Različiti filmski pristupi univerzalnih dometa

21. ZagrebDox – Međunarodni festival dokumentarnog filma, 30. ožujka - 6. travnja 2025.: Povratak projekcionista, red. Orkhan Aghazadeh, Francuska, Njemačka, 2024.;Želja u njoj, red. Myrid Carten, Irska, UK, Nizozemska, 2024.

• 

  Zagreb dox, godišnji festival dokumentarnog filma održao se od 30.3. do 6.4.2025. u raskošnom prostoru Kaptol boutique cinema u centru Zagreba.

  Inače taj festival je festival velikog pedigrea kojeg opravdava svake godine izborom najboljih godišnjih dokumentarnih naslova podijeljenih u brojne kategorije od kojih su one osim natjecateljskog regionalnog i međunarodnog programa i kategorije Kontroverzni dox, Bio dox, Glazbeni dox, Happy dox i ostale podijeljene po tematskim smjernicama.

  Ove godine ZG dox je donio velika redateljska imena poput novih filmova Olivera Stonea, Leas Caraxa i Sergeya Loznitse ili recimo film o snimanju Herzogovog spektakla Fitzcarraldo iz 1980-ih godina.

  Od brojnih zanimljivih naslova teško je bilo izabrati što od ponude pogledati. Na kraju mi je drago da sam se odlučila na dva naslova koji su itekako opravdali svoje postojanje i prikazivanje na jednom tako uglednom festivalu.

  Povratak projekcionista

  

  Prvi je film iz nama još egzotične zemlje Azerbajdžan, redatelja Orkhana Aghazadeha koji je osobno predstavio film te govorio o njegovu snimanju i protagonistima. Poetična je to ceylanovska priča o ostarjelom kino projekcionistu Samidu koji je izgubio sina, vezu s preostalom obitelji i svoj posao. Sada će pokušati vratiti se u život dvije godine nakon tragične pogibije sina tako što će probati oživjeti staru seosku kino dvoranu, postaviti platno te sa starog projektora projicirati jedan nezaboravni indijski film. Puno je prepreka, naime nedostaje mu podrška seljana, vlasti te jedna projekcijska lampa koju naruči iz inozemstva a koja nikako ne stiže te sam kraj filma na filmskoj roli.

  Usput će Samid pronaći drugog sina u tinejdžeru i srednjoškolcu Ayazu koji se bavi filmskom animacijom i odskače od svojih vršnjaka. Starac i dječak povezat će se svaki na svoj način, Samid će dobiti drugog sina, nadomjestak i želju u novi početak a dječak uvid u stare zanate povezane s onim što ga samog zanima a to je filmska umjetnost.

  Nakon brojnih problema i finalna projekcija će proći s nevoljom, projektor će se pokvariti uslijed filma koji nema prijevod na azerski pa Ayaz simultano prevodi s googlea a kraj, što bijaše s nedostatkom filmskog kraja? Kako staviti kraj na nečije želje, nečiju sreću ili nečiju životnu tugu? Dvojica protagonista su sami smislili kraj, mladić je napravio animaciju i u njoj kratko i jasno, pomalo apsurdno, objasnio svršetak filma. Neki su seljani razočarani napustili dvoranu nakon kvara projektora, nezadovoljni jer nisu vidjeli kraj, neki su bili zadovoljni improvizacijom našeg protagonističkog dua, neki su samo klimali glavom kao u nedoumici.

  

  Film je uvijek tijekom svoje duge povijesti u kino dvoranama na projekcijama okupljao ljude željne zabave, opuštanja ali i želje da se prepuste mašti ili izobrazbi. Usprkos tomu što se danas filmovi gledaju na streaming platformama i na brojnim kanalima, nostalgična zamisao o okupljanju na kino predstavama nije zamrla, niti ikada hoće. Osim što kino projekcija znači izlazak, provod ili zaborav svakodnevice , ta projekcija znači nečije odrastanje, nečije prisjećanje na mladost pa i nostalgiju za davnim vremenima. Ovisi o pojedincu.

  Nevjerojatno lijepi kadrovi samog istočnog dijela Azerbajdžana koji podsjećaju na Tursku ili Bosnu a graniče sa samim Iranom, donose prikaz jednog uspavanog sela gdje je Bog rekao laku noć a gdje Samid s lokalnim biznismenom ganja internetski signal uslijed snježne mećave, gdje u potrazi za zvukom Samid i Ayaz naiđu uslijed konjske ispaše na debelu bakrenu cijev koju lupkaju u želji da snime jeku.
  Film prepun malih draguljskih momenata koji nas upozoravaju da je život kratak (scena u kojoj Samid ljubi grob sina i čisti ga od snijega),da je život maestralno i mistično lijep ( scena kupanja Samida u Kaspijskom moru) te da je bol stvarna ali sve prepreke mogu se prijeći (Samid i Ayaz nakon projekcije raspravljaju o obavljenom poslu, nogama naslonjeni na ćilim na zidu).

  Ovaj sporovozni, meditativni a opet živi i šareni film donosi uvid u jednu tradicionalnu patrijarhalnu kulturu( seljani godine gospodnje 2022. raspravljaju da li puštati lascivne scene iz indijskog filma i jesu li one dovoljno moralne za skupno seosko gledanje), uvid u jedan stari skoro zaboravljeni zanat (projekcionistički) te u vječne ljudske teme o osami, posebnostima, odrastanjima i sponama unutar zajednica i obitelji.

  

  Prelijep film sniman u golotinji krajolika koji može biti selo u Bosni ili Turskoj, univerzalan je i nekako proročanski u traženju i stavljanju osnovnih ljudskih vrijednosti ispred tehnološki naprednog svijeta u kojem se suočavamo sa osamama i stresovima. To je najbolje vidljivo u diskrepancijama krajolika Samidovog sela te prikaza dubaijevskog  Bakua koji je zahvaljujući bogatstvu od naftnog biznisa izrastao u naprednog diva. U Samidovom selu kao da je vrijeme stalo u 80-ima prošloga stoljeća, život je lakši i sporiji, dok u Bakuu mi kao da gledamo scene iz 5.elementa no priučenog na novi milenij.

  Nakon projekcije upitala sam redatelja je li kino predstava koju su Samid i Ayaz priredili seljanima postala tradicija ili je ostala posljednja kino predstava. Nažalost ovo drugo je odgovor, no želja je ostvarena a Samid prelazi na modernije vidove posla, bez projektora, filmskih traka koje teže po 20 kg te bez mogućnost raznih komplikacija. Nekako  je to bilo tužno za čuti jer tradicijske vrijednosti zbog brojnih usavršavanje prebrzo ustupaju svoje mjesto alijenirajućim novih tehnologijama. Šteta.

  Želja u njoj

  

  Drugi film koji pogledah posve je opozitan po načinu snimanja i priči od ovog prvog, film je to mlade redateljice Myrid Carten, irskog podrijetla, o njezinom suočavanju sa bipolarnošću i alkoholizmom neprilagođene majke Noule. Film Želja u njoj tako prede priču o neprilagođenima i otpadnicima ovog našeg sjajno neuređenog društvenog poretka na Zemlji a koji nikada neće naći svojem mjesto u njemu ili će ga naći posve kratko.

  Noula je bila uspješna socijalna radnica no dijagnoza bipolara te odbijanje liječenja te ovisnost o alkoholu dovela je do nestalnog kaotičnog života i brojnih hospitalizacija uslijed brojnih pomračenja uma.

  Njezina kći pomalo preuzima ulogu majke vlastitoj majci, sanja o filmskoj karijeri i povremeno snima kratke video filmove. Kuća u kojoj su živjele uslijed posebnih snimateljsko tehnika i specijalnih efekata postaje gotovo živi organizam koji svjedoči rasapu disfunkcionalne obitelji unutar ušljivih- vlažnih- nagriženih- memljivih prostorija koje dišu poput mana i pukotina nečijih života ili ovih konkretnih života. Prostorije dišu tako očito da im možemo vidjeti žućkaste vražje oči i zelenkaste gnjile desni, auru svog tog užasa  umno poremećenih i alkoholom nagriženih individua.
  Naime i Myridin ujak Danny čovjek je s mentalnom dijagnozom , njezin drugi ujak Kevin isto je čovjek ekscentrične osobnosti  a njih dvojica u vječnom konfliktu čak ne dijele istu kuću no Danny živi u dvorišnoj prikolici, između boravaka u bolnicama.

  

  Myrid je pak zanesena pametna djevojčica koja odrasta u istinsku umjetnicu, duboko zamjera majci ali i duboko ne želi da majčina sudbina afektira njezin život i jednostavno više ne želi biti majka majci.  

  Lijepa sredovječna žena, doduše alkoholom nagrižene ljepote, sjedi na klupici u centru grada s bocom žestice u ruci, pogleda uperenog u neku daleku daljinu, na nogama joj čizmice visokih peta u stilu Davida Bowieja. Njezina rođena kći Myrid uvijek kad bi ugledala majku u takvome điru ne bi joj od sramote prilazila.

  Film pomalo cronenbergovsko lynchovskih utjecaja  zbog prikaza jedne poltigreistovske kuće koju autorica zove ukletom zbog sudbina unutar obitelji, postavlja tu kuću kao sinonim zlokobnog organizma koji diše unutar tragedije. No film ipak nije u potpunosti intoniran zlokobno i emocionalno tamno. Puno cinično ironijskih scena u kojima kćer odgaja majku, u kojoj majka nevjerojatno duhovito opisuje stvarnost uvidom one koja je gotovo doživjela onostrano pa se vratila, ovaj film svojim subverzivno alternativnim pristupom snimanja i ozračja potpuno je zanatski različit od azerbejdžanskog Povratka projekcionista. Iako oba kako je to znano u dobrim filmovima opisuju duboke ljudske težnje, želje i konflikte, rade to sasvim uspješno ali na posve različiti način. Prvi tradicionalno fino, sporovozno i filigranskim pristupom a drugi subverzivni, lynchovsko- glazerovskim načinom koji majku alkoholičarku prikazuje kao mačku u krznu i rokerskim čizmicama koja stopira automobile, a sama ne zna gdje i kada ide. Tako ona često stiže tamo gdje nije krenula a nikada ne stiže tamo gdje je krenula. Kao i svi pogubljeni nesređeni marginalci. Na kraju se rečenica u odjavi filma: Moja majka je danas trijezna, čini kao neko glasno pretkazanje i svjetlo za sve te izgubljene individue i tračak nade da postoji spas. Film čudesne glazbe, magičnih kadriranja i nevjerojatno potresni uvid u nečiju nesretnu sudbinu djelo je istinske umjetnice koja je nadišla tragediju a iznašla sebe kao autora.

  

  Različitost pristupa ovih filmova samo pokazuje kako je umjetnost iako univerzalna puna raznih utjecaja i posve neparalelnih senzibiliteta. Zagreb dox još jednom je dokazao da je festival modernih ali univerzalno dobrih tendencija.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 8. travnja 2025.

Piše:

Ivana
Perić