Vizualno premoćna atmosfera začinjena izvanzemaljskom glazbom

Čaj u Sahari (Sheltering Sky), red. Bernardo Bertolucci, Ujedinjeno kraljevstvo, Italija, 1990.

• 

  Bernardo Bertolucci redatelj je raskošnih i vizualno zadivljujućih remek-djela no i manje uspjelih, pomalo pretencioznih pokušaja da zadivi. Ipak, redatelj koji je napravio Konformista, Posljednji tango u Parizu i film o kojem ću sad pisati – Čaj u Sahari, dakle redom neprijeporne filmske klasike koji i danas sadrže modernost i uvjerljive poruke, definitivno se ubraja u one koji su obilježili jednu filmsku epohu. Rođeni Talijan, Bertolucci je uvijek u filmovima zadržavao dozu misterije i nedorečenosti, puštao je gledateljima da sami vode svoje bitke a njegovi su likovi uvijek enigme koje na kraju možemo i ne moramo razumjeti.

  Vizualni majstor, snimao je ekstravagantne i konfuzno kontroverzne filmove poput čuvenog Posljednjeg tanga u Parizu oko kojeg se i danas vode razne bitke. Optužba o mizoginiji samog Bertoluccija i glavnoga glumca Marlona Branda naspram mlade glumice Marije Schneider i danas je aktualna. No sad su svi troje pokojni, pa se o tome i manje priča. A je li ista glumica doista silovana tijekom čuvene maslac-scene, i danas je nepoznanica. Što se tu doista događalo još je na velikom nagađanju jer, kao što spomenuh, akteri događaja su sad nedostupni za izjave.

  Režirao je Bertolucci i Marlona Branda i Jean-Louisa Trintignanta, Johna Malkovicha i mlade Evu Green i Louisa Garrela, dakle od neprijeporne garde starije generacije do mlađih generacija, a taj redatelj opsjednut nonkonformizmom i pobunom ponekad je visoko letio, no često se nasreću održavao u zraku uspješno iznijevši let.

  Dobivao je i brojne nagrade struke. Za svoj epski spektakl Posljednji kineski car osvojio je najveću počast za jednog redatelja – Oscara za najbolju režiju, a sam je film osvojio i nagradu za najbolji film godine te još sedam Oscara u raznim kategorijama. Sam Bertolucci osvojio je počasnog Zlatnog lava na Venecija film festivalu za životno djelo, kao i Zlatnu palmu na Cannes film festivalu u istoj kategoriji. Umro je 2018. a spremao se netom prije smrti opet režirati film, nalik svom vječnom uzoru Michelangelu Antonioniju, koji je pak umro 11 godina prije isto tako posve aktivan.

  Njegova Orijentalna trilogija: Posljednji kineski car (1987.), Čaj u Sahari (1990.) te Mali Buda (1993.) otkriva i njegove opsesije istokom i istočnjačkim religijama poput budizma, iako je za sebe tvrdio da je ateist i marksist. Njegove opsesije su i nemogući ljubavni odnosi te je u filmu Mjesec (1979.) ispričao priču o incestu između majke i sina a tema su mu i europske revolucije, pa je tako Sanjare (2003.) smjestio u Pariz burne 1968.godine.

  Po meni njegov najmističniji i najuspjeliji film koji nevjerojatno dobiva na snazi protokom vremena jest nedavno pogledani The Sheltering Sky ili u maštovitom prijevodu na hrvatski, Čaj u Sahari, po romanu Paula Bowlesa iz 1949. godine. Vizualno premoćna atmosfera filma začinjena je izvanzemaljskom glazbom japanskoga kompozitora Ryuichija Sakamotoa.

  Film je prikazan u zagrebačkoj Kinoteci u sklopu programa posvećenog nevjerojatno aktivnom i plodnom sineastu nove generacije Luci Guadagniniju, čiji recentni film Queer stilom nevjerojatno podsjeća na početak Čaja u Sahari. Sam Guadagnino izjavio je da mu je Bertoluccijeva uspješnica jedan od najdražih filmova uopće, pa analogija uopće ne čudi.

   

  Čaj u Sahari je film nekoherentne i nestabilne radnje i filmskog tempa. Film je to koji kao da se sastoji iz dva samostalna uratka: prvog – u kojem bračni par Kit i Port Moresby skupa s prijateljem i gospođinim ljubavnikom Tannerom putuju Afrikom ne znajući kad i hoće li se vratiti u rodnu američku grudu. Za neke ljude vrijeme kao odrednica ne postoji, a takvi su naš udaljeni i ekscentrični bračni par skladatelja i neuspjele spisateljice koji se trude pronaći stare strasti. Ona će pak naći strast u litrama šampanjca te se probuditi gola pored zgodnog ali nemuštog bogataša Tannera koji je opsjeda, dok će Port u izvedbi Malkovicha kao odvratnog ali senzualnog putnika (putnici su oni koji putuju bez da znaju kad će se vratiti a turisti odmah pri ateriranju u novu zemlju razmišljaju o svojoj domovini i povratku) zaroniti u nevjerojatno putene grudi lokalne prostitutke koja će ga prokleti nakon što mu ne otme novac.

  Taj prvi memljivi i ljepljivi dio njihovih putešestvija obilježen je lošom pljesnivom hranom, rojevima muha po licu naših protagonista te vožnjama u sklepanim autobusima s lokalcima koji ne haju za ničim. I stvarno, tkogod je odlazio istočno, kleo se: što istočnije, to ne samo prljavije i neudobnije (po zapadnim standardima) no ipak slobodnije, komotnije i razigranije što se umnih oslobođenja tiče. Ti su narodi nevjerojatno siromašni, no ustrajni i uporni u svom tom siromaštvu; za muhe na licu i ne haju jer oni su sretni baš u momentu.

  Imamo dojam da sam redatelj tu prethodnu rečenicu pokušava oživjeti u svim tim prekrasnim scenama zadivljujućih pustinjskih krajolika, gdje se um stapa sa srcem, tijelo s pijeskom a želja s oslobođenjem. Film je sniman u Maroku, Alžiru te Nigeru.

  

  Radnju pak povezujemo s bezobrazno bogatim ljudima kojima nisu ostale nikakve želje nego pusta dosada od neimanja briga o goloj egzistenciji, pa s golemim koferima koji postaju sve prašnjaviji i prljaviji putuju naokolo egzotikom u potrazi za kakvom razonodom i diskomfortom. Samo diskomfort odnosno zona bez komfora može ih natjerati da se ponovno osjete živima.

  Scena ljubovanja otuđenoga bračnog para u scenografiji kakve se ne bi stidjeli ni filmovi arapskog šeika Rudolfa Valentina, u prekrasno narančastoj pustopoljini koja seže unedogled, najljepši je filmski pokušaj sljubljivanja udaljenih individua koje su se nekoć voljele u povijesti filma. Ipak, kad njih dvoje otresu taj pijesak s odjeće i krenu dalje, znamo – to je trajalo kratko a pukotine koje su nalik onima pećinskih utora ostaju.

  Bezvremenu ljubav uslijed ništavila pijeska Kit će prema Portu pokazati njegujući ga kad isti padne pokošen gadnom tifusnom groznicom. Scene umiranja su zastrašujuće, ali i morbidno lijepe – baš onako kakav život u umjetnosti a ponekad i u realnosti jest.

  Nakon što Port umre i bude sahranjen u bezimenom grobu pod drvenim križem, kreće drugi dio filma u kojem Kit uzima svoj prašnjavi smeđi kofer i krene stopirati lokalnu pustinjsku karavanu. Tu se pokaže da život ide dalje, strasti su nikad iznemogle a ona se prepušta tjelesnim užicima s lokalnim gazdom, pod marame zavijenim berberom, stanovnikom pustinje koji ima još nekoliko žena. Zarobljena u kućerku njegova imanja, ona otkriva nenadmašne tjelesne strasti, kao i činjenicu da njezino pisanje ne vrijedi ništa. Njezine plave oči koje vire iz arapske odore, pustinjski vjetar i jedan crveni čaj u pustinji možda su premalo, ipak u okviru ovog filma i previše, i ljubav i smrt i ljepota i ružnoća i ludost i razum.

  

  Nakon što je na lokalnoj tržnici napadnu domoroci, Kit će polu-luda završiti u misionarskom utočištu, gdje će po nju doći ugledna i uštirkana gospođa iz američke ambasade, u tom momentu odražavajući svu razliku zapadnjačkog, tako zastranjenog mentaliteta i ovog slobodnog, prljavog, a lijepog istočnjačkog.

  Nakon što je vrate u civilizaciju, Kit će se izgubiti u ulicama kojima je nekada davno hodala s Portom i Tannerom, u modernoj eskapističkoj verziji sebe. Sada, zastranjena i gola, iako u staromodnoj haljini iz 1940-ih, naći će sebe u lokalnoj kavani s uvijek istim licima i starcem koji će reći par razumnih i reflektivnih o životu per se. Život je par nezaboravnih trenutaka kojih ćemo se sjetiti u životu nekoliko puta a onda šibati dalje, potom ćemo umrijeti i možda biti sahranjeni pod drvenim križem bez datuma i imena u nekoj posve neznanoj zemlji. Naš trag neće ostati kao što nije ostao trag mnogih bezimenih sudbina kroz brojne ratove, revolucije i priče. Ostat će tih par trenutka sreća ili nezaborava koje nosimo sa sobom, posve nesvjesni tijekom života što ćemo tamo negdje ponijeti.

  Filozofska premisa ovog filma je neoborivo i neutaživo svoja, vizualne scene pustinje i brojnih oaza su nepoderivo fascinantne, kamera je zaokružila svoje postojanje u plesu sjenki u skoro svakom mogućem kadru; ovo je remek-djelo kakvo ne spada u svakodnevicu i rutinu, ovo remek-djelo filma nešto je što obuzima cijelo biće.

  Poigravanje jezikom, naoko besmislenim ali često duboko smislenim rečenicama unutar Čaja u Sahari, mi se igramo s vlastitim postojanjem i bitkom, jer junaci filma iliti knjige po kojoj je snimljena su samo pijuni ispod zaklonskog neba, kako je originalni naslov filma, koje i štiti ali se i otvara potpuno ih ogolivši.

  Pada mi na pamet tko bi još osim velikog Bertoluccija koji je imao i brojne promašaje u karijeri mogao snimiti ovakav film. Također se pitam tko bi bolje osim krasne, vječno sugestivne Debre Winger u ulozi Kit i krajnje genijalnog Johna Malkovicha u ulozi Porta, koji dokazuje da je u glumi nebo granica, te pouzdanog i šarmantnog – baš kako film zahtijeva Campbella Scotta u ulozi Tannera, mogao stati u ovaj ansambl? Ne zaboravljam spomenuti i ljigavo maestralnog Timothyja Spalla, onog divnog britanskog barda koji se kalio u filmovima Mikea Leigha, a tu u ulozi prevrtljivog alkosa homića hoda svijetom zaražen nekim kožnim i spolnim boleštinama te žica za brendi i cigare jer mu majka za isto ne daje. Uloga je posve iskonski nemoguća i luda, nešto što se ne zaboravlja. U malenoj sporednoj ulozi djevojke iz kavane zapažamo i Nicolettu Braschi, mnogima znanu kao vječnu muzu Roberta Benignija i žensku zvijezdu njegovog hit-filma Život je lijep.

  Dok karavane prolaze pustinjama spokojno i mirno, pak s druge strane svijetom u potrazi za nekomfornim zonama uzbuđenja jure ti nemirni zapadnjaci avanturisti, putnici, potpuno nesvjesni logike istočnoga svijeta. I ne znamo gdje se desi taj trenutak kada je oni, tu logiku prigrle i postanu potpuno novi ljudi, isključeni od svojih starih navika i života. Kad se vrate zapadu, ti ljudi u netragu pustinje ili prašume ostave dio sebe, te se momenti irskih ili američkih poslijepodneva čine beskonačni i nikad prolazni a oni momenti diskomforne zone nečim izuzetnim i esencijalnim.

  

  Bit jest u prihvaćanje sebe i svoje prirode, unutar brojnih konstelacija i uvjeta, a prolaznost jest nešto čega se mnogi boje i tek kada je prihvatimo i obgrlimo, prihvaćamo i sebe u tom kozmosu koji nam je često sasvim stran. I tu leži krasna logika bivanja.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 29. ožujka 2025.

Piše:

Ivana
Perić