Filmski festivali kao čvorišta interkulturalne i međunarodne komunikacije

Kompleksni kulturni fenomeni izrazite simboličke snage

• 

  Filmski festivali predstavljaju iznimno važnu platformu za interkulturalnu i međunarodnu komunikaciju, omogućujući dinamičnu interakciju između autora, publike, novinara i stručnjaka iz različitih kulturnih i društvenih okruženja.

  Kao masovni medij izrazite simboličke snage, film posreduje kulturne vrijednosti, povijesne narative i društvene norme, čime festivali postaju prostori intenzivne razmjene kulturnih značenja i međusobnog razumijevanja.

  Festivali pružaju najbolju priliku gledateljima, novinarima i filmskim profesionalcima da steknu uvid u drugačije svjetove i perspektive. Uloga filmskih festivala u promoviranju dijaloga o univerzalnim temama, poput ljudskih prava, vjerskih sloboda, ekološke održivosti, migracija i očuvanja identiteta naglašava njihovu društvenu relevantnost.

  

  Osim prikazivanja filmova, festivali uključuju brojne popratne aktivnosti, poput panel diskusija, edukativnih radionica i profesionalnih mreža, koje omogućuju dublju refleksiju i diskusiju o prikazanim sadržajima te potiču interdisciplinarnu razmjenu ideja.

  Ovi događaji istodobno potiču međunarodnu suradnju unutar filmske industrije, osobito kroz potporu međunarodnim filmskim koprodukcijama, razmjenu stručnih znanja i distribuciju sadržaja, čime značajno doprinose globalnom kulturnom sektoru.

  Posebno značajna dimenzija filmskih festivala jest njihova uloga u afirmaciji glasova marginaliziranih i manjinskih zajednica. Prikazivanjem filmova koji problematiziraju specifične društvene i političke teme, festivali omogućuju artikulaciju priča i iskustava koja često ostaju izvan dominantnih diskursa. Na taj način festivali pridonose stvaranju prostora za dijalog i razumijevanje kulturne raznolikosti, dok istovremeno promoviraju inkluzivnost i interkulturalnu solidarnost.

  

  Primjeri renomiranih festivala dokazuju ovu tvrdnju i ilustriraju njihovu globalnu važnost. Venecijanski festival već je devedeset godina tradicionalno mjesto susreta europske, američke i azijske kinematografije i njihovih predstavnika. Filmski festival u Cannesu etablirao se kao središnja točka kulturne razmjene, promovirajući raznolikost filmskog izraza i okupljajući autore iz cijeloga svijeta. Berlinale, s naglašenim fokusom na društvene i političke dimenzije filmskog stvaralaštva, predstavlja prostor za dijalog o ključnim globalnim izazovima. Berlinale i Cannes imaju i najveće filmske sajmove u Europi, na kojima sve države imaju svoje štandove. 

  
  VENECIJA

  Venecijanski filmski festival najstariji je filmski festival na svijetu. Osnovan je 1932. u sklopu Venecijanskog bijenala, a već 1934. postaje godišnji. Osnivač je bio predsjednik Bijenala grof Volpi di Misurata, prema kojem je kasnije ime dobio kup Volpi, nagrada za najboljeg glumca.

  Prva festivalska projekcija u povijesti bila je održana upravo na Venecijanskom filmskom festivalu, 6. kolovoza 1932. Prikazan je film Dr. Jekyll and Mr. Hyde redatelja Roubena Mamouliana i to na terasi Hotela Excelsior na Lidu.

  Prvi festival nije imao žiri, ali su dodjeljene nagrade publike. Osim nagrada za najboljeg redatelja, glumicu i glumca, zanimljive su tri nagrade za najzabavniji, najdirljiviji i najoriginalniji film.

  Fašisti preuzimaju festival

  Od 1934. dodjeljuje se glavna nagrada: Coppa Mussolini te Zlatne medalje Nacionalnog fašističkog udruženja za zabavu.

  Prvi hrvatski sudionik Moste bio je Zvonimir Rogoz 1934. sa češkim filmom Ekstaza za koji se veže i prvi skandal Mostre, kada se Hedy Lammar pojavila potpuno gola na ekranu. Godine 1936. po prvi put se uspostavlja međunarodni žiri. Iste godine Oktavijan Miletić osvaja I nagradu u kategoriji amaterskog igranog filma s filmom Nocturno, a Maksimilijan Paspa IV nagradu u konkurenciji dokumentarnog filma za Zagreb kao središte sporta.

  

  Godine 1937. sagrađena je u rekordnom roku u modernističkom stilu festivalska dvorana Palazzo del Cinema, koja je bila rad arhitekta Luigija Quagliate. 1938. Kup Musolini osvaja Leni Riefestahl sa filmom Olimpija. Festival sve više postaje sredstvo fašističko­nacističke propagande. Na posljednjoj fašističkoj Mostri održanoj 1942. Brončanu medalju dobio je dokumentarni film poduzeća Hrvatski slikopis Straža na Drini.

  Venecija nakon II. svjetskog rata

  Festival se obnavlja odmah nakon Drugog svjetskog rata 1946., kada jedinu nagradu žirija novinara dobiva američki film Južnjak u režiji Jeana Renoira. Festivalsku palaču zauzele su za svoje potrebe savezničke snage. 1947. Festival se održava na Markovu trgu ispred Duždeve palače i bilježi rekordnih 90.000 posjeta­. Godine 1949. uvodi se nagrada Lav svetog Marka, a festival se definitivno vraća na otok Lido.

  

  Negodovanja publike i prosvjedi

  1960. godina pamti se po najvećem prosvjedu publike na ceremoniji dodjele nagrada. Umjesto očekivano filmu Rocco i njegova braća Luchina Viscontija, nagrada je pripala ratnom filmu Prolaz preko Rajne Andrea Cayattea. Publika je zviždala tijekom cijele ceremonije dodjele i tijekom cijele projekcije pobjedničkog filma. Studentski prosvjedi i demostracije 1968. snažno su pogodile Festival u Veneciji, koji se tada još organizirao po Statutu iz doba fašizma. Od 1969. ukinute su nagrade, koje se vraćaju tek 1980., a 1973. 1977. i 1978. festival čak nije ni održan.

  Godine 1980. festival ulazi u mirnije vode i kontinuirano se razvija do današnjih dana. 1984. Sindikat filmskih novinara pokreće Međunarodni tjedan kritike, koji se održava do danas.

  Hrvatski poslijeratni uspjesi

  

  Poslije Drugog svjetkog rata prvi hrvatski film nagrađen u Veneciji je dokumentarac Između dvije prozivke Obrada Gluščevića iz 1959., a 1963. i dokumentarac Skopje 63 Veljka Bulajića. Veliki uspjeh u Veneciji postižu hrvatski dječji filmovi: 1959. nagrađen je srednjemetražni Piko Srećka Weyganda, 1960. Izgubljena olovka Fedora Škubonje, a 1963. i Opasni put Mate Relje.

  U kategoriji animiranog filma u Veneciji su nagrađeni filmovi Jaje Vatroslava Mimice 1960. i Mrav dobra srca Aleksandra Marksa i Vladimira Jutriše 1966. Nakon 1991., u popratnim programima Venecije bili su filmovi Crvena prašina Zrinka Ogreste i Takva su pravila Ognjena Sviličića 2024.

  
  CANNES

  
  

  Festival u Cannesu najprestižniji je filmski festival u svijetu prvi festival trebao se održati 1939. u Cannesu pod predsjedavanjem Luisa Lumiera od 1. do 20. rujna. Pokrenut je na inicijativu Jeana Zaya, francuskog ministra kulture koji je htio u Francuskoj osnovati međunarodni kulturni događaj koji bi mogao parirati Festivalu u Veneciji, koji je sve više postajao sredstvo fašističke propagande. Filmovi su selektirani i redatelji i zvijezde počeli su dolaziti na Azurnu obalu. Među američkim filmovima bio je Čarobnjak iz Oza, dok se ruski film zvao Sutra počinje rat. 1. rujna 1939. Hitler je napao Poljsku, francuska vlada je proglasila mobilizaciju, a Festival je prekinut nakon projekcije jednog filma Zvonar crkve Notre Dame njemačko­-američkog redatelja Williama Dieterlea.

  Nakon Drugog svjetskog rata festival je obnovljen 1946. na poticaj Regionalne vlade koja je na taj način htjela obnoviti turizam na Azurnoj obali. Godine 1948. i 1950. godine festival nije održan zbog ekonomskih problema i sukoba u francuskoj filmskoj industriji. 1968. zbog solidariziranja velikog broja redatelja s studentskim nemirima, ali i sa smijenjenim ravnateljem Francuske kinoteke, festival je otkazan – u žiriju koji se vratio kući bio je i Veljko Bulajić, koji je tu dužnost obavljao još dva puta, zadnji put 1980. s Kirkom Douglasom.

  Festival se sastoji od tri glavna dijela: Konkurencije, Dvotjedna redatelja koji je pokrenut pod nezavisnom upravom Društva redatelja kao posljedica nemira 1968. te Međunarodnog tjedna kritike kojeg vodi Francusko društvo filmskih kritičara. Festival postaje okupljalište najvećih filmskih zvijezda.

  

  Sedamdesetih su postojala i tri popratna programa izvan konkurencije, koje je 1977. novi festivalski direktor Gilles Jacob ujedinio u jedan pod nazivom Izvjestan pogled (Un certain regards) koji je svojevrsna B konkurencija s trima vlastitim nagradama.

  Nekoć se izbor filmova obavljao predselekcijom u svakoj zemlji koja je odabirala svoje kandidate i preporučivala ih selekcijskoj komisiji, nešto poput dodjele Oscara. Godine 1972. taj sustav je ukinut i producenti nominiraju svoje filmove direktno na Festival.

  Festival u Cannesu od tada se neprekidno razvija i čvrsto zauzima poziciju kao najveći filmski festival na svijetu, a premijerama na tom festival teže svi filmski redatelji i producenti današnjice. U okviru festival održava se najveći filmski sajam na svijetu, Marche du film.

  

  Hrvatski uspjesi u Cannesu

  Najveći uspjesi hrvatske kinematografije nakon 1991. bili su nagrada Žirija u programu Izvjestan pogled filmu Zvizdan Dalibora Matanića, nagrada Zlatna kamera filmu Murina Atonete Alamat Kusijanović te Zlatna palma za najbolji kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti.

  
  BERLINALE

  Na inicijativu časnika za film američke vojne administracije u Njemačkoj Oscara Martaya, 1950. godine održan je prvi prvi pripremni sastanak za pokretanje Berlinskog filmskog festivala. Kad je preuzeo spomenutu dužnost 1948. Oscar je imao samo 28 godina, a već sa 30 godina pokreće Berlinale. Zanimljivo je da je Oscar organizirao posebne projekcije za istočne Berlinčane u dvadesetak kino dvorana koje su se nalazile blizu granice.

  Martay 1953. napušta američku službu i pokreće vlastitu produkcijsku kompaniju Berolina­ Film u Berlinu te se uskoro ženi se njemačkom glumicom Renatom Barken. Njih dvoje zajedno pokreću kompaniju Zenith Film koja je do njegove smrti 1995. snimila veliki broj filmova svih rodova i žanrova.

  Prvo izdanje berlinskog festivala održano je u lipnju 1951. Film otvaranja bio je film Rebecca Alfreda Hitchcocka iz 1940., koji zbog ratnih okolnosti nije bio ranije prikazan u Njemačkoj, a na premijeru je došla i Joan Fontaine. Otvaranje je održano u kinu Titania Palast.

  

  Prvi festivalski ravnatelj (do 1976.) bio je povjesničar filma dr. Alfred Bauer po kojem se do 2019. zvala filmska nagrada Berlinalea za inovativnost. U vrijeme pokretanja festivala grad je još velikim dijelom bio u ruševinama. Rekonstrukcija je započela, ali bilo je to daleko od snažne kulturne energije koju je grad imao u dvadesetima. U isto vrijeme festival je imao i političko značenje i služio kao izlog u slobodni svijet u podijeljenom gradu.

  Berlinale je imao veliki uspjeh kod publike. Dodjela nagrada održavala se u gledalištu na otvorenom, a poslije dodjele slijedio je veliki vatromet. Na prvom je festivalu nagrade dodjeljivao žiri sastavljen od njemačkih članova, no pod pritiskom FIAFP­-a prešlo se na nagrade publike, a potom na međunarodni žiri.

  

  Najdugovječniji ravnatelji festivala bili su Dieter Kosslick, koji vodi festival od izdanja 2002, a prije njega dugogodišnji je ravnatelj bio Moritz De Hadeln, koji ga je vodio od 1980. do 2001. Smjena je usljedila nakon filma Nebeska udica Ljubiše Samardžića.

  Berlinale ima oko pola milijuna posjetitelja godišnje i smatra se najposjećenijim filmskim festivalom u svijetu. Glavne sekcije su: Konkurencija – za Zlatnog i Srebrene medvjede; Panorama – koju odlikuje kontroverzna tematika i nekonvencionalna estetica; Forum – program za mlade autore, osnovan 1961.

  Brešanove nagrade

  Najveći uspjesi hrvatskog filma na Berlinaleu su pobjeda filma Vinka Brešana Maršal u programu Forum, te ulazak u konkurenciju s filmom Svjedoci (nagrada Ekumenskog žirija).

  

  
  ZAKLJUČNO: ULOGA FILMSKIH FESTIVALA DANAS

  Filmski festivali daleko nadilaze ulogu prikazivanja audiovizualnih djela, afirmirajući se kao kompleksni kulturni fenomeni s izrazitim potencijalom za izgradnju interkulturalnog razumijevanja i međunarodne komunikacije. Njihova integrativna funkcija čini ih nezaobilaznim subjektima suvremenih kulturnih i komunikacijskih studija.

  © Doc. dr. sc. Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 18. studenog 2024.

Piše:

Zlatko
Vidačković