Dekonstrukcija seksualnosti i moći u modernom kapitalizmu
Požuda (Babygirl), red. Halina Reijn, Nizozemska, SAD, 2024.
-
Slojevit film postavljen unutar okvira suvremenog društva koji se bavi područjem psihe i seksualnosti, pitanjem osobnog rasta i intimnosti. Produkcijski je prilično izglačan i iako naginje mainstreamu, ipak to nije zbog priličnog broja predvidljivosti koje su nažalost sputale tematski potentan film. Usprkos predvidljivostima, ovdje nije riječ o lošem filmu – baš suprotno, riječ je o djelu koje definitivno ima svoje kvalitete i zanimljivosti.
U povijesti kinematografije važno je ukidanje takozvanog Hays Coda. Nakon toga su uvedene nove oznake koje su kategorizirale filmove s obzirom na prikaz seksa i nasilja. Tome se mogu pribrojiti turbulentne promjene šezdesetih i sedamdesetih, seksualna revolucija, koja je uvelike utjecala na stvaralački pristup na filmskom platnu i otvorila put formiranju i istraživanju erotskog filma čiji je podžanr erotski triler. Kada spomenemo erotski triler, možemo s podsmijehom pomisliti na Pedeset nijansi sive kao jeftinu zabavu za kućanice, ali i s dubokim divljenjem pomisliti na film Tajnica, te osobitim respektom na Ljubav. Iako žanr ograničava i opterećuje jedan film, moguće je unutar žanra svašta postići. Halina Reijn mi se čini jako svjesna te činjenice, dapače vrlo ju je promišljeno iskoristila. Nicole Kidman u jednom intervjuu spomenula je kako je redateljica dala jako dugačak popis erotskih trilera, koje Kidman isprva nije htjela gledati kako ne bi ometali doživljaj i proces prilikom izgradnje njezinog lika. Film u žanrovskom formatu, s druge strane, može doprijeti do šire publike, ali to donosi velike nedostatke i zahtijeva dobro manevriranje.
Postaje opasno reći u današnje vrijeme kako neko djelo ima ženski potpis, jer to može uzburkati širok raspon feminističkih diskusija u krivom smjeru ili pak odvesti u labirinte cenzure pitanja političke korektnosti, ali Babygirl zbilja posjeduje izrazito feminilan pečat, što se vidi na fokusu radnje i načinu razrade likova koja preferira unutrašnji život, te generalni senzibilitet. Halina Reijn poznata je kao glumica, autorica, producentica i redateljica koja je imala 2019. svoj debi filmom Instinct, a od tada je dobila brojna priznanja i nagrade, pa u Babygirl možemo osjetiti njezinu stvaralačku zrelost. Naša kina su nam film predstavila s lošim i nezgrapno prevedenim naslovom filma Požuda. Stoga ću se referirati na film u izvorniku, jer mi spomenuti prijevod zvuči promašeno i nespretno, a takav tretman ne zaslužuje niti jedno umjetničko djelo.
Radnja je pozicionirana u urbano središte među ekonomski zavidnu prosperitetnu elitu, odnosno visoki društveni sloj sofisticiranog kapitalizma. Informacija ove vrste povezana je sa samom radnjom filma kao njezin pokretač, kritika društva i nehumanih ljudskih odnosa, te je prisutna premisa koliko financijska sigurnost može pomoći u životu, ali ne jamči niti sreću niti ispunjenost. Protagonistica Romy koju tumači Nicole Kidman je žena koja naizgled ima sve, privatan i poslovan uspjeh. Privatno je majka dviju karakterno potpuno različitih kćeri i supruga uspješnom redatelju, obazrivom ocu i pažljivom mužu kakvog bi bilo koja žena mogla poželjeti. Poslovno zauzima visoku poziciju na vrhu multinacionalne kompanije kao izvršna direktorica, te se ističe iznimnom biografijom, dobrim odlukama i kao uzor drugim kolegama. Međutim, mi je ne upoznajemo tako. Upoznajemo je ogoljenu od svih socijalnih titula i značenja. Od prvog kadra ona je žena usred lažiranog orgazma koja ostavlja svog partnera u krevetu, bježi u drugu sobu, diže laptop tražeći specifični video s fetišem, samozadovoljava se i postiže pravi užitak i orgazam. Već od početka filma redateljica udara in medias res bez uljepšavanja, stvarajući rascjep i konflikt koji će prigušeno rasti sve više i više kroz film.
U vrijeme kada se o seksualnosti otvoreno govori, te smo kao društvo prilično napredovali, iako nisu riješene sve stvari i diskriminacija itekako postoji, čini mi se kako je i dalje jednostavnije nekome izraziti i prihvatiti homoseksualno ili biseksualno opredjeljenje nego činjenicu da neka osoba ima fetiš ili fetiše. Ljude s fetišima nerijetko okolina etiketira s gađenjem, prijezirom, nazivima perverznjaci i bolesnici, te su ljudi s fetišima uvijek gurnuti na periferiju kao neka vrsta supkulture koja je jako aktivna online. U realnosti postoji niz različitih fetiša, iako se nekako najčešće unutar umjetnosti obrađuje tema sa sado-mazo elementima. Ti takozvani „perveznjaci i bolesnici“ u stvarnom životu psihološki su profilirani kao ljudi obilježeni visokim kvocijentom inteligencije, visoko senzibilni i visoke socijalne inteligencije, te su često visokoobrazovani i uspješni na području kojim se bave, ali najčešće su to obični ljudi iz susjedstva za koje se populističkim izrazom nikad ne bi reklo. Stoga, film na neki način pogađa psihološki profil fetišista, ali ne treba misliti kako je fetiš pridržan samo za ekonomsku elitu, jer dosadašnja filmska ostvarenja preferiraju takav odabir, ali vajda je masama u kinodvoranama zanimljiviji doživljaj jer slijede zabave na vrhu nebodera, prijevoze privatnim avionima ili limuzinama sa šoferima i slično.
Dakle, Romy upoznajemo kao onu koja drži sve konce u rukama, sve dok jednog dana prilikom odlaska na posao ne susretne mladog muškarca koji na cesti spriječi psa u pokušaju da je napadne. Agresivnog psa dovodi u stanje potpune podložnosti, što nju uznemiruje. Nedugo zatim Romy u svom uredu prima buduće stažiste, među kojima je Samuel, muškarac s ceste, kojeg portretira hvaljeni Harris Dickinson, koji se definitivno od filma Trokut tuge glumački probija stajući uz bok mladim glumačkim potencijalima poput Austina Butlera i Timothéeja Chalameta. Ulaskom u Romyin ured, gotovo momentalno, mentalno započinje napetost i igra između Samuela i nje. Neprestano se susreću u prolazu na poslu (u liftu, na balkonu, na hodniku), sve dok je Samuel ne izabere za mentoricu i na neki je način prisili na komunikaciju prilikom koje neće moći izbjegavati odgovore. O Samuelu znamo vrlo malo. Ne bih rekla kako je on plošno prikazan lik niti ga je Dickinson odigrao tako, ali informacije o njemu dobivamo na kapaljku. Zbog razlike u godinama i poslovne etike tipične za kompanije, njihova veza u koju će se upustiti dobiva dodatna opterećenja.
Obično se iz perspektive muškarca priča o fetišu, često i o ljubavničkom odnosu, međutim ovdje se to događa dosta hrabro i uvjerljivo iz perspektive žene. Naglasak je stavljen na unutrašnje Romyine procese koji se odupiru prihvatiti njezin seksualni identitet, njezinu izvornu animu koja je zagušena socijalnim uvjetovanjima i onime što društvo odobrava i smatra poželjnim. Međutim koliko god ona guši samu sebe i pokušava staviti pod kontrolu racionalizirajući stvari, seksualnost primordijalno uvijek iskrsava van, budući da je to u samoj naravi seksualnosti, jer je ona u centru našeg bića. Romy muči samu sebe. Istodobno je otkrivamo kao ženu koja čezne za užitkom i ženu koja ne zna uživati i koja se ne zna prepustiti, što je prilično tužno i neprestano je dovodi do rastrojstva i unutarnjeg konflikta.
Naposljetku, Romy više nema sve konce u rukama, pokušava se distancirati od Samuela i prekinuti odnos s njim. I tek tada nastaju problemi. Nakraju se događa katarza njezina lika i kada usprkos svim preprekama, na kraju ipak dolazi Samuelu u sofisticiranoj haljini, uspjevajući se prepustiti igri, podložiti i osloboditi kontrole, te završava gola, a on ju zove moja babygirl. Jedan od ključnih momenata filma, mnogi su pisali o čaši mlijeka koja posjeduje brojna simbolična značenja, i zbilja u filmu čaša s mlijekom, a kasnije progresivno tanjurić s mlijekom, kao i keks su vješto izvedeni u gotovo kazališnoj maniri načela Puškinove puške, te su zbilja senzualne scene, moment prozivanja Romy babygirl, nekako mi se čini najvažnijim, ne samo metamorfozom njezina lika, nego kompletno oslobađanjem i približavanjem dvoje ljudi, koji su jako svjesni kako iako igraju igru, duboko su zagrizli u intiman prostor jedan drugoga. Stoga u tom kontekstu, još uvijek mi ne da mira, nego moram ponoviti, koliko mi se čini prijevod naslova filma Požuda prilično trivijalizirajućim i definitivno promašenim.
Dvosjekli mač za film je pokušaj redateljice i scenaristice da se u jednom dijelu uhvati ukoštac s previše problema, od kojih su neki pomalo aktivistički obojeni, jer toliko intencija često odvlači pažnju s onog što je bitno, sočno i zanimljivo. Smatram kako je imala na raspolaganju fenomenalne glumce (Kidman, Dickinson, Banderas), kako je možda mogla i trebala posvetiti više pažnje i zadržati veći fokus na odnosu Romy i Samuela, kako bi film možda bio kvalitetniji i intrigantniji da se više posvetila čaši mlijeka i keksima, te pokušala otići s time do kraja. S druge strane, mogu razumjeti njezinu želju da priču o Romy i Samuelu postavi upravo tako kako je postavila, jer ipak prevladava želja da se prikaže suvremeno društvo unutar kojeg jedna žena već u startu krši pravila igre, ne radi ono što se od nje očekuje, uspješna je žena kojoj je obitelj najvažnija, usprkos visokoj poziciji konstantno zadržava toplinu i empatiju u interakciji bilo sa svojom djecom, mužem, poslovnim suradnicima – nju nije dohvatila mašina i oduzela joj humanost. Njena patnja iznutra biva prekinuta nizom slučajnosti i upuštanjem u nekonvencionalnu vezu, čime ponovo krši pravila. Ona ne pristaje biti žrtva, nego želi rasti i istražiti sebe, iako je u tom procesu bolno iskrena, te jako povrijedi ljude oko sebe, pogotovo muža.
Također redateljica zavidno tematizira pitanje koliko smo iskrenosti i intimnosti sposobni pojmiti i komunicirati, jer često kada su ljudi bolno ranjivi i otvoreni s drugim, onaj drugi ih nije sposoban pratiti, niti izaći iz svojih okvira i predodžbi, a u stanju je biti u uvjerenju kako voli. Ne želim raditi spoilere vezano uz kraj filma, onima koji ga nisu gledali, ali kraj je stvarno fantastičan iako je pomalo predvidljiv, izveden je na dobar način koji miješa gorko-slatki okus.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 22. ožujka 2025.