Poetska elegija za nestajući svijet Neneka

21. ZagrebDox (30. ožujka – 6. travnja 2025.): Odlazak (У ветра нет хвоста / U vetra net hvosta), red. Ivan Vlasov, Nikita Staškevič, Rusija, 2024.

• 

  Nagradu Mali pečat za najbolji film mladog/e autora/ice do 35 godina na 21. ZagrebDoxu dobio je film Odlazak Ivana Vlasova i Nikite Staškeviča o nenečkoj djevojčici Niki sustavno pripremanoj za odlazak u daleki gradski internat te na taj način, poput druge djece ovog nomadskog plemena, otrgnutoj od obitelji.

  Obrazloženje žirija za takvu odluku glasi: „Nagradu dobiva opservacijski dokumentarac koji na profinjen način istražuje živote pripadnika nenečkog naroda, čiji je nomadski način života neodvojivo povezan s migracijama krda sobova u sibirskoj tundri. Kroz pogled Nike i njezinih sestara ovaj film pažljivo dočarava rastuću nepovezanost tradicionalnih navada i modernih utjecaja koji djeluju na mlade generacije. Dojmljiva kamera bilježi bogatstvo nenečkog folklora, kulture i obiteljskih veza, te ujedno postavlja ključna pitanja o utjecaju dubokih promjena, kao što su odvajanje djece od obitelji zbog školovanja u internatima u gradovima. Film poziva gledatelja da promisli koliko takva iskustva utječu na identitet i kulturnu baštinu, ističući prijetnju modernih utjecaja očuvanju nomadskih običaja.“

  

  Pozorno prateći ovaj traumatski proces odvajanja od doma, navada i miljea malog djeteta, mladi autori šalju snažnu aktivističku poruku ne samo o barem pola stoljeća starim kolonijalističkim pretenzijama ka naftom i plinom bogatom arktičkom teritoriju te postupnoj industrijalizaciji, devastaciji i onečišćenju istog nauštrb tradicijskom stilu življenja starosjedilačkog stanovništva Neneka (Samojeda, Juraka, „djece jelena“) i devastaciji svetih im krajolika i ruta, nego i o perfidnijim postkolonijalističkim integracijama djece u civilizacijske tokove zamjenom naslijeđeno-ideoloških običajnosti poput nenetsko-uralskog jezika službenim ruskim, primjerice, vrlo odmjereno i nenametljivo pozivajući gledatelje na anticipirano katarzično/kritičko razmišljanje o vrlo realnoj opasnosti od laganog osipanja i trajnog gubitka ovog neprocjenjivoga blaga zbog rečenih štetnih djelovanja, odnosno na osvješćivanje i posljedično dekonstruiranje vlastite, distancirane zapadnjačke/eurocentrične/dominantne perspektive sklone promatranju onog drugačijeg kao marginalnog, manje vrijednog, temporalno ambivalentnog egzotizma.

  Dvojac to čini s dubokim ethosom prema svojim subjektima, dozirano demitizirajući idealiziranu iskonsku pastoralnost, prikazujući i šokantno okrutnu stranu autohtonog naroda pri lovu i jelu (s direktnim omažem Flahertyjevu klasiku o kanadskim inuitima Nanuk sa sjevera, 1922.); bilježeći folklorno-etnografske dragocjenosti prelijepim, zaticajno-priređivačkim poetskim kadrovima ultimativno slikovitoga negostoljubivog krajolika tundričkoga permafrostnog bioma, ali isto tako i unutarnji svijet likova.

  

  Jednako su surovo-zastrašne a zapravo poučno-protektivne u svom hipnotičko-ritmičkom, bajalično-apotropejskom postupku i uspavanke koje majka priča ili pjeva Niki pred spavanje u mobilnom lako rasklopnom šatoru čumu (nalik mongolskoj jurti ili indijanskom tipiju), uz koji je vezana i možda najsnažnija i najizravnija metafora čitavog filma: kad učiteljica traži od Nike da nacrta kuću, ona je crta trokutasto – upravo onako kako i izgleda u njenom svijetu – dakle kao šator čum, dok finalno ne nauči crtati je na civilizirani način, no koji djevojčica ne može doživjeti vlastitim – kao kvadrat s krovom.

  Odličan originalni naslov djela Vjetar nema rep (za razliku od neshvatljive odluke prijevoda kao Odlazak) promišljeno i višeslojno upućuje kako na vjetar kao jedno od božanstava harmonične nenetske animističko-totemističke tengrističke duhovnosti, tako i na osnovnu kvalitetu vjetra kao slobodnog i lutalačkog, upravo poput samih Neneka koji pri godišnjim s generacije na generaciju utabanim migracijskim trasama u potrazi za pašnjacima prelaze tisućukilometarske jamalske rute – do samoga kraja svijeta (nenetsko značenje imena Jamal) odnosno na samu kairosku neuhvatljivost i neukrotivost vjetra, tog nenečkoga simbola, šaljući senzibiliziranu, a nadasve angažiranu poslanicu/epistolu u svijet – pa tko ima uši, neka čuje.

  

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 8. travnja 2025.

Piše:

Katarina
Marić