima koji su izvan njihove kontrole. Posežu ili za svećeničkim utjecajem egzorcističke prirode (već prikazano u filmu Mungiua Iza brda) ili za utjecajem koruptivne prirode skrivanja i potiranja pod tepih ucjenom (prikazano u još jednom filmu Cristiana Mungiua Matura). I kao da je taj Mungiu snimio sve što se dalo interpretirati angažiranim i bitnim, a to je još jednom napravio i u remek-djelu Stanje nacije u kojem progovara o ksenofobiji i ljudskom strahu od nepoznatog, utemeljenom ili ne na genetskom materijalu koji nose.
.jpg)
Progovarao je o stvarima koje se tiču svakoga, o pravu na izbor žena na vlastitu plodnost i tjelesnost (4, 3, 2), o pravu na drugačije seksualne izbore koji ne moraju nužno završavati magijskim obredima iscjeljivanja, a progovarao je i o visokoj korupciji ne samo politike nego i onog svetog obrazovnog sustava koji odgaja našu djecu.
Ovaj put ipak ne radi se o filmu Cristiana Mungiua, tog rumunjskog genija filma, nego o filmu glumca i redatelja Emanuela Parvua koji je čak glumio u Mungiuevoj Maturi. Parvu vrlo minuciozno i spretno postavlja svoj film o mladiću Adiju, homoseksualcu koji dolazi na ljetni raspust k roditeljima na seosko imanje na delti Dunava, gdje se stiže isključivo brodom ili helikopterom. Mladić ide u školu u obližnjem gradiću i više ne živi s njima. No ne dolazi sam nego s prijateljem koji odsjeda u lokalnom pansionu. Ipak, ne protekne sve glatko. Adija netko prebije, a njegov prijatelj napušta selo. Ostaje upitnik mladićevim roditeljima i lokalnoj policiji te njegovoj dugogodišnjoj prijateljici: tko ga je prebio i zašto?
Postavljena kao triler, radnja se brzo razotkriva te nakon desetak minuta gledatelj doznaje da su momka prebili homofobni sinovi lokalnog moćnika koji ima i više nego dobre pipke u raznim institucijama, pa i u policiji. Policajci su dvojica lokalnih naoko klasičnih predstavnika zakona, jedan je inteligentan i spreman na prijevremenu mirovinu do koje mu ništa ne smije stati na put a drugi priglup i radi što stariji veli. Nisu oni pokvarenjaci klasičnog tipa, ali korumpiranost ili nepotpuna poštenost im nije potpuno strana.
Nakon što se dozna tko je i zašto učinio zločin prema mladom geju, majka udre na plač dok je otac naoko miran. Uskoro će pozvati svećenika, svezati sina i izvršiti pokušaj izliječenja iliti egzorcizam. Potom će mladića zatvoriti u sobu i oduzeti mu mobitel. On će pokušati sve ne bi li se spasio i dočepao izlaza, no je li sve tako jednostavno, je li jednostavno pred svima priznati seksualno opredjeljenje, je li jednostavno istupiti pred zajednicom i je li jednostavno uopće institucijama da pomognu (socijalna služba) kada se u sve opet ulete korupcija i zataškavanje? Uostalom, je li jednostavno uteći iz izolacije 3 kilometra daleko od svake civilizacije, otamo gdje je skoro Bog rekao laku noć?
Reći će mnogi – već viđeno, već isprobano, u recimo kao što spomenuh filmovima Cristiana Mungiua. Možda jest, no ovaj put to je napravljeno nevjerojatno glatko, odmjereno i s ukusom. Pomiješano je to s dozom nevjerojatne mističnosti i gracilne ljepote okružja u kojem se događa radnja, a to je mirno prelijepo selo smješteno na čarobnoj delti Dunava, tamo gdje recimo Dunav ljubi nebo, tako nevino i skoro nemjesno naivno. Ipak, junaci sela iako jesu naivni i nevini u toj svojoj neukosti, postaju krvoločne zvijeri spremne obraniti nešto što se a priori ne treba braniti, a to je pravo na drugačije izbore.
Ta divna gracilna priroda postaje krvoločno zla u brojnim egzotičnim prašumskim područjima kada nastanjava one najgore dlakave pauke i jeguljavo dugačke zmije palucavih jezika i zubiju koji siju smrt. Sve te utvare prirode stvorene da bi se obranile od nepoznatog i potencijalno prijetećeg iste su poput naivnih divnih ljudi i roditelja koji se u strahu od nepoznatog pretvaraju u palacave guje i zloguke pauke, spremni na obranu od nepoznatog pod svaku cijenu.
Tema, iako već viđena i ispričana, donosi meditativno gracilnu izvedbu koja nikako nije suvišna i nije naporno repetitivna. Jer teme koje opsjedaju redatelja stvarne su i jako bitne za društvo u konačnici, za stalnu nepomičnost glede uvijek istih tema poput drukčijih seksualnih orijentacija, navijek prisutne korupcije institucija koje život znače, ali i vječne ljepote prirode i senzualno meditativne neizvjesnosti života i životnih izbora.
Film je premijerno prikazan na canneskom filmskom festivalu prošle godine, gdje je dobio posebno priznanje; dobio je i priznanje Europske filmske akademije, bio je rumunjski kandidat za Oscara, dok je na jakom regionalnom Sarajevo film festivalu osvojio Srce Sarajeva za najbolji film. Zasluženo i nedvojbeno smisleno.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 10. travnja 2025.
