Institucionalno genocidno iživljavanje nad starosjedilačkom djecom

Šećerna trska (Sugarcane), red. Emily Kassie, Julian Brave NoiseCat, Kanada, SAD, 2024.

• 

  Jedan od najflagrantnijih i najozloglašenijih oblika rasizma na institucionalnoj razini bio je tzv. rezidencijalni školski sustav kao nastavak eklatantno genocidnih rješavanja indijanskog pitanja/problema (povijesnim pokoljima, prisilnim deportacijama, raseljavanjima, getoiziranjem) kroz pokušaj asimilacije indigenističke djece (od) sredin(e)om 19. stoljeća obaju Amerika (i Australije), a pod posebnom lupom javnosti našao se onaj kanadski kad je od 2021. naovamo diljem zemlje pronađeno preko 4100 zatajenih, skrovitih nemarkiranih dječjih grobova te na vidjelo isplivala agresivna planska istrebljivačko-zataškavajuća politika kakva se prema starosjediocima vodila od prvog dana otkad je na autohtona im habitacijska područja nogom kročila elitistička eurocentrična supremistička svijest.

  

  U rečenim institucijama, a u sprezi s kolonijalističkim vladama, osoblje Katoličke crkve nasilno odvajanoj djeci indoktrinacijski je dodjeljivalo engleska imena i branilo im svaki doticaj s vlastitim jezikom, duhovnim svjetonazorom i kulturom, trljalo im usta grubim spužvama ili natrpavalo lužnatim sapunima ako bi progovorili domorodačkim jezikom, izgladnjivalo ih se, držalo u nehigijenskim uvjetima, tjeralo na neprimjereno težak i opasan fizički rad, zatvaralo u mračne ormare, čupalo im zube i nokte, prisiljavalo ih na pokapanje mrtvih; nezajažljivo višekratno silovalo a neželjenu novorođenčad intruzivno abortiralo, spaljivalo u otpadnim pećima ili rijetko udomljavalo; bjegunce brutalno bičevalo i kažnjavalo – od čega bi mnogi preminuli, te je nemali broj štićenika izlaz vidio isključivo u suicidu, dok su preživjeli ostali trajno obogaljene i disfunkcionalne personalnosti odane porocima ne bi li potisnuli krvave duševne ožiljke, trajno vidljive i u suvremenosti.

  

  O takvom penetrirajućem fundamentalističkom, strukturalnom genocidu kroz zločinačka iživljavanja nad mnogim generacijama starosjedilačke djece u konkretnoj rezidencijalnoj školi sv. Josipa rezervata Williams Lake, zvanog Sugarcane, progovara duboko potresan, senzibiliziran i empatičan a opet odmjeren, pregnantan a nikad patetičan dokumentarac Šećerna trska – čije se gradivno tkivo bazira na privatnim istraživanjima koja su provele preživjela žrtva i aktivistkinja Charlene Belleau i arhivistica i arheologinja Whitney Spearing odnosno na pojedinim konkretnim slučajevima, poput onog stradaoca Ricka Gilberta ili samog redateljeva oca Eda; a čija se tiha jeza i svekoliki užas dodatno ogledaju u supostavljanju s idilično-didakitčkim arhivskim snimkama rezidencijalne misije iz dokumentarca The Eyes of Children Georgea Robertsona iz 1962.

  

  Zločin nečinjenja, otvorenih zataškavanja i ravnodušja nije atrofirao ni danas; drži se žilavo, ogrnut neprobojnom obrazinom licemjerne zainteresiranosti kako pozicioniranih moćnika, tako i manipulativno kooptiranih Nazarećaninovih učenja a zapravo inherentno imperijalističke evangelizacije – počevši od kažnjavanja pedofila i silovatelja na način da ih se „na pokajanje i kontemplaciju“ prebacuje iz župe u župu, preko primjerice sramotno nečasne činjenice da i nadalje nisu poništene Medalje časti dodijeljene egzekutorima nakon masovnog pokolja starosjedioca kod Wounded Kneeja ili podizanja spomenika rečenim poslušnim eradikatorima, do nadasve licemjerne proformne isprike zbog pretrpljenog holokausta Prvih naroda, a i nadalje se beatificira i sanktificira osvjedočene kolonijaliste poput primjerice kontroverznog misionara Junípera Serre i to nakon tzv. rekognicije zločina Katoličke crkve nad domorocima.

  

  Peak filma dokumentirani je prikaz Papine posvemašnje mlake isprike i u tonu i u formi – pred delegacijom starosjedioca izrečene brzinski, na talijanskom(!), pročitane s papira na način kao da je se čita nepripremljeno, prvi put, a posebice su neprimjereno odjeknule Papine pošalice i infantilizirano obraćanje delegaciji, dodatno podcrtane mikroplanom jedan na jedan – kroz ispovijed Ricka Gilberta jednom od vatikanskih velikodostojnika u kojem na iskreno ogoljavanje duše suprotna strana odgovara generičkim uopćenim rečenicama.

  Redateljski dvojac Emily Kassie i Julian Brave NoiseCat impostacijski upiru prstom na diskriminatorski etnocid, problematičnu centrističku kolonizaciju znanja i nepravedan efemeran status vernakularnih američkih prastanovnika odnosno na uistinu zastrašnu banalnost zla, te njihovo umjetničko djelo Šećerna trska stoji kao hrabar aktivistički čin artikuliranog otpora, kakve kroz vlastite umjetnine prezentiraju i ini domorodački umjetnici diljem svijeta, poput finske saamijevke Katje Gauriloff (film Kuun metsän Kaisa, 2016), Cree glazbenika Joela Wooda, inuitske grafičarke i tekstilne umjetnice Kenojuak Ashevak ili aboridžinskog slikara Clifforda Possuma Tjapaltjarrija, a uz one gerilske akte paljenja crkvi i rušenja opstajućih spomenika sudionicima porobljavanja i beskrupuloznoga gaženja autohtonih naroda (Kristoforu Kolumbu, Juníiperu Serri, konkvistadoru Salazaru itd.).

  

  I dok ne sazrije neko buduće vrijeme neminovne potrebne repatrijacije artefakata i revitalizacije ovih holističko-egalitarističkih kulturalnih svjetonazora, kao nekih od mogućih formi procesa dekolonijalizacije, ostajemo nevoljki sudionici naslijeđenog svijeta – kopajući jame drugima, silnici su ih usput iskopali i samima sebi, izvojevaši si na kraju krajeva samo iskrivljen, patvoren, jalov, gnjio i korozivan život suvremenosti – ogoljen od komponente svetog, toliko imanentnog neciviliziranim divljacima.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. ožujka 2025.

Piše:

Katarina
Marić