Holivudska reciklaža i potpuni izostanak originalnosti
Alien: Romulus, red. Fede Álvarez, UK, SAD, Amazon Prime, 2024,
-
Jedna od dugovječnih filmskih franšiza koja se trebala odavno umiroviti je Alien. Trebalo je to učiniti još nakon podcijenjenoga trećega filma koji je 1992. redateljski potpisao David Fincher (Sedam, Društvena mreža). Sve što je uslijedilo nakon toga postalo je čista eksploatacija kulturnoga kapitala koji je trilogija ostavila iza sebe. Primjerice, Alien vs. Predator (2004) Paula W. S. Andersona i Alien vs. Predator: Requiem (2007) braće Strause primjer su najgorega komercijalnog izrabljivanja u nedostatku svježih i originalnih ideja, a po svojoj besmislenosti u rangu su Jasona X (2001) Jasona Isaaca, jednog od nebrojenih filmskih nastavaka iz horor serijala Petak 13., u kojem autori nisu više znali što bi sa sobom pa su serijskoga ubojicu Jasona poslali – ni manje ni više – u svemir. Potom je začetnik franšize Ridley Scott (Blade Runner, Thelma & Louise), koji potpisuje originalnoga Aliena (1979) te se već dugi niz godina bori s razdobljem kreativne krize, umjesto da također porazmisli o zasluženoj mirovini, odlučio produžiti agoniju pa je krenuo raditi na seriji filmova koji se kolokvijalno nazivaju Prometheus filmovima, po prvom naslovu (2012) iz skupine, nakon čega je uslijedio Alien: Covenant (2017).
U skladu sa suvremenim holivudskim trendovima recikliranja i rebootanja, Prometheus je trebao prikazati genezu alienovskoga univerzuma, što ga smješta u poziciju prednastavka, ali je ujedno trebao biti i začetak novoga filmskoga serijala, koji bi imao vlastite specifičnosti. Međutim, Prometej je ostao upamćen kao Alien 0 s lošim scenarijem – sklepanim od općih mjesta i stereotipa prema tematici sličnih svemirskih opera, i slabim glumačkim ostvarenjima te nepotrebno nakalemljenim religijsko-filozofskim podtekstom. Covenant pak predstavlja nastavak prethodnoga ostvarenja, no priča nije niti malo originalna te djeluje kao dodatno simplificirana reciklaža motiva iz Prometeja, u kojoj dolazi do sraza religioznoga i znanstvenoga. Stoga je filmski serijal, koji se protezao od kraja sedamdesetih do devedesetih godina dvadesetoga stoljeća te je u ono vrijeme na idejnoj ali i na vizualno-stilskoj razini predstavljao nešto najbolje što je Hollywood mogao ponuditi u okviru visokobudžetne filmske znanstvene fantastike, ušao u dvadeset i prvo stoljeće kao svojevrsno tematsko i idejno reciklažno dvorište kojem manjka audiovizualne inventivnosti prošlostoljetnih ostvarenja.
Nakon što je Disney kupio Fox i dokopao se njegova filmskoga kataloga, rodila se ideja o daljnjoj eksploataciji Aliena, ali kako prethodna dva naslova nisu bila najbolje prihvaćena od kritike i publike, studio je došao na novu ideju. Ona nije samonikla, nego je nastala kao rezultat neuspjeha u pokušaju rebootanja Predatora (The Predator Shanea Blacka, 2018), koji se potom premjestio na streaming servise te je čak u naslovu izbjegavao poveznicu s glavnim negativcem. The Pray (2022) Dana Trachtenberga svojevrsni je prednastavak prethodnih filmova iz franšize, koji je efektno radnju premjestio u prošlost te je smjestio u kontekst američkih prvih nacija kao i priče o ženskoj emancipaciji, a premijeru je imao na Huluu, uz veliki gledateljski te poprilično solidan kritičarski odjek.
Prema sličnom nahođenju, Alien: Romulus (2024) zamišljen je kao spin off serijala, a potpisuje ga urugvajski filmaš Fede Alvarez, koji je mahom radio u žanru horora, a od poznatijih mu naslova treba spomenuti Evil Dead (2013) i Don`t Beathe (2016) te triler The Girl in the Spider`s Web (2018). Planirano je da film ima premijeru na streaming platformi Disney+ te da ne ide u redovitu kinodistribuciju, međutim od toga se u određenom trenutku odustalo. Čini se da je studio shvatio da ima poprilično solidan materijal pa se odlučio za drugačiji pristup, što im se u konačnici isplatilo jer se film pokazao kao velik komercijalni uspjeh.
Radnja Romulusa odvija se neposredno nakon radnje prvoga Aliena te otkrića olupine Nostroma. Otvara se na planetu LV-410, koji predstavlja jedan veliki rudnik u posjedu Weyland-Yutanija te na kojem vladaju robovlasnički odnosi, a u nedostatku zvijezde i vječni mrak. Glavna protagonistica Rain Carradine (Cailee Spaeny), praćena androidom Andyjem (David Jonsson), kojega naziva svojim bratom, nada se zauvijek napustiti nesretan planet nakon što je otplatila slobodu, no saznaje da joj je korporacija uskratila dopusnicu. Usput se povezuje s bivšim dečkom Tylerom (Archie Renaux) i njegovom ekipom, koju čine trudna mu sestra Kay (Isabela Merced), rođak Bjorn (Spike Fearn) i njegova posvojena sestra Navarro (Aileen Wu). Plan im je oteti svemirski tegljač te se odvesti na napuštenu korporacijsku svemirsku postaju koja je zarobljena u orbiti planeta. Cilj je da tamo pronađu opremu koja će im pomoći da stignu do planeta Yvage III, koji se nalazi izvan utjecaja Weyland-Yutanija, kako bi započeli novi, slobodan život. Međutim postaja Renaissance krije neke vrlo opasne tajne pa će se ispostaviti da njihov plan nije niti malo lagan i jednostavan.
Alvarez čini s umornom franšizom isto što je David Gordon Green učinio s Noći vještica (Halloween, 2018) – nastoji je reanimirati tako što će dijelom funkcionirati kao remake a dijelom kao nova priča koja ima potencijal za vlastite nastavke (koji je u fazi pripreme). U slučaju Greenova ostvarenja to je solidno funkcioniralo: ostvarenje je bilo pristojno skrojeno i zabavno te nije sramotilo original, a ujedno je negiralo priče svih nastavaka nakon izvornika, što je uostalom bilo i svojevrsno iskazivanje stava. Slično možemo reći i za Romulusa. Kvalitetom je daleko ispod prvih triju Aliena, ali je mnogo bolji od Prometeja i Covenanta (Alien vs. Predator filmove neću ni spominjati, oni su izvan svake konkurencije!).
Redatelj i njegov suscenarist Rodo Sayagues ne zamaraju se idejnim apstrakcijama te u priču ne nastoje unijeti neki ozbiljniji, dublji sadržaj. Tretiraju je kao narativ o preživljavanju u kojem se protagonisti nađu u neočekivanoj i za njih nepoznatoj te opasnoj situaciji iz koje nastoje izvući živu glavu, a likovi su pritom papirnati i bez kompleksnije scenarističke obrade. Problem je što imate dojam da ste istu priču gledali već nebrojeno puta te da ste je gledali i u ovoj franšizi. Igra lovca i lovine klaustrofobičnim prostorima svemirskih postaja/brodova, kao i način kako Xenomorph tretira svoje žrtve toliko su puta viđeni da se otvara pitanje postoji li uopće ikakva mogućnost za originalnijim pristupom materijalu.
U audiovizualnom sloju uočava se žanrovsko naslijeđe na kojem je redatelj stasao. Romulus se poigrava horor konvencijama, napose u klaustrofobičnoj prostornoj dimenziji, prigušenim osvjetljenjem, prijetećim zvukovima kao i Alvarezovim oblikovanjem prizora koji trebaju u gledatelju pobuditi strah i jezu. U pojednostavljenom smislu, posrijedi su osobine koje autor preuzima iz originala koji je precizno razvio bogatu i jezivu atmosferičnost. Od Cameronova nastavka Aliens (1986) preuzima akcionost. Neki su prizori odlično postavljeni – kao probijanje kroz krpe kiseline u bestežinskom stanju, dok su neki drugi elementi slabije uspjeli – poput pokušaja križanja Xenomorpha i čovjeka. To već ulazi u onu dimenziju: nismo više znali što bismo izmislili.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. travnja 2025.
