Drama tišine i otpora
Te sitnice (Small Things Like This), red. Tim Mielants, Irska, Belgija, SAD, 2024.
-
Nakon uspješno režiranih televizijskih serija, od kojih je svakako najpopularnija Peaky Blinders iz 2013. godine, Tim Mielants okušao se i u dugometražnu filmu, 2019. režirajući vrlo zapaženu komediju Patrick nakon koje će uslijediti još jedna uspješnica – ratna drama Will u 2023. godini.
Zadnji Mielantsov film Te sitnice ubrzo se nakon prvih prikazivanja u Irskoj i na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu ovjenčao brojnim nominacijama i nagradama koje su potvrdile redateljevo suvereno igranje na dobitnu kombinaciju odabirom profiliranih glumaca za glavne uloge: jednog oscarovca (Cilliana Murphyja) i afirmiranih ženskih filmskih karaktera: Emily Watson i Eileen Walsh. Te sitnice temeljene su na bestseleru irske književnice Claire Keegan koji tematizira povijest Magdalenskih praonica, katoličkih institucija ustanovljenih pod okriljem države u svojstvu utočišta ostavljenim djevojkama i ženama, nerijetko i trudnima, poznatih po autoritarnu ustroju i svojevrsnim torturama kojima su bile izložene pripadnice nježnijeg spola više od stotinu godina. I premda Mielantsov film zrcali povijesne događaje, riječ je o ostvarenju koje je polemičnim metadiskursom u izravnoj komunikaciji i s ne tako davnom irskom prošlošću: zadnja je Magdalenina praonica, naime, kao jedna od mrlja u civilnoj povijesti, zatvorena tek 1996. godine.
Specifičnost Mielantsove filmske poetike razotkriva se već prvim ekspresionističkim kadrovima s crkvenim tornjem, graktavom vranom i nadasve opskurnim obrisima sumorno pustih ulica irskoga gradića New Ross u prosincu. Krajobraznu melankoniju zimskog umiranja upotpunjuje sivilo svakodnevice malih ljudi, među kojima se ističe trgovac ugljenom Bill Hurlong, uzorni suprug i otac triju kćeri. Glumački ga je snažno i vrlo sugestivno utjelovio Cillian Murphy, izvlačeći na površinu njegovu preosjetljivost i čudnovatu šutljivost pred članovima obitelji. Murphyjev je govor tijela upečatljiviji i rječitiji i od sama teksta izgovorena pred drugim likovima, koji su pak u konverzacijskom smislu jednako tako i prilično rigidni ili pak sjevernjački suzdržani.
Filmski New Ross izranja u prigušenu svjetlu praskozorja i završava u polumraku – upravo taj manjak sunčeva svjetla sastavni je dio filmske poruke koja aktivistički pretendira na razotkrivanje zataškanih grijeha u vezi sa suvremenim crkvenim djelovanjem diljem svijeta. Bill Hurlong, opterećen vlastitim ranjenim djetinjstvom i okolnostima majčine smrti, jednog dana postat će svjedokom vremena u kojem živi i uvidjeti hamletovski težak položaj poštena pojedinca u licemjernoj zajednici gradskih dužnosnika i crkvenih dostojanstvenika. Hurlongova tjelesna prljavština (filmskim jezikom simbolički konotirana), nataložena od svakodnevna prenašanja ugljena, u suprotnosti je s duhovnom prljavštinom obližnjeg samostana – poprištem zlostavljanja i akumulirane nesreće mnogih mladih djevojaka odvedenih tamo poput „janjadi na klanje“.
Susret s prestrašenom i promrzlom djevojkom u skladištu ugljena Magdalenske praonice otvorit će Billove potisnute negativne emocije i suočiti ga s istinom vlastita života, privremeno otuđiti od supruge (autentično je, u ulozi blage, skromne, i ne odveć hrabre žene, na filmsku platnu donosi Eileen Walsh), ali i pokrenuti u shvaćanju svoje uloge u borbi protiv malograđanske hipokrizije. I premda kadrovima odzvanja i predblagdanska radost lokalnim zborskim pjesmama i priredbama, ona se nikako ne može nametnuti kao sigurna i pouzdana emocija. Dapače, dramatičnost u filmu doseže svoje vrhunce Billovim suočavanjem sa sestrom Mary, autoritarnom i rječitom glavaricom pod čijom represijom drhte i neke starije časne sestre. Emily Watson očarava ulogom dominantne samostanske žene, čvrste ruke mjesne institucije koja „briše sramotu“ mnogim obiteljima usmjeravajući živote njihovih posrnulih žena. Sraz ženske i muške energije u kadrovima u kojima superiornost sestre Mary pobjeđuje Billovu skrušenost i poniznost, na trenutke će sudbinu malog čovjeka, rastrgana između buđenja savjesti i potrebe da zaštiti obitelj, učiniti zapečaćenom pred gradskim moćnicima.
Auditivni segment filma, u obliku zastrašujuće duga zvuka samo jednog gudala, podupire tjeskobna stanja mlade trudnice Sarah Redmond (njezin lik potresno iznosi Zara Devlin), ali i emocionalne lomove u Billovoj mekanoj duši koja ne može prihvatiti šutnju u osjetljivoj situaciji. Mielantsov film gotovo školski obrađuje psihosomatske reakcije pojedinca na stres uzrokovan nepravdom i zlostavljanjem u tolikoj mjeri da i sam gledatelj odjednom „hoda u tuđim cipelama“. Filmskim jezikom prirodno se pretapa sadašnjost s prošlošću, unutar koje glavni junak traži odgovore na mnoga pitanja o vlastitom trajanju, te se time otvara dijaloški okvir za introspekciju.
Ono čime film snažno privlači pozornost od sama početka praktički, dugi su kadrovi s upečatljivim detaljima u kostimografiji, scenografiji ili pak gestualnoj glumi, prepuni simbolična značenja. Lažna smirenost sestre Mary, dok svojim krasopisom ispisuje božićnu čestitku (ucjenu) Billovoj supruzi, maestralno se nameće kao središnji lajtmotiv, dočim će se scena iz brijačnice i Billovo neurotično pranje ruku od crnila ugljena (i duhovnog crnila!) nametnuti kao počeci unutarnje borbe s neizvjesnim ishodom do sama kraja. Scene s groblja, a potom i prikaz gluhih zimskih, za Billa besanih noći, aludiraju na prolaznost i mukotrpnost čovjekove egzistencije. Zašto svaka šutnja nije zlato, ostatak filma donosi u bolno realistički intoniranim kadrovima ispunjenima podvojenim doživljajima trenutnog olakšanja i sveprisutnog straha od budućnosti.Te sitnice filmska su drama ne samo pojedinca koji se usudio pljunuti šutnji u lice kao najvećoj sramoti, nego i zajednice koja stasava na izdaji kršćanstva i svemoćnoj hipokriziji udruženoj s poražavajućom dekadencijom vladajućih krugova. Bez obzira na to što su filmski sadržaj i izraz režijom sjedinjeni u jedno sumorno i golgotsko žensko trajanje, stidljivi tračci humanizma, upravo tih sitnih, ali učinkom grandioznih ljudskih gesta topline i suosjećajnosti, čine Mielantsov film prepoznatljivim uratkom u borbi za bolji i pravedniji svijet.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 1. travnja 2025.
