Zabranjena ljubav koja plijeni svojom ustrajnošću

Zečji nasip, red. Čejen Černić Čana, Hrvatska, Litva, Slovenija, 2025.

• 

  „Ja sam za slobodnu mušku ljubav“, pjevat će tako i tada (i) moj heroj ulice (Prljavo Kazalište – Neki dječaci, 1979.). Kada? Nekih davnih, kasnih sedamdesetih.

  Otad je prošlo podosta godina. Spomenuti heroj u međuvremenu postao je junakom estrade nekih drugih, nacionalnih horizonata. Slobodoumlje glede muške ljubavi prešlo je u pjevanje za neka (sportska) muška tijela pred masama obožavatelja. No, ovdje stajem. Jer, ovo nije tekst o JH-u i PK-u.

  Da, da, slobodna muška ljubav jednako je skaredna i u slobodnoj nam Kroaciji. Jednako nepoželjna… Na nju se gleda s istovjetnima mržnjom i prezirom. Možda i većima negoli u protunarodnom režimu iz prošlosti. Drugi cjelovečernji igrani film Čejen Černić Čanak, Zečji nasip (2025.) njezino je umjetničko svjedočanstvo gore izrečenoj dijagnozi. Ponešto suzdržan u izričaju, ali otvoren u kino-ideji. Posebice za ove prostore, u kojima je tema homoseksualne ljubavi još uvijek tabu.

  Nakon po meni precijenjena debija s dječjom Uzbunom na zelenom vrhu (2017.) ČČČ se sada odlučila na film za odrasle. No s protagonistima koji su ovoga puta kao tinejdžeri morali brzo odrasti. I to ponajprije zbog surovosti – u prijašnjem filmu još uvijek simpatične i benigne – seoske sredine. Tamo gdje je bila idila predgrađa, sada se suočavamo s paklom ruralnog, provincijskog mjesta kojem prijeti poplava.

  

  Snimljen na autentičnim lokacijama pokraj Kupe, Zečji nasip suptilno je režiran film. Autorica je svoj zanat ispekla vrlo dobro i svi segmenti kino-dijegeze funkcioniraju. Priča kreće s potmulom hukom vode koja prijeti neukrotivom silom. Nakon uvoda, upoznajemo Marka (Lav Novosel) u društvu svojih školskih prijatelja. On slavi svoj 18. rođendan. Postaje punoljetan. U momačkom okruženju prepunom adrenalina i adolescentskih hormona, priziva se i „pička“. No, Marko niti tu nije zakinut… On ima curu Petru (Franka Mikolaci) s kojom, vrlo brzo saznajemo, već ozbiljno upražnjava pravi mladenački (!) seks. Autorica nam ga ipak, suptilno, ne prikazuje nego tek nagovještava (s pravom, pokazuje se kasnije). Marko je i sportaš. Trenira s ocem (Filip Šovagović) koji ga podučava obaranju ruke. Sprema se za lokalno natjecanje, a nakon kojega u njegovu životu više ništa neće biti isto. Voli aute i zabave… Zgodan je, pametan, omiljen i, jednostavno – ispunjen i sretan mladić.

  Sretan? Sumnju u tu sreću u gledatelju će pobuditi njegov pogled na kuću preko puta u kojoj je umro susjed Klasnić. Prebacivanjem u interijer te kuće upoznajemo se i sa Slavenom (Andrija Žunac). On se, pak, nakon tri godine izbivanja i (saznajemo od majke mu /Alma Prica/) ne-javljanja iz Berlina pojavljuje kao advocatus diaboli. Za cijelu priču, no za Marka posebice. No u dramskom postavu – u kojem je redateljica su-scenaristica s autorom priče Tomislavom Zajecom – Slaven je agens buđenja onih zatomljenih Markovih sklonosti kojima u sredini u kojoj protagonisti žive, baš nitko nije sklon.

  

  U nabrajanju najvažnijih aktera ovog filma ne smijemo zaobići niti Markova brata Fiću (Leon Grgić). On uzgaja i hrani „zekije“, kako ih zove. Rođen s Down-sindromom, Fićo nije tek poticatelj gledateljske empatije nego i najneviniji, najneiskvareniji lik Zečjeg nasipa. Prema njemu Marko gaji i najveću nježnost. Priča mu priče, igra se s njime, te pokušava s bratom dijeliti njegovu nepatvorenu radost prema životu. Sekvence filma s Fićom, pak, najpatetičniji su, ali nesumnjivo baš oni svjetliji dijelovi koji donose neku radost života u sumorno okružje.

  Glede izvedbene strane Zečjeg nasipa, ista je – rekoh već, vrlo suvereno iznesena. Vožnje kamere i kompozicije kadra ocrtavaju sveukupno ozračje prepuno naslućujuće katastrofe. I to kako elementarne, prirodne, tako i one emotivne. Iako mi se u nekim trenucima činilo da nisu potrebni dugi prizori s kamerom iz ruke, oni imaju funkcionalnost u prikazu stješnjenosti i tjeskobe samih karaktera. Snimatelj Marko Brdar tako – a u sinergiji s dojmljivom sumornom glazbom Litavca Domasa Strupinskasa – gradi sugestivnu auditivno-vizualnu cjelinu. Moguće je, ipak, uputiti nekovrsnu zamjerku na samu dramaturšku pojednostavljenost i šabloniziranje likova i situacija. Primjerice, podosta je predvidljivo da će glavnom protagonistu Marku gotovo svi okrenuti leđa u trenutku razotkrivanja njegove ponovno otkrivene strasti prema Slavenu. Učinit će to cura mu, pa i dotad najbolji prijatelj. Majka će se, pak, utjeći i fizičkom upražnjavanju svoje frustracije nanovo probuđenom homoseksualnom ljubavi svoga sina. Jer, ne zaboravimo, sada ponovno ima dvoje problematične djece za sredinu u kojoj živi. (Zlurado, kakva i može biti uz jednog mongoloidnog sina, a drugi je peder…)

  

  Ipak, neke sekvence u filmu upravo su maestralno nadahnute snagom ljubavi… Prave ljubavi koja plijeni svojom ustrajnošću upravo stoga što je – zabranjena. Trojica mladih glumaca: Novosel, Žunac i Grgić ono su najbolje u Zečjem nasipu. Već spomenute sekvence između dvojice braće oplemenjene su u teksturi filma s onima gdje Marko i Slaven imaginiraju zajedničku vožnju automobilom. Ovdje se osjeti i svojevrsna kemija među njima dvojicom. (Usput, „izostanak kemije“ u erotičkom odnosu spomenuo mi je nakon projekcije filmski kritičar Damir Radić.)

  Na koncu, ultimativnu važnost filma Čejen Černić Čanak nalazim u njegovoj IDEJI. Jer, nije bilo ovdje puno filmova s ovom temom. Problematika analize patrijarhalne, konzervativne i zapravo zatucane provincijalne nam sredine, nikad ne može biti dovoljno naglašavana kroz umjetnička djela uopće, a kroz kino posebice. Za poplavu mržnje, stoga, uvijek je iznova potrebno izgraditi Zečji nasip.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. ožujka 2025.

Piše:

Marijan
Krivak