Autorska prepoznatljivost ili gubitak ideje?

Šlager, red. Nevio Marasović, Hrvatska, 2024.

• 

  „Ovo je film o nama” ili „Ovo nema (baš) nikakve veze s nama”. Ja bih dodao: da, ovo je film o nama kada nam je stalo da se govori jedino o nama i baš nas je briga za sve druge jer smo sami sebi najvažniji, zapravo jedino i isključivo važni! Sukus je ovo doživljaja pisca ovih redaka nakon odgledanog kino-solilokvija nazvanog Šlager (2024.). Režijski je to i tematski dosad najjednostavniji film Nevija Marasovića. Nekovrsni privatni film njegovih autora i protagonista. Ali, složen u nakani da artistički ovlada najsloženijom ljudskom emocijom – ljubavi. 

  Šlager je Marasovićev povratak na autorski pristup začet u filmu Vis-à-vis (2013). Tamo dvojica protagonista, ustvari glume sebe. Ili, tamo je u filmu odigran film o filmu nastao iz osobnih iskustava njegovih tvoraca. Autorov osebujni alter-ego, Janko Popović Volarić (nastupio u svim mu filmovima osim igranog prvijenca), utjelovljuje osobnu i kreativnu krizu u složenom odnosu s redateljem Rushaidatom. E pa, Marasović se u Šlageru vraća na tadašnji postav i ideju. Prema riječima samih glumaca, Janka i Lane Barić, film je nastao za stolom pri ispijanju piva u Zagrebu. Tema mu je odnos dvoje protagonista prema negdašnjoj burnoj ljubavnoj vezi i zajedničkom životu. Taj je, pak, život, ostao obilježen i privatnim i poslovnim odnosom. Rekao bih, ljubav je ono bazično (da ne velim esencijalno/!/ svima nama). Janko i Lana – pardon, Niko i Sara, tumače samima sebi to što sebi znače. No, nije im bilo zgorega da taj svoj solilokvij u paru podijele i sa svima nama, gledateljima.

  

  Marasović je, dakle, kroz cijeli svoj autorski opus ostao dosljedan svojim opservacijama (opsesijama?). Ovoga puta, nakon kratkog intra s protagonistovim obraćanjem u kameru kako bi filmskoj publici u Japanu objasnio da neće biti među njima, ulazimo u priču samog Šlagera koji se autoreferentno obraća – kome? Pa sebi! Niko Adler je redatelj koji iza sebe ima već četiri filma (slično Marasoviću). Njegovu je karijeru obilježio istoimeni prvijenac o ljubavi sa Sarom, a kojeg su zajednički radili. No, on je nije potpisao kao su-scenaristicu nego joj se tek – zahvalio! Naravno, ispod svega toga krije se njezino mistično veličanstvo – Ljubav. Kako za Niku tako i za Saru, njihova veza i zajednički rad oboma su im obilježili živote. Zapravo, sve što su radili u odvojenim egzistencijama, svelo se na sjećanje o zajedničkom življenju. Elem, Niko se sms-porukom na početku filma javlja Sari s rođendanskom čestitkom. Istodobno, zove je na Bled, gdje je zaglavio sa slomljenim koljenom. Šalje joj i scenarij svog novog filma. Isti bi trebao biti njegov povratak iskrenosti prvijenca, Šlagera. Kako stoji i na početku ovog napisa: „Ovo je film o nama“ ili „Ovo nema (baš) nikakve veze s nama“. Nakon kratkog, sjetnog razmišljanja, Sara se upućuje na Bled, u hotel Toplice, gdje njih dvoje bivaju jedini gosti.

  Marasović – a u scenarističkoj suradnji s Volarićem i Barićkom, zapliće i raspliće niz njihovih verbalnih reminiscencija na zajedničku prošlost. Lana/Sara odmah prigovara scenariju filma/života u kojoj je njena uloga minorna. Svađa i nervoza sveprisutno obilježuju njihov razgovor. Ali, oni se vole. Među njima, postoji kemija. Ono je ne sais quoi, iracionalni moment erotske privlačnosti. No da ne psihoanaliziram, provode nekoliko dana zajedno, a da se nisu poseksali. Sve su uložili u zajednički kreativni rad. To je ono nešto što njih, umjetnike, razlikuje od nas smrtnika (ha-ha!).

  

  Najbolje momente Šlager nam pruža u radosnom interludiju kad protagonisti plešu. Tu imamo dvije pjesme što boje ozračje emocije njihove nostalgične zaljubljenosti. Nakon verzije stare pjesme Novih fosila Ne želim znati (iz davne 1971.) u autorskoj reinterpretaciji vodećih glazbenika HR-kina danas, Alena i Nenada Sinkauza, dobivamo i raritetni original iz nekog davnog vremena (kada je Ljubav još bila važna moneta međuljudske interakcije/!/). Tu je i drugi song (meni osobno još bolji!), na slovenskom, u kojem se spominju Bach i Offenbach, Strauss i Fledermaus(?), jednostavno – ludnica! Ona koja posebično plijeni u tim sekvencama je Lana Barić. Njezin zreli seksipil naprosto pršti kroz razigranost.      

  Što, na koncu, reći o Šlageru? Kako isti stoji unutar Marasovićeva, za naše prilike već dosta brojnog opusa igranih ostvarenja? Razvija li se on autorski i obećava li još neki izvanserijski film? Koliko je uopće važan za hrvatsko kino kao takovo?

  Nesumnjivo, Šlager će imati svoje pristalice. Ponajviše po tomu što neskriveno, artističko-autorski njeguje citatnost, autoreferentnost, prepoznatljive motive koji se ponavljaju. Tako, primjerice, autor daje omaž protagonistu svog prethodnog filma Pamtim samo sretne dane (2023), Radku Poliču. I to kako preko Pamtim samo sretne dane tako i projiciranjem kadrova iz Mirkovićeva filma Noćni brodovi (2012.). Dalje, tu je i završna sekvenca iz Pule. Tamo se nekovrsno najavljuje Sarin, pardon Barićkin redateljski prvijenac. Dakle, citatnost/autoreferentnost, filmofilija… sve su ovo momenti zbog kojih će se i Šlager gledati s naklonošću ljudi upućenih u zbivanja na ovdašnjoj kino-sceni.  

  

  Za pisca ovih redaka, ipak, sve ovo nije bilo uopće oduševljavajuće. Dapače, svojevrsna autorska repetitivnost i stilski manirizam, bojim se, izraz su stanovitog gubitka IDEJE. Vrhovi Marasovićeva opusa ostaju Vis-à-vis i Comic sans (2018.). Može li svoju energiju usmjeriti na kino doprinos analizi „stvarnog društvenog života“ sredine u kojoj živimo? Znam, znam, on nije takav redatelj. A ja samo zanovijetam, no nemrem si pomoći. Sorry, ljudi!

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 26. ožujka 2025.

Piše:

Marijan
Krivak