Filmski artefakt suvremene egzistencije
Stvarna bol (A Real Pain), red. Jesse Eisenberg, SAD, Poljska, 2024.
-
„Sve sretne obitelji su nalik jedna na drugu, a svaka je nesretna na svoj način“ (Tolstoj).
Radnja filma A Real Pain doslovno se može sažeti u jednoj rečenici: govori o putovanju dva bratića u Poljsku kako bi odali počast baki židovskog podrijetla. No, tako izrečena radnja zapravo ništa ne govori o ovom filmu.
Možemo pomisliti kako je tema pomalo pomodna s obzirom na generalnu zaluđenost putovanjima i pribojavati se hipsterske kulture s obzirom na mladog redatelja i scenarista, međutim scenarij je odličan i razoružava u maniri filmova Woodyja Allena, kada je Woody Allen bio u svom najboljem izdanju. Dodatan pozitivan bod zaslužio je zahvaljujući osobitom glumačkom ostvarenju Kierana Culkina. Svojom izvedbom katapultirao je film na ponešto drugačiji nivo. Kierana Culkina koji se glumom bavi od svoje šeste godine, filmski svijet počeo je ozbiljnije doživljavati i respektirati nakon uloge u seriji Succession. Zanimljivo je kako za ulogu u A Real pain uopće nije išao na audiciju, jer je Jesse Eisenberg jednostavno odlučio kako je to uloga nekako baš za njega, a tijekom snimanja filma Culkin je umalo odustao od uloge, za što mu je danas drago kako to ipak nije učinio, a otkrio je gledateljima prilikom emisije Actors on Actors koja se može pronaći na YouTubeu i usputno toplo preporučujem za praćenje onima kojima je užitak saznati nešto više. Kieranu Culkinu bi trebalo biti drago, jer je poslije osvojio Oscara za tumačenje prilično kompleksnog karaktera.
Također, dobra strana ovog filma koji pluta u valovima između drame i komedije počiva u toplini ljudske priče koja se i sama razračunava s pretencioznošću i modernim dobom koje obiluje lažima i nametnutim pseudo vrijednostima kapitalističkog užurbanog tempa u kojemu egzistiramo, te progovara o našoj spremnosti odnosno nespremnosti na komunikaciju, mogućnosti odnosno nemogućnosti međusobnog povezivanja. Pravo je osvježenje što su protagonisti filma članovi obitelji, a ne prijatelji ili ljubavnici ili nešto treće, zbog čega se stvara dodatni sloj i posebna dinamika unutar filma. Njih dvoje ne mogu biti više dijametralno suprotni nego što to jesu kao pojedinci – kao što to često u obitelji biva, što pogoduje autentičnosti samog filma, dovodi puno lakše do mogućnosti poistovjećivanja gledatelja s djelom, jer svi mi imamo neku verziju takve priče unutar obitelji, a po mome mišljenju mnogim ovogodišnjim kandidatima za Oscara od kojih su neki zanatski dobro napravljeni filmovi, neki su opet filmovi s jakim temama, ali generalno filmovima je najčešće manjkao element spontane neposrednosti i uspostavljanja bliskosti sa samim gledateljem. Ujedno, takav karakterni kontrast glavnih protagonista čini solidan temelj za izgradnju konstantnog izvora duhovitosti u filmu gibajući se od komedije lika do komedije situacije, koja sveprisutno uz prigušen ton kroz putovanje gradi i onu dugu stranu radnje filma, nimalo bezazlenu, i dovodi do katarze u konačnici radnje.
Ako ovaj film koji ima elemente filma ceste – jer je ipak riječ o putovanju, želite pogledati zbog Poljske, tada ste promašili poantu, a A Real Pain još jednom izmiče kategoriziranju, zbog čega ima moju pažnju i naklonost. Poljska je u ovom slučaju kontekst i okvir. Nevidljiv lik bake koji veže protagoniste od duše do nožnih prstiju je nazočan. Rastvara također prostor za priču pomiješanih osjećaja krivnje i zahvalnosti onih koji su pobjegli, onih koji su preživjeli, onih koji su se borili i brutalno izgradili nov život kako bi omogućili čudo života svom potomstvu, te odgojili one koji tek počinju djelovati kao ljudi. Od ovog filma nisam očekivala baš ništa, a svojom atmosferičnošću, britkošću, grebanjem ispod površine, doživjela sam ugodno iznenađenje. Priličan uspjeh za Jessea Einsberga koji je tek počeo stvarati filmove, jer je uspio na nepatvoren način ispričati priču koja pogađa onaj mišić u grudnom košu, ali i nas na neki način prisiliti na suočavanje s prošlošću. Element koji volimo preskakati, a nemoguće je živjeti sadašnjost bez svijesti o prošlosti. Bez toga nije moguće napraviti korak dalje u vlastitom razvoju.
Ali, što je stvarna bol?
Culkin glumi lika koji je onaj tip takozvane nevidljive funkcionalne depresije. Baš kao što mu bratić u filmu govori (na vrhuncu ljubomore i sluđenosti njegovim ponašanjem), da je kao sunce koje će ući i obasjati sobu, ali onda je u stanju pomokriti se na sve prisutne u sobi. Čovjek za kojega nikada ne bi rekli da se pokušao ubiti. Osoba koja pokreće, pametna i hipersenzibilna, osoba koja nadahnjuje i animira sve oko sebe, koja pršti energijom, stavovima i ne manjka joj duha, iskrenosti, brige i pažnje prema drugima, te želje da pomaže i zavidne razine empatije. Kako pojmiti da takva osoba pati od depresije? Filmski, a i u stvarnosti smo navikli na stereotipe vezane uz prikaz depresivnih ljudi, iako psiholozi znaju kako postoje dva naličja depresije i puno je opasniji i ozbiljniji upravo ovaj koji se obrađuje u filmu. Najjezovitiji je njegov pogled, prilično prazan i hladan na aerodromu, i on sam koji zapravo ostaje na aerodromu kao najzanimljiviji čudak kojeg možeš slučajno upoznati – upoznati, ali ne i poznavati.
Što je stvarna bol?
Ljudi s kojima si odrastao i koji su te obilježili kao osobu i tvoj vlastiti razvoj, ljudi s kojima bi trebao biti blizak ali nisi, ljudi koje gubiš, ljudi koji te ne ispunjavaju, ljudi koji te ispunjavaju, ljudi koje nikada nećeš upoznati a volio bi…
Što je stvarna bol?
Ona tuga koju priznajemo ili koju ne priznajemo? Svakoga njegova bol, boli najviše. Međutim neki se s njome nose bolje, a neki lošije. I samo zato što odrastemo, postanemo ekonomski stabilni, ne znači kako se sada odjednom bolje snalazimo u cirkusu zvanom život. A Real Pain obiluje paletom sporednih likova koji graniče da budu šablonski, međutim imaju dobre funkcije i dodatno su obogatili film i učinili ga posebno nježnim. Lijep je osjećaj važnosti dijeljenja koji se konstantno provlači kroz film. U svakodnevnom iskustvu čovjeka današnjice individua se više zatvara, ličnost je pod cijenu korektnosti fragmentirana, pojedinac leti od psihoze do neuroze i nema vremena za rješavanje trauma niti za iskrenost prema sebi i drugima, pa tako najčešće nastaju problemi. Iskrenost je rijetkost i privilegij, a svi vole iskrenost, samo rijetko tko si ju može priuštiti, možda ponekad, ljudi na putovanju, na godišnjem. Stvarna bol razgolićuje čovjeka današnjice, a čovjek današnjice mora preživjeti i ne smije biti ranjiv. Odgajani smo da nastavljamo dalje, zagrlimo bližnje, kažemo kako smo u redu, odemo psihoterapeutu, odemo drugi dan na posao i obavljamo svoje zadatke.
Što je stvarna bol?
Kamenčić pred pragom. Pijani ispad. Svađa. Ili je stvarna bol jednostavno ljudsko stanje ako si iskren. A Real Pain ima određeni ritam razotkrivanja. Odvija se u toplim plimama i osekama ranjivosti. Nije film koji će promijeniti svijet, ako više uopće takvi filmovi postoje, ali je film koji je definitivno zaslužio Oscara za mušku sporednu ulogu. I također je jedan od onih velikih-malih filmova, onih koji ti vremenom postanu jako dragi, onih filmova koji se urežu pod kožu i koje ćeš poželjeti ponovno pogledati i koji će nakon nekog vremena otvoriti neke nove uvide i poglede.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 1. travnja 2025.