Suptilna priča o odrastanju u sjenama kolonijalizma

Čokolada (Chocolat), red. Claire Denis, Francuska, Zapadna Njemačka, Kamerun, 1988.

• 

  Redateljica Claire Denis svoj je dugometražni igrani debi imala 1988. godine dok je još stajao Berlinski zid, dok je još postojala bivša Jugoslavija i nosile se natapirane frizure i jastučići u sakoima. Tih ludih 80-ih po Americi su krenula nicati filmska pop-corn ostvarenja poput Umri muški, Terminatora, Smrtonosnog oružja i sličnih. Kao da je posustajao pravi nezavisni američki film koji je cvjetao 1970-ih a sve se okrenulo na zabavu i sport. Ipak, jedna istinska art-redateljica, scenaristica i autorica, Francuskinja Claire Denis, prava ispostava nježnog ali i agresivnog, nijemog ali glasnog izričaja, tih je godina tesala svoj zanat.

  Film Čokolada (ne miješati ga s neuspjelom Čokoladom Lassea Hallstroma iz 2000. s Juliette Binoche i tada još renomiranim Johnnyjem Deppom) sugestivno je melankolična priča o odrastanju u Kamerunu tijekom 1957. dok je još bio pod protektoratom francuske kolonijalne sile.

  Bijela djevojčica (Cecile Ducasse) znakovitog imena France skoro je nijemi ali vrlo upečatljivi svjedok jednog vremena i čini nam se da sve dobro razumije i anticipira. Živi na velikom imanju s majkom Aimee (Giulia Boschi) koja je neustrašiva ljepotica, pomalo frustrirana životom na afričkoj osami, a suspreže erotsku privlačnost prema slugi Proteeu (Isaach de Bankole), mladom zgodnom crncu koji pazi nju i djevojčicu dok je njezin muž, lokalni zapovjednik, na brojnim službenim izbivanjima. Protee i djevojčica izvrsno se slažu, on je njezin prijatelj, kompanjon, učitelj i duhovni skrbnik. S njim je povezanija negoli sa zaposlenim ocem i mislima odsutnom majkom. Djevojčica odrasta u neobičnom okruženju, potpuno autentičnom i originalnom nego li bi bilo ono u nekom skupocjenom stanu uz guvernantu u recimo centru Pariza. Ovako jede papaju, mrave i egzotično bilje, boća s nesposobnim crnim kuharom i naganja hijenu sa slugom po vrućoj noći savane. Tako je otuđenje s odsutnim roditeljima manje bitno i skoro zanemarivo jer ona dobiva lekcije koje će joj kasnije sigurno služiti u boljem snalaženju kroz život. Djevojčica je odvažna i neustrašiva a glavno prijevozno sredstvo kroz savanu joj je magarac s kojeg zapovijeda slugi Proteeu. Ona također promatra iz prikrajka i svečane večere koje se održavaju na imanju kada pripiti gosti udvaraju majci, a oblače se i svečani smokinzi i toalete dok crni sluge nose crvene pojase, tako europski i kolonijalistički.

  Dinamika života se mijenja kada se u blizini sruši mali avion s posadom i nekoliko putnika koji privremeno naseljavaju kuću. Također u zajednicu stiže i bezobrazni i bahati Luc koji postaje ljubomoran na neobičnu vezu Proteea i Aimee.

  Nakon što je Protee obrani u jednom od Lucovih zloslutnih insinuacija i napadaja na njenu krepost, Aimee iskaže naklonost slugi te netom nakon zamoli muža da ga skloni iz kuće. Čar filma Claire Denis je u tome da ne izražava grubo niti jednu motivaciju niti afekciju, sve rješava sugestivno i suptilno te tako dinamika privlačnosti majke i crnog sluge zapravo ne dominira filmom iako je gorljivo dominantna sfera. Ipak najdominantniji odnos je onaj Proteea i djevojčice France koji je grubo prekinut njegovom okrutnom reakcijom na kraju filma. Okrutnom ali pravednom i za djevojčicu ispravnom. Njezin joj otac na kraju filma objašnjava što je to horizont, ona nevidljiva crta koja alegorijski dijeli ljude, siromašne i bogate, crne i bijele, sklone mašti i sklone realnosti. Možda je to nepotreban filmski zaključak od strane redateljice koja time kao da objašnjava što je kroz film željela reći.

  

  Čokolada počinje s odraslom France kako putuje kroz Kamerun, zemlju njezina djetinjstva, a o njezinom životu ne doznajemo previše niti kako je to neobično odrastanje utjecalo na nju i njezine kasnije postupke. Upoznaje američkog crnca i njegova sina te je oni prevoze do konačne stanice.

  Bez dodatnog naratora koji pripovijeda, kako je uobičajeno za takvu vrstu filmova, Claire Denis tim postupkom daje izvrsnu dozu napetosti, mistike i mogućnosti da sami zaključimo iz filma sve što želimo. Toliko je to drugačije od drugih priča o odrastanju i stasavanju u neobičnim egzotičnim okruženjima za protagoniste kao što je u ovom slučaju djevojčica France.

  Možemo slobodno zaključiti da je ispala neustrašiva i samosvjesna, čim se vozi sa strancima uslijed nigdjezemske u Africi, da je sklona tamnoputim muškarcima jer poziva stranca na piće nakon puta te da je doista slobodoumnija i hrabrija nego da je odrastala u strogo kontroliranim uvjetima francuskoga staklenog zvona.

  

  I stvarno ta Afrika, tantrična i duboka, prašumasta i ogoljela, crvena u sumrak i žuta u podne, puna divljih zvijeri, potpuno nedolijalih bijelom čovjeku, sama je po sebi misterija. Kao kotao vruće mase pune insekata i krvoloka tako je potmulo teška a opet opozitno prozračno lagana jer razotkriva um i time brojne ljudske mane ali i vrline. Radi to očito i evidentno, tako da je sve zrcalno jasno. Jer čovjeku je jedino u tim ekstremnim uvjetima na umu bitno a nebitno i trivijalno ostavlja za hladne europske vjetrovite večeri. Jer ono smo što nas okružuje i što na nas djeluje, nitko nije otok i ne odrasta se otokom. France time odmalena stječe povjerenje u crno stanovništvo uz koje je prirodno odrastala bez predrasuda i oni su joj poput druge obitelji, ne krvne koja je zauzeta svojim odraslim životima nego one odabrane, životne obitelji. Iako ne dobivamo potpuni uvid u ženu kakva je postala, mi kao da znamo odrediti njene glavne karakteristike, ili si laskamo da znamo.

  Suptilna i nježna atmosfera, a opet snažna u dostavi osjećaja, povremeno je snolika a povremeno zagušujuće nepodnošljiva kao i insekti kojih je posvuda, ponekad i krvavo opasna kao hijene koje se kreću svugdje, posve podivljale i gladne. Ljudi, oni su tu pod utjecajem afričke okoline, koja djeluje ne na sve jednako – oni neautohtoni nose se ugođajem uz naramak svojih modernih pomagala koja često ne pomažu. Jer puške i meci, tenkovi i barikade, što su oni povrh rike lavova i nilskih konja tako silnih da i meci često promaše svoj cilj.

  

  Denis nikako nije promašila cilj – s odmakom i pomalo rezervirano dala nam je toplu i pamtljivu priču o svakodnevici jednog odrastanja i o svim našim univerzalnim različitostima ali i sličnostima, ispričanu bez naratora, kako je samo i trebalo biti. Na gledatelju je da upregne razum ali i maštu te da zaključi i izmašta dijelove koji izostaju.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 1. travnja 2025.

Piše:

Ivana
Perić