Ambiciozan pokušaj prikaza suvremenih američkih društveno-političkih dinamika
Zero Day, sezona 1, SAD, Netflix, 2025.
-
Proizvodi popularne kulture rezultat su svoga društvenoga i kulturnoga konteksta pa često reagiraju na procese primjetne u njima. Primjerice znanstveno-fantastični film pedesetih godina prošloga stoljeća je kroz priče o invazijama izvanzemaljaca progovarao o američkim paranojama od sovjetskoga napada i/ili komunističke infiltracije te je zrcalio hladnoratovske tenzije, što bi posljedično moglo promijeniti američki način života. Premisa ovih priča vrlo je jednostavna i transparentna: kako bi se osigurala nacionalna kohezija, redovito je potreban izvanjski neprijatelj na kojega će se usmjeriti mržnja. Odjek toga je naoko prisutan i u Zero Day: jedan je od sumnjivaca vječni neprijatelj Amerike, barem što se serija i filma tiče – Rusija, no taj se narativ izjalovljuje. Zero Day mijenja paradigmu američkih popularnokulturnih narativa pa sada više ne postoji bojazan od vanjskih neprijatelja, a ako se ona i pokuša nametnuti, najčešće je posrijedi fabrikacija političkih centara moći. Priča se primjerice jednim dijelom bavi problematikom političkoga inženjeringa. Kako predsjednica Evelyn Mitchell (Angela Bassett) sugerira, trebalo je igrati na kartu Rusije jer bi to stvorilo nacionalnu koheziju, a traženje krivca među američkim građanima samo raspiruje podjele i stvara neugodu.
Istinska prijetnja tamošnjoj demokraciji sada dolazi iz nje same – od vlastitih političara te poslovnih ljudi, u čemu, nije teško primijetiti, vidimo reakciju na trenutačnu Trumpovu administraciju. Primjerice Gabby Hoffmann kao Monica Kidder, direktorica korporacije Panoply i jedna od zvijezda Silikonske doline, ujedno pod državnom istragom zbog monopola, izravna je inkarnacija tehnoloških mogula s ambicijama da postanu vrlo utjecajni u politici poput Elona Muska, Jeffa Bezosa ili Larryja Ellisona. Malo kritizira vlast, a s druge stane htjela bi da je ona sluša i uzme za ozbiljno. Iako je posrijedi epizodna uloga s malo minutaže, Hoffmann je uspjela efektno dočarati njezinu agresivnost i samoživost. Kada se pojavljuje sa šiltericom u svojoj vili, gotovo da u njoj možete vidjeti inkarnaciju Elona Muska.
Stoga je posrijedi jedno od prvih djela koje je odlučilo ponuditi komentar na degradaciju američke države te njezinih demokratskih tekovina. Koliko je to uspješno učinilo, predstavlja već drugo pitanje. Pritom je neosporno riječ o vrlo ambicioznom projektu, što se vidi po ekipi koja je radila ispred i iza kamere. Seriju autorski potpisuju Eric Newman (Narcos), Noah Oppenheim (Maze Runner) i ugledni novinar Michael S. Schmidt, koji se inače bavi problematikom nacionalne sigurnosti, pa je njegov doprinos priči zasigurno značajan. Djelo je režirala poznata filmska i televizijska redateljica Lesli Linka Glatter (Now and Then, ER), a u njoj nastupa ugledna glumačka postava: Robert De Niro, Joan Allen (Nixon, The Ice Storm), Lizzy Caplan (Fleishman Is in Trouble), Matthew Modine (Full Metal Jacket), Angela Bassett (Strange Days, Black Panther), Dan Stevens (Downtown Abbey), Jesse Plemons (The Master, The Irishman), Gabby Hoffmann (Eric), Connie Britton (Spin City).
Zero Day nastoji ponuditi prikriveni komentar na društveno-političku situaciju nakon nedavnih američkih predsjedničkih izbora te pokušava razmotriti problematiku nacionalne sigurnosti, stavljajući naglasak na potrebu za društvenom kohezijom a nauštrb trenutačne podijeljenosti američkoga društva te bipolarno organiziranoga političkoga prostora. Navedeno je evidentno u odabiru glavnoga protagonista. George Mullen (Robert De Niro) voljeni je bivši američki predsjednik, koji se nakon uspješnoga prvoga mandata tijekom kojega je imao veliku podršku svih političkih opcija, na veliko iznenađenje javnosti i političkoga establišmenta, odlučio povući i ne kandidirati za drugi mandat, što je naravno izazvalo različita nagađanja. Na početku priče nalazi se u političkoj mirovini te se kloni javnih nastupa, pa ga upoznajemo u njegovoj rezidenciji, daleko od javnosti i gungule političkoga svijeta, u razdoblju kreativne krize jer je obećao izdavaču a još nije započeo pisati memoare. Ujedno je suočen s izazovima starenja: čini se da političaru opadaju kognitivne moći pa je sve više suočen sa zaboravljanjem i dezorijentacijom.
Fabularni okidač predstavlja hakerski napad koji uspijeva na jednu minutu u potpunosti ugasiti sve informatičke sustave unutar Sjedinjenih Američkih Država, što rezultira društvenim kaosom i preko tri tisuće mrtvih. Aktualna predsjednica Evelyn Mitchell, u strahu za vlastitu poziciju, osniva Zero Day Commission koja ima odriješene ruke u istrazi, pa može bez ikakvih naloga hapsiti i ispitivati sve koji se pokažu sumnjivima. Navedeno izaziva zazor javnosti jer se kosi s ustavom te ima totalitarne tendencije, no Mitchell od početka ima plan kako tome doskočiti. Komisiju treba voditi bivši i omiljeni predsjednik, kojega su odobravali sa svih strana političkoga spektra. Povod je to za razgranatu priču, koja se nažalost počinje gubiti u vlastitim fabularnim rukavcima te mnoštvu ideja koje se nastoje problematizirati i razmotriti, ali niti jedna od njih nije sustavnije razrađena.
Problem cjeline je prekrcanost, što uvjetuje zamor materijala. Previše je podzapleta uvedeno u priču, a mnogi od njih nisu dramaturški bitni ili ne vode nikuda pa su fabularni lukovi nespretno izvedeni. Uklanjanje Rogera Carlsona (Jesse Plemos) iz zapleta, primjerice, nije dovoljno dobro motivirano. Lik Mullenove kćeri Alexandre (Lizzy Caplan), očeve političke oponentice i parlamentarne zastupnice, nije sustavnije scenaristički razrađen da bi se objasnilo njezino djelovanje i ponašanje, kojem stoga manjka uvjerljivosti. Veza bivšega predsjednika s nekadašnjom voditeljicom osoblja u Bijeloj kući Valerie Whitesell (Connie Britton) i sadašnjom voditeljicom osoblja Komisije, dovodi seriju u okrilje sapunskih zapleta. Pritom se javljaju i karijerne pretenzije njegove supruge Sheile (Joan Allen) koja je kao lik ostala nedovoljno scenaristički razrađena, sasvim papirnata, što je uostalom problem s većinom likova u djelu. Evan Green (Dan Stevens) kao glasni i gledani voditelj televizijske emisije, koja propagira teorije zavjere i dezinformacije te napada politički establišment, napadno nestaje iz priče. Podzaplet s bogatašem s Wall Streeta Robertom Lyndonom (Clark Gregg) ostaje visjeti u zraku, a mogućnost da netko iz pozadine tajnim oružjem utječe na Mullenovu psihu odraz je bizarne fabularne kombinatorike kojoj nema mjesta u priči koja pretendira na ozbiljnost. Glumačka postava djeluje kao da se dosađuje, a jedina iznimka je Jesse Plemons.
Cjelina ostavlja dojam da se scenaristička soba nije ponajbolje snašla u zadatku koji je postavila pred sebe. Mnoštvo likova i podzapleta rezultat je (pre)ambicioznoga nastojanja da se obuhvate različiti aspekti političkih i društvenih procesa: korumpirani političari, političari gladni vlasti, pojava fašističkih tendencija u društvu, utjecaj korporacija na političke centre moći, tehnološki oligarsi i njihova želja za ulaskom u političku arenu, teoretičari zavjera, alternativna desnica, ekstremna ljevica, a kroz navedeno se nastoje provući i osobne dimenzije u životima likova. Zero Day stoga nastoji ispreplesti brojne pojave na recentnoj američkoj političkoj i društvenoj sceni, a zbog ekipe koja je radila na ostvarenju, sugerira da bismo ga trebali shvatiti ozbiljno. Međutim, ostaje kao činjenica da su glumci zaslužili bolji materijal od političke sapunice zamaskirane u konspirativni triler koji želi biti relevantan, a nedostaje mu konciznosti i idejne usmjerenosti. Sve je u seriji nekako ziheraški izvedeno. Autori žele da im djelo shvatimo kao hrabar politički komentar, a istovremeno smo suočeni s politički suprotstavljenim stranama u priči, o čijim ideološkim stavovima ništa ne saznajemo, dok se cijelo vrijeme vrlo patetično potenciraju patriotske tirade u formi Mullenovih motivacijskih monologa.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. travnja 2025.
