O važnosti umjetničke slobode i vlastitog izričaja
A Complete Unknown, red. James Mangold. SAD, 2024.
-
.jpg)
Prije dolaska filma u kina nije se mogla slušati niti jedna radiopostaja bez da se čula neka pjesma Boba Dylana, što je pomalo bilo iritantno, a svi mediji su nekako šuškali o filmu. Čak i nakon ovoliko vremena, vjerujem kako će uvijek postojati ljudi koji će voljeti slušati njegovu glazbu, jer je nedvojbeno jedan od muzičara koji su obilježili epohu i s pravom ga se naziva jednim od najvećih kantautora dvadesetog stoljeća i kultnom ličnosti generacije 1960-tih godina. Njegov utjecaj na rock glazbu je neizmjeran i neosporan jer je inzistirao na kvaliteti tekstova pjesama, a njegovo pjevanje je odškrinulo vrata drugim pjevačima. Svira usnu harmoniku, gitaru i glasovir, a iza sebe je ostavio čak 44 albuma i vlasnik je prvog dvostrukog albuma Blonde on Blonde, te bi bio dugačak popis samo nabrojati njegove najpoznatije hitove. Kroz svoj stvaralački rad izražavao je bunt protiv društva, politike i dogmi njegova vremena, te je pjevao o ljubavi. 2016. postao je i jedini glazbenik kome je uspjelo dobiti Nobelovu nagradu za književnost za stvaranje novih poetskih izražaja unutar velike američke tradicije pjesama. O Dylanu se jako puno toga zna, no usprkos biografskim podacima, on zbilja ostaje nepoznanica i uvijek izmiče, zbog čega je – vjerujem, toliko i zanimljiv.
James Mangoland je iskusni redatelj (Heavy, Cop Land, Girl, Interrupted, Identity, 3:10 to Yuma, zatim tu je i X –Men francishise) koji iza sebe između ostalog ima uspješno snimljen film srodne tematike Walk the line o Johnnyju Cashu. Stoga me zaintrigiralo na koji će način on ispričati priču o Dylanu, iako sam u kino išla s blagom nervozom. Nije tako davno snimljen film o Dylanu, 2007. Todd Haynes nam je donio I'm Not There za kojeg je angažirao šest kvalitetnih glumaca koji su interpretirali Dylana kroz njegove različite životne faze. Iako je Haynesov pristup prilično kreativan i film je kvalitetan, nikada mi nije u potpunosti „sjeo“, zato što prilično igra na kartu šokiranja i senzacionalizma, te daje previše okvira, a premalo Dylana. Na prvu ne izgleda tako, jer Haynes je redatelj koji uspješno zaslijepi gledatelja atmosferama i stilskim postupcima.
Za svoju verziju priče o Dylanu, James Mangoland oslonio se na knjigu Elijaha Walda Dylan Goes Electric iz 2015, te je scenarij napisao u suradnji s Jayom Cooksom. Odlučio je pratiti Dylana kroz njegovu raniju karijeru i uspjeh u folk glazbi sve do kontroverznog trenutka i njegove upotrebe električnih instrumenata na Newport Folk Festivalu 1965. Odabire prilično klasičan i linearan pristup za svoju verziju priče o Dylanu, gotovo da bi i sam film mogli prozvati akustičnim i ogoljenim, međutim u ovom biografskom glazbenom uratku, nekako mi je sve „sjelo“ na svoje mjesto, jer se koncentriralo na bitno i pogodila se srž.
Neke uloge donose pobjedu ili propast, neke uloge obilježe glumce, a neke razotkrivaju koliko glumac visoko kotira. Nije tajna koliko je Timothée Chalamet talentiran, osebujan i izuzetnoga glumačkog senzibiliteta. Pažnju na sebe skrenuo je još davno u Call me by Your Name, ali nakon ovog filma, doista ne znam gdje je tom glumcu koji bira izvrsne uloge granica, a još je toliko mlad i toliko toga je ispred njega. Utjeloviti ikonu glazbene i pop kulture nikada nije lagan posao. Svjedočili smo uspjehu Butlerova Elvisa i Phoenixova Casha, a sjećamo se i Kilmerova Morrisona, kao i izvanredne Blanchett kao Dylana. Takve uloge donose respekt i struke kritičara.
Chalamet koji i producira ovaj film, ulozi pristupa suptilno, dubinsko i nenametljivo, te opet uspijeva svojom interpretacijom razvaliti stvar. Osvojio je brojne glumačke nagrade, i iskreno mi je žao što nije osvojio ovogodišnjeg Oscara, ali uopće ne sumnjam kako će osvojiti još puno priznanja. Chalamet predvodi izvrsnu glumačku postavu. Osobno su me oduševili Monica Barbaro, Dan Fogler i Edward Norton, koji su svojim sporednim izvedbama prilično začinili film i dodali mu dubine.
Film započinje neurednim kadrom na stražnjem sjedalu automobila i dolasku još jednog mladog muzičara u velegrad. Ta skitnica daje zadnje novce taksistu, kako bi posjetila u bolnici svoju legendu, hospitaliziranog Woodya Guthrija. U sobi je zatekao njegovog prijatelja Pete Seegara. Pred njima izvede pjesmu koju je posvetio Guthriju. U njegovoj izvedbi Petea nešto dotakne i prepozna talent, te ga pozove k sebi i ponudi mu smještaj. Postupno ga uvodi, predstavlja i dovodi na folk scenu New Yorka i njegovih klubova. Njegov život postaje sve intenzivniji. Na jednom koncertu Dylan upoznaje Sylvie Russo s kojom vrlo brzo počinje zajednički suživot. Međutim, prekretnicu čini nastup na open micu gdje ga je doveo Pete, nakon kojega impresionira Alberta Grossmana, a ne samo prisutnu publiku u kojoj je legendarna Joan Baez. Grossman ga odluči zastupati i omogući mu snimanje prvog albuma.
No, Dylan nije u potpunosti zadovoljan, jer želi svoj originalni stvaralački rad i svoje autentične pjesme. Istovremeno Sylvie odlazi na put i njihov odnos zapada u krizu koja je eskalirala svađom. Spletom okolnosti Joan i on se ponovno susretnu i započnu romantičan odnos koji je pomalo neobičan, jer su dva umjetnika koji se dobro razumiju. Porast Dylanove slave i financijski uspjeh, te sumnja u prirodu i duboku povezanosti s Joan, brojni drugi pritisci, na kraju su uzrokovali razlaz i prekid zajedničkog suživota sa Sylvie.
Dylan vrlo rano postaje kulturna ikona od koje svi imaju svoja očekivanja. On želi umjetnički ostati vjeran sebi i bori se u sebi za vlastito pravo promjene i rasta. Želja za stvaralačkom slobodom koja ne robuje kategorijama, to ga jako opsjeda iako je svjestan kako ga takav izbor potencijalno vodi do netrpeljivosti i konflikta sa folk zajednicom.
.png)
Film ovdje povlači ozbiljno pitanje o pravu umjetnika da se mijenja. Etiketiranje umjetnika je prilično sputavajuća stvar. U toj fazi Dylan i Cash se počinju dopisivati i jedan drugome uz poštovanje na neki način i biti potpora u tim ludim vremenima. Za razliku od I'm not There, u ovom filmu je prikazano ono što je bitno obilježilo šezdesete, a to je da su umjetnici željeli zajedničke susrete, željeli su razmjenu i prakticirali je kao zajednička muziciranja i svirku. Bili su znatiželjni što netko drugi radi i bili su otvoreni za razmjenu. Odnos s Joan Baez doživljava negativne tenzije, što kulminira na njihovoj zajedničkoj turneji, gdje ju je ostavio na cjedilu tijekom nastupa pred publikom, jer je želio izvoditi nove, a ne stare hitove.
Dylan postaje sve više frustriran zbog manjka umjetničke slobode i diže alarm unutar glazbenike, jer se širi sve više istinita glasina kako se okreće prema električnim instrumentima i utjecaju rocka. On je okupio bend i snimio prilično brzo Highway 61 Revisited. Dolazi na Newport Folk Festival, spreman izaći pred publiku s novim zvukom, od čega ga odbor festivala i Seegar sam odgovara zabrinuti i za njegovo dobro, ali još više za vlastito. Iako je na Newport ponovno došao sa Sylvie, tijekom dueta sa Joan, ona shvaća slušajući njihovu izvedbu, kako Sylvie i Dylan jednostavno ne mogu biti Sylvie i Dylan, iako postoji ljubavi između njih, oni nisu jedan za drugoga i ostavlja ga u svemu tome kaosu. Dylan se budi ujutro nakon toga i misli vjerojatno kako ne može biti gore nego što jest, ali tada slučajno sretne Johnnyja Casha, koji je recimo to tako u većim problemima nego on, od parkiranja automobila do odnosa s June. Dylan definitivno odlučuje ignorirati apele odbora festivala, nakon svega i pogotovo nakon ohrabrenja Johnya Casha.
Ono što je ušlo u povijest glazbe, nije bilo toliko filmsko iznenađenje, barem onima upoznatima s materijom, i to je gledano s filmske strane malo nezgodno za samo Mangolandovo djelo. Međutim, Dylan je izveo nastup uz prijetnje sjekirama, tučnjavu i pokušaje sabotaže iza pozornice, i puno gore – bijes i zviždanje ispred pozornice koji je dobio od publike, mase koja ga je navodno obožavala. On i bend doslovno bježe s pozornice kako bi spasili živu glavu. Kasnije Dylan se pridružuje ostalim izvođačima u hotelu, uspijeva se oprostiti od Joan prije nego što sjeda na motocikl i pomalo nestane pred neizvjesnom budućnosti.
Mislim kako mi je najgori trenutak u filmu kada Dylan kaže kako bi ljudi oko njega najradije da pjeva Blowin' in the Wind do kraja života. Hrabrost izvođača koji je svjestan kako odgovara sebi i ne podilazi odobravanju kritike ni masama jest ono što čini razliku između velikog i dobrog umjetnika, te originalnog stvaraoca. Nekako je danas to u krizi (pogotovo ako se osvrnemo na postojeće stanje stvari u različitim granama umjetnosti), te je osobito izraženo sada kada umjetnici u želji da se svide, da zadobiju masu, ili da postanu ekonomski isplativi i sigurni, ili zbog političke opredijeljenosti ili pak političke korektnosti, gube bitku s time da budu autentični i da se bave stvaranjem na kreativan i originalan način. Naravno, u vremenu u kojem žive, gube i bitku pred umjetničkom inovacijom, što je najtužnije, jer se slijede provjereni obrasci. Stoga mi se sviđa tematiziranje tih premisa koje se provlače kroz film, film koji nije samo puka biografska priča o usponu glazbene zvijezde nego indirektno promišljanje na osobnom i konkretnom primjeru o važnosti i mogućnosti umjetničke transformacije i slobode izričaja.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 1. travnja 2025.